Europa je u 17. stoljeću imala jedan veliki sukob, 30-godišnji rat. Bio je to opći sudar praktički svih kontinentalnih država, a odnio je brojne žrtve među civilnim stanovništvom. Brojne se teme vežu za ovaj rat: bio je to vjerski sukob katolicizma i protestantizma, u njemu je bujao lov na vještice, a aktivnu, često i važnu ulogu imali su hrvatski vojnici. U shvaćanju vremena i rata te otklanjanju nekih općeprihvaćenih mitova pomogao nam je vodeći švedski vojni povjesničar prof. dr. sc. Lars Ericson Wolke s vojne akademije u Stockholmu.
Okidač rata bio je sukob dviju religija, protestantizma i katoličanstva. No što je s drugim vjerama? Koliko znamo, i Otomansko Carstvo imalo je ograničenu ulogu u sukobu.
Druge religije nisu imale izravnu ulogu u ratu iako je potencijalna prijetnja od Turske kao i od pravoslavne Rusije imala neizravnu ulogu.
Kako je Rusija izgledala u tom dobu i zašto nisu ušli u ovaj rat?
Rusija je doista vrlo zanimljiva upravo zbog izostanka iz rata. Nakon građanskih ratova 17. stoljeća i poraza od tada svog najvećeg neprijatelja Švedske, Rusija je 1617. godine vrlo slaba. Njezini su glavni neprijatelji tada, uz Švede, Poljska i Litva. Bez relativno prijateljskih odnosa s Rusijom Švedska se ne bi nikada usudila ući u rat s Njemačkom pa je zbog toga Rusija odigrala vrlo važnu neizravnu ulogu. Štoviše, Rusija je čak financijski podupirala rat Švedske protiv Njemačke.
Jedna od najzanimljivijih osoba u 30-godišnjem ratu bio je Albrecht von Wallenstein. Zašto je on maknut s mjesta zapovjednika carskih vojski?
S gotovo potpunom sigurnošću Von Wallenstein je maknut, onda 1634. i ubijen, jer je stekao previše moći te je smatran političkom prijetnjom caru.
Poznato je da su se u tom ratu pod zapovjedništvom Von Wallensteina borili i hrvatski vojnici. Što sa sigurnošću možemo o njima reći? Gdje su se borili, s kakvim uspjehom? Jesu li bili hrabri?
Hrvatski su se vojnici borili jedino na carevoj strani, nikada s Francuzima ili Švedima. Švedi su ih smatrali čvrstim i opasnim neprijateljem iako broj Hrvata u carevim redovima nije bio toliko velik. Kod Lutzena u studenom 1632. godine hrvatska je konjica pritiskala švedsko desno krilo, što je rezultiralo time da je kralj Gustav II. Adolf odlučio sam preuzeti zapovjedništvo. Nakon kraćeg vremena ubila ga je carska konjica, iako to nisu učinili Hrvati. Švedi su zadržali bojišnicu, no kralj je poginuo.
U sukobu je od zemalja sudionica najzanimljivija Švedska. Tada je bila vojno izrazito snažna zemlja, a danas je znamo kao neutralnu. Koliko je jaka bila Švedska u okvirima ovog europskog sukoba i kako je na kraju propala?
Švedska ekspanzija u regiji Baltičkog mora počela je 1561. godine kada pod njezinu vladavinu potpadaju dijelovi Estonije nakon čega slijedi nekoliko uspješnih ratova protiv Danske, Poljske i Rusije te sukob u Njemačkoj između 1630. i 1648. godine što rezultira padanjem Pomeranije i drugih dijelova sjeverne Njemačke u švedske ruke, što je trajalo do 1815. godine. Švedska je ekspanzija kulminirala 1658.-59., pa u drugoj polovici 17. stoljeća Švedska postaje defenzivnija i nastoji zaštititi svoje dobitke. Za Velikog sjevernog rata 1700.-1721. švedsko carstvo propada s velikim teritorijalnim gubicima prema Rusiji, no i prema Prusiji i Hannoveru. Od polovice 17. stoljeća Švedska je razvila iznimno efikasnu vojnu državu koja je mogla prikupiti dovoljno poreza koji su se mogli koristiti i u vojne svrhe. Najveći dio švedske vojske sastojao se od Šveda, no za rata s Njemačkom koristilo se i desetke tisuća plaćenika. Bili su to Nijemci, Škoti, irski protestanti, Englezi i drugi. No cijena je za to imperijalno doba od 1561. do 1721. bila iznimno visoka, procjenjuje se da je tada svaki treći muškarac u Švedskoj i Finskoj poginuo kao vojnik ili mornar.
Kako to da je religija igrala tako važnu ulogu u europskoj politici toga vremena? Dogodio se protestantizam, no kako je to rivalstvo preraslo u vojni sukob?
Nakon reformacije u ranom 16. stoljeću slijedi jaka katolička protureformacija koja prožima europsku politiku izraženim religijskim dimenzijama. K tome, događaju se i brojni ratovi s Turcima. No svakako moram podsjetiti da se nije uvijek radilo o religijski motiviranim bitkama. Iza 30-godišnjeg rata stajalo je i dosta politike. Dosta nižih njemačkih kneževina, i katoličkih i protestantskih, protivilo se carevim zahtjevima za veći politički utjecaj u Njemačkoj, a kasnih 1630-ih godina katoličke i protestantske njemačke kneževine protive se rastućem švedskom, pa i francuskom utjecaju. Dakle, bila je to mješavina političkih, religijskih, dinastičkih i drugih neprijateljstava. Podsjetimo također kako je katolička Francuska prihvatila savezništvo s protestantskom Švedskom protiv katoličkog cara jer politička su neprijateljstva bila važnija od onih religijskih.
U ratu je stradalo oko 20 posto njemačkog stanovništva. Zbog čega se to dogodilo?
Još se raspravlja o ukupnom gubitku ljudskih života u Njemačkoj, podaci su još nepouzdani. No to ne mijenja puno na činjenici da su gubici civilnog stanovništva bili visoki, posebice u Pomeraniji, Saskoj i Bavarskoj, dok je sjeveroistočni dio Njemačke ostao relativno pošteđen. Razlog je jednostavan: 30-godišnji rat bio je opći europski rat koji se vodio uglavnom na njemačkom tlu. Veliki broj europskih država i kneževina uključio se u rat s vojskom i novcem, no rat se nije vodio, osim nekih važnih iznimaka, na njihovu teritoriju. Tako su cijenu rata platili i njemački civili.
Kako su tadašnje vojske bile sastavljene? Jesu li to bile u redovne jedinice ili mješovite pod jednom zastavom?
Vojske su, s obje strane, u većem dijelu sastavljane od profesionalnih vojnika, plaćenika, ljudi koji su živjeli od rata. Oni bi položili prisegu zapovjedniku regimente ili kralju ili knezu pod kojim su služili. Mnogi od tih ljudi vidjeli su dodatnu priliku za zaradu u pljački iako su i za to postojala neka pravila. Na kraju se sve svodilo na zapovjednikovu sposobnost da kontrolira i disciplinira svoje vojnike. No vojske koje lutaju po Njemačkoj godinu za godinom tražeći smještaj i hranu nedvojbeno su bile i razlog velikih pljački i okrutnosti prema stanovništvu. Vidimo i velike ustanke seljaka i u Njemačkoj i u Austriji protiv plaćenika s obje strane, i to kako bi zaštitili svoje domove od vojnika koji dolaze u pljačku.
Ipak, iako su glavni protagonisti završili na gubitničkoj strani, nakon rata vidimo novu povijesnu silu – Habsburško Carstvo. Kako se ono uspjelo izdići iz tog poraza i postati vodećim europskim carstvom te zadržati taj status sve do 1914. godine?
Ne bih se sasvim složio da su Habsburgovci bili na gubitničkoj strani. Iako car nije postigao svoje ciljeve u ratu, političku i religijsku kontrolu nad cijelom Njemačkom, ipak je uspio pobijediti protestante u Bohemiji i ojačati svoju kontrolu u tom području koje je od iznimne važnosti zbog blizine Beča. Car nije uspio ni u namjeri da spriječi rast Francuske do razine sile, no zadržao je svoje posjede u južnoj Nizozemskoj. Rekao bih kako je gubitnik, ili jedan od njih, zapravo bila Španjolska koja je konačno izgubila svoje posjede u sjevernoj Nizozemskoj te je konačno preobražena od prvorazredne u drugorazrednu europsku silu.
Rat je imao i još jednu tragičnu posljedicu, a to je lov na vještice! Kako se to dogodilo i kako je okončalo?
Lov na vještice ima i daleko dulju povijest, koja seže prije 1618. godine pa on nema nekih posebnih poveznica s ratom. Više je to bilo povezano s ekstremnim vjerskim tumačenjima. U Švedskoj je ovaj proces kulminirao 1670-ih godina, nakon dugog perioda vjerske, konkretno luteranske, ortodoksije te je propao jer je apsurdnost oslanjanja na djecu kao svjedoke postala preočitom.
Svim "dragim" susjedima na znanje i ravnanje: i 1991.-1995. smo i onako slabi i nenaoružani bili prejaki za njih...