Jedan događaj iz srednjovjekovne srpske povijesti snažno je prisutan u današnjoj srpskoj kulturi i politici. Bitka s Turcima na Kosovu polju 1389. i dalje ima velik utjecaj na Srbe, koji je doživljavaju kao obrtnu točku u tranziciji od važne suverene srednjovjekovne balkanske države prema ekonomski i kulturno zaostaloj etničkoj zajednici u Osmanskom Carstvu, stanju u kojemu se nalazila sve do 19. stoljeća.
Stvaranje pomame
Čak i nakon što je Srbija ostvarila suverenitet 1878. i zadobila dominantnu ulogu u jugoslavenskoj zajednici 1918., sjećanje na bitku iz 1389. ostalo je snažno. Gubitak moći bio je za Srbiju osobito traumatičan. Ona ne samo da je prestala biti regionalnom silom nego je posve nestala kao politički entitet. Srbi su postali drugorazredni sultanovi podanici. Takvo je stanje trajalo od 15. do 19. stoljeća i tijekom tog su vremena Srbi ustrajno njegovali mitove o svojoj velikoj prošlosti i velikoj budućnosti.
Piše to dr. Branimir Anzulović u upravo izašloj knjizi “Mit o nebeskoj Srbiji: polazište osvajačkih ratova i zločina u 20. stoljeću” u izdanju “Večernji edicije”. Ta je knjiga autorov prijevod i revizija teksta koji su 1999. objavili New York University Press u New Yorku i Hurst Publishers u Londonu pod naslovom “Heavenly Serbia: From Myth to Genocide“. Anzulović napominje: “Mitovi o srednjovjekovnom carstvu i njegovoj propasti doprinijeli su stvaranju nacionalističke pomame u trenutku kada je očekivani raspad poretka koji su uspostavili komunisti nakon Drugoga svjetskog rata i srpska dominacija u vojnim snagama Jugoslavije pružao, kako se činilo, jedinstvenu priliku za ostvarenje središnjeg obećanja srpske nacionalne mitologije – stvaranja Drugoga srpskog carstva.” Ova multidisciplinarna knjiga istražuje genezu mitova koji su poslužili Slobodanu Miloševiću za stvaranje podrške njegovim neuspjelim osvajačkim pohodima. Središnju ulogu odigrao je stari mit o nevinoj i patničkoj “nebeskoj” Srbiji te noviji mit o neprijateljima koji šuruju kako bi onemogućili njezin opstanak.
Slavljenje krvi i tla
Glavni elementi srpskoga povijesnog iskustva koji su hranili te i popratne mitove jesu: isprepletenost crkve, države i nacije koja je dovela do sekularizacije crkve i divinizacije ostalih dvaju entiteta; drastičan i dug prekid nacionalnog razvoja zbog osmanskog gospodstva; endemsko nasilje u dinarskim brdima; romantičarsko slavljenje krvi i tla; naglo širenje Srbije u Balkanskim ratovima i stvaranje Jugoslavije, što je dovelo do jakog iskušenja za srpski ekspanzionizam; te laži o srpskim gubicima u Drugome svjetskom ratu koje je svijet u velikoj mjeri prihvatio i time ih učinio uvjerljivijima.
Po kosovskom mitu Srbi trebaju uskrsnuti
Po kosovskom mitu Srbi trebaju uskrsnuti kao moćno carstvo
Mit o nebeskoj Srbiji nastao je, kako izlaže Anzulović, u doba turskog prodora u Srbiju potkraj 14. i početkom 15. stoljeća. Mit je navodni poraz Srba u Kosovskoj bitki pripisao njihovu opredjeljenju za kraljevstvo nebesko, to jest pretpostavljanju moralne čistoće vojnoj pobjedi. Prvotno je mit imao korisnu ulogu, pomažući Srbima da lakše podnose poniženje uzrokovano porazom i višestoljetnom podložnošću stranoj kulturi. Nakon što je Srbija ponovno uspostavila svoju državnost u 19. stoljeću, kosovski mit postao je opasan za Srbe i njihove susjede jer je u njemu sadržano obećanje da će Srbija uskrsnuti kao moćno carstvo.
Istaknuti srpski povjesničar Radovan Samardžić potvrdio je to obećanje o novom carstvu: “Opredelivši se za carstvo nebesko, Srbi su svoje carstvo na zemlji poneli sobom za budućnost koja će doći posle.”
