Papa Lav XIV. u posjetu je Libanonu u kojemu se sastaje s predsjednikom i premijerom, ali i jednom od najsnažnijih i najžilavijih kršćanskih zajednica u arapskom svijetu – maronitima. Maroniti su jedan od najstarijih kršćanskih naroda na Bliskom istoku, ukorijenjeni u brdima Libanona gdje su stoljećima gradili svoj poseban religijski i nacionalni identitet. Potekli iz Sirije, povukli su se u libanonske planine još u ranom srednjem vijeku, tražeći prostor u kojem će sačuvati vjeru i autonomiju. Izolirani od carstava koja su se izmjenjivala u regiji, stvorili su jedinstvenu zajednicu u kojoj su se stopili asketska duhovnost, ratnička upornost i dubok osjećaj posebnosti. Dok su drugi kršćani Bliskog istoka bili izloženi progonima i podjelama, maroniti su se održali zahvaljujući jednom ključnom osloncu – neprekinutoj vezi s Rimom. Maronitska Crkva, iako istočna po liturgiji, stoljećima je bila vjerna Katoličkoj Crkvi, a ta je povezanost dobila posebno značenje u 19. stoljeću, u vrijeme pontifikata pape Lava XIII.
Iako Lav XIII. nikada fizički nije posjetio Libanon, u maronitskoj tradiciji njegovo se djelovanje doživljava kao duhovni posjet zemlji koja je tada prolazila kroz duboke promjene. U razdoblju slabljenja Osmanskog Carstva, političkih napetosti i potrebe za crkvenim reformama, Lav XIII. poslao je maronitima jasnu poruku: pripadate svjetskoj Crkvi, niste sami i vaša posebnost ima vrijednost. Njegova enciklika Orientalium dignitas bila je revolucionarna jer je otvoreno branila dostojanstvo i autonomiju istočnih katolika, uključujući maronite, u vrijeme kada su mnogi strahovali da će ih zapadni misionari potisnuti ili asimilirati. Lav XIII. poticao je obnovu maronitske teološke i liturgijske tradicije, otvarao škole, jačao ulogu patrijarhata i učvršćivao diplomatske veze, osobito one s Francuskom, dugogodišnjom zaštitnicom maronita. U libanonskim je planinama ostao upamćen kao “papa koji je došao srcem”, a njegova se slika i danas može vidjeti u starim samostanima u Keserwanu i Bsharriju.
Ojačani tom podrškom, maroniti su početkom 20. stoljeća preuzeli ključnu ulogu u stvaranju modernog Libanona. Njihova elita oblikovala je političku ideju države koja će biti pluralna, otvorena prema Zapadu i utemeljena na ravnoteži među zajednicama. Predsjednik republike postao je tradicionalno maronit, a Crkva jedan od moralnih stupova društva. Bez povijesne veze s Rimom i simboličnog autoriteta Lava XIII., maronitska vizija Libanona teško bi dobila međunarodnu potporu koja je bila nužna u vremenu prekrajanja Bliskog istoka.
Danas maroniti žive u zemlji koju potresaju političke krize, gospodarski slom i demografske promjene. Unatoč svemu, patrijarhat ostaje snažan glas protiv radikalizacije i raspada države, a duh pontifikata Lava XIII. vidljiv je u njihovoj stalnoj borbi za modernizaciju, ali i očuvanje identiteta. U maronitskom shvaćanju, Lav XIII. ostaje papa koji nije kročio u Libanon, ali je trajno oblikovao njegovu dušu, ostavljajući duhovni trag koji i danas prati narod koji sebe vidi kao čuvara kršćanstva na Bliskom istoku.
Prema dostupnim procjenama, u Libanonu danas živi oko milijun do milijun i sto tisuća maronita, što čini otprilike 20 do 23 posto stanovništva. Točan broj nije moguće utvrditi jer Libanon od 1932. nije proveo popis stanovništva, a migracije, ratovi i ekonomske krize dodatno su izmijenili demografsku sliku. Ipak, maroniti ostaju najveća kršćanska zajednica u zemlji i ključni stup političke arhitekture. U globalnoj dijaspori, ponajprije u Latinskoj Americi, Sjevernoj Americi i Europi, živi oko 3,2 milijuna ljudi maronitskog podrijetla, čime zajednica nadmašuje granice Libanona i održava identitet kroz široku mrežu obitelji, župa i institucija.
Rasuti između libanonskih planina i goleme dijaspore, maroniti su ostavili dubok trag u svjetskoj politici, umjetnosti i književnosti. Njihov najpoznatiji književnik Halil Džubran, rođen u Bsharriju, ponio je iz svojih planina mističnu duhovnost koja je procvjetala u Proroku, jednoj od najutjecajnijih knjiga 20. stoljeća. Odmah uz njega, u dalekoj dijaspori, stoje dvije globalne ikone – Shakira, čiji je otac iz maronitske obitelji s gorja Libanona, i Salma Hayek, čija je libanonsko-maronitska loza oblikovala njezin identitet. One su svojim talentom i svjetskom prepoznatljivošću proširile maronitsko nasljeđe daleko izvan granica Libanona.
Uz književnike i umjetnike, maroniti su obilježili i političku povijest svoje zemlje. Od Bechare al-Khouryja, prvog predsjednika Libanona, preko Camillea Chamouna i karizmatičnog Bachira Gemayela, do Aminea Gemayela, Suleimana Frangieha, Michela Aouna i Samira Geagee – maronitski su političari generacijama utjecali na sudbinu Libanona. Posebnu ulogu imali su patrijarsi: Elias Hoyek, jedan od arhitekata moderne države; kardinal Nasrallah Boutros Sfeir, moralni stup u borbi protiv sirijske dominacije; te današnji patrijarh Bechara Raï.
U glazbi, Fairuz je postala glas čitavog Libanona, Majida El Roumi i Wael Kfoury oblikovali su zvučnu scenu, Elissa izrasla u jednu od najpopularnijih arapskih pjevačica, a Julia Boutros dala umjetnosti politički naboj. Iz dijaspore, Mika je donio modernu pop estetiku s libanonskim korijenima. U poslovnom svijetu, Carlos Slim iz Meksika postao je globalni simbol uspjeha maronitske dijaspore, dok je Ralph Nader obilježio američki politički aktivizam.
Sve te sudbine, od pustinjačkih samostana do globalnih pozornica, svjedoče koliko je jedan relativno mali narod uspio oblikovati golem kulturni, politički i duhovni odjek. Maroniti su, vjerom, tradicijom i povijesnom postojanošću, stvorili nasljeđe koje nadilazi i njihove brojke i njihove granice.
Otvori KEKS Pay
Vrlo interesantan i informativan članak o ovoj nama slabo poznatoj vjerskoj i etničkoj zajednici. Svaka čast autoru članka koji je veliko osvježenje u ispredbi s odvratnim temama iz političke desničarske i malograđanske domaće žabokrečine.