Naslovnica Vijesti Hrvatska

Udomljeni trojci dali su nam obitelj koju smo čekali punih 17 godina!

Bahunovi nisu uspjeli s umjetnom oplodnjom i posvajanjem, ali su postali roditelji.
02. travnja 2011. u 11:00 4 komentara 106 prikaza
\'29.03.2011. Biljevec, Marusevec, Anita i Stjepan Bahun nakon sto nisu mogli postati bioloski roditelji posvojili su trojke Jana, Filipa i Frana Photo: Marko Jurinec/PIXSELL\'
Foto: Marko Jurinec/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Nakon neuspješnih pokušaja da dobijemo vlastito biološko dijete, suprug i ja više smo od sedam godina bili na listi čekanja za posvajanje. Željeli smo posvojiti djevojčicu. No naše molbe ostajale su neuslišane, u tom smo razdoblju dobili čak 279 odgovora da djece za posvajanje nema! I onda, kada smo već polako počeli gubiti nadu, prije dvadesetak mjeseci – sjećam se, bila je srijeda – zvali su nas iz socijalne službe i pitali bismo li htjeli već u petak udomiti tri novorođena brata blizanca. I tako smo, umjesto jedne djevojčice, dobili tri dječaka! Nismo požalili ni jedne sekunde, a danas znam da je u svoj toj muci i čekanju neprestano bila prisutna Božja ruka!

Gotovo 280 odbijenica
Tako je svoje nesvakidašnje iskustvo s trostrukom srećom koja joj je nenadano ušla u dom opisala Anita Bahun, koja se sa suprugom Stjepanom iz Varaždina doselila u Biljevec u maruševečkoj općini. Presretna mama, kojoj, očito, briga o tri dječaka ne pada teško, jer sva sjaji kada o njima priča, sa smijehom se prisjeća svojih prvih roditeljskih iskustava.

– Sve je došlo tako brzo da se uopće nismo stigli snaći i opremiti bebice pa smo po dječake (prirodni su trojci!) u rodilište došli samo s tri bodića i tri para čarapica. Pošto smo imali samo jedan krevetić, prva tri tjedna svi su spavali u njemu, jedan pokraj drugog, kao štruce! – prisjetila se Anita.

Danas, kaže, svaki dječak ima svoj krevetić, ali u šetnju "putuju" jednim, trostrukim kolicima.    

Anita, inače zaposlena u varaždinskom Getrou, nevoljko se prisjeća dugih godina u kojima je uzaludno iščekivala dječji plač u kući.

– Pet puta bila sam na umjetnoj oplodnji, i u hrvatskim bolnicama i u Mariboru. Bez uspjeha. Premda sam se svaki put teško razočarala, pokušavala sam sačuvati bistru glavu. S liječnicima smo otvoreno razgovarali i kad su nam rekli da su šanse za uspjeh male, odlučili smo se za posvajanje. Nakon što su nas "obradile" socijalne službe u Varaždinu, počela je kalvarija duga sedam godina. Nije bilo tjedna a da se nismo javljali u sve centre u zemlji pitajući ima li koje dijete slobodno za posvajanje. Na ruku su nam išli i u resornom ministarstvu, koje je također uime nas slalo molbe za posvajanje. Gotovo 280 puta dobili smo negativan odgovor! Tada su nas u Centru za socijalnu skrb u Ivancu savjetovali da pokušamo s udomljavanjem. Bili smo sumnjičavi prema tomu, nismo se htjeli dovesti u položaj da se vežemo uz dijete i zavolimo ga, a potom ga moramo vratiti – kazala je Anita.

Iskustvo za ohrabrenje
Kada su ih socijalni radnici pitali bi li željeli udomiti tri dečkića od 45 dana, bračni par Bahun pristao je bez mnogo razmišljanja.

– Prvu borbu vodila sam sa HZZO-om, koji je smatrao da nemam pravo na rodiljski dopust. Žalbe sam pisala svima, od pučkog i dječjeg pravobranitelja do UNICEF-a. Bio je to pravi rat! Na kraju sam, kao skrbnica djece, dobila pravo na trogodišnji rodiljski dopust – nije se dala Anita.

Ističe da bi njoj i suprugu najveća radost bila kad bi djecu mogli i posvojiti, a o biološkoj majci iz razumljivih razloga ne želi govoriti.

– Zahvalna sam joj jer mi je dala najveću dragocjenost na svijetu. Nakon 17 godina čekanja, dječaci su nam napokon dali obitelj! Dugo smo se čekali, i oni nas i mi njih, a otkad su nam se "dogodili", presretni smo! Svim parovima koji imaju loša iskustva s pokušajem posvajanja djece preporučila bih da krenu našim primjerom i probaju s udomljavanjem. Neka im naše iskustvo bude ohrabrenje i neka nikako ne odustaju – poručila je Anita.

Rođaci i susjedi donijeli odjeću Posebn

Rođaci i susjedi donijeli odjeću

Posebno su iznenađenje, ističe Anita, doživjeli kada su se s blizancima vratili doma iz rodilišta.

– Pred kućom nas je dočekalo tridesetak rođaka i susjeda i svaki od njih donio je ponešto od garderobe. Tako su prvih mjesec dana dječaci bili odjeveni uglavnom u ružičasto – prisjetila se nasmijana Anita.

 \"Papica\" nakon obožavanoga Mikij

 \"Papica\" nakon obožavanoga Mikija Mausa

S troje se djece, dakako, Anita sjajno snalazi.

– Sve je stvar organizacije. Nakon buđenja i odijevanja, gledaju obožavanog Mikija Mausa, a za doručak disciplinirano čekaju svoj red. Ako \"gori\", onda idemo po redu, svaki dobije po žličicu \"pape\". Jednu sobicu pretvorili smo im u igraonicu i to je njihovo carstvo. Već se i igraju zajedno pa im nije dosadno, a i mi se igramo s njima – raduje se Anita i dodaje da problemi nastaju samo kada se maleni razbole.

– To vam je domino-efekt, kad zadnji ozdravi, već je prvi ponovno bolestan – ističe Anita i dodaje da im mnogo pomažu baka i djed Terezija i Zlatko Horvat te sestra i nećak Renata i Lovro Milovec.

Top 3 festivala koje obožavaju poslovnjaci: Gdje se zabavlja Generacija X?

A1 izdvaja za Vas

  • Z_Tenej:

    Svaka čast na nesebičnosti.Nije lako s troje djece.Pokude na račun hrvatskih zakona jer su domovi za nezbrinutu djecu puni a ljudi ih ne mogu posvojit jer ih se bezobzirni biološki roditelji ne žele odreć a ne žele im ni pomoć sami.

  • cinicni:

    Bravo! Svu sreću i veselje ovog svjeta Vam zelim!

  • baš:

    Veseli me da su ovi ljudi sretni. No nije mi jasno što im je to i kako na ruku išlo ministarstvo? Nije to njihov posao, oni ne bi trebali niti na koji način utjecati na odluke i izbore osim kada ... prikaži još! im se netko od institucija obrati jer nešto nije regulirano zakonom (jer su to oni propustili predložiti a sabornici su još promijenili štošta toga). Također mi nije jasno zašto nisu mogli ostvariti rodiljni dopust u HZZO-u i onda su ostvarili. Je li to po zakonu ili nije? Ako nije onda nekoga kazniti jer je to odobrio, ako je po zakonu onda kazniti nekoga jer je te ljud maltretirao. Kada ćemo se naučiti raditi? Svi, od ministarstva do dolje? I onda kao netko ispadne velik i važan jer je eto \"pomogao\". Na kraju nadam se da će to za dečkiće ispasti nešto najbolje što se moglo postići, to je svrha i uloga države.