Rođen u Zagrebu, Dejan Medaković postao je jedan od istaknutijih srpskih povjesničara umjetnosti i predsjednik SANU-a. Njegov znanstveni opus ostao je u sjeni kontroverznog političkog djelovanja i sudjelovanja u izradi dokumenta koji je služio kao podloga za velikosrpsku politiku.
Dejan Medaković, srpski povjesničar umjetnosti, književnik i akademik, rođen je 7. srpnja 1922. godine u Zagrebu, u srpskoj obitelji čiji su korijeni duboko isprepleteni s političkom poviješću Hrvatske. Njegov djed, Bogdan Medaković, bio je istaknuti politički vođa Srba u Hrvatskoj u vrijeme Austro-Ugarske, predsjednik Srpske samostalne stranke te predsjednik Hrvatsko-srpske koalicije i Hrvatskog sabora od 1908. do 1918. godine. Nakon niže gimnazije na otoku Badiji kod Korčule, Medaković je više razrede završio u Sremskim Karlovcima. Drugi svjetski rat proveo je kao izbjeglica u Beogradu, gdje je od 1942. do 1946. volontirao u Muzeju kneza Pavla, današnjem Narodnom muzeju Srbije, čime je započeo njegov životni put posvećen umjetnosti i povijesti.
Svoju akademsku karijeru gradio je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je 1949. diplomirao na Odsjeku za povijest umjetnosti. Pet godina kasnije, 1954., obranio je doktorsku disertaciju pod nazivom "Grafika srpskih štampanih knjiga XV–XVII veka". Odmah nakon doktorata zaposlio se na istom fakultetu kao asistent, postupno napredujući kroz sva nastavnička zvanja sve do redovitog profesora. Njegov utjecaj na fakultetu nije bio samo profesorski; obnašao je i dužnost dekana od 1971. do 1973. godine.
Znanstveni interes Dejana Medakovića bio je iznimno širok, ipak, težište njegova rada bilo je usmjereno na srpsko barokno slikarstvo te opće kulturne prilike 18. i 19. stoljeća. Objavio je niz djela koja su i danas temelj za proučavanje tih razdoblja, uključujući studije "Putevi srpskog baroka" (1971.) i "Barok kod Srba" (1988.). Bio je i jedan od autora monumentalne "Istorije srpskog naroda" te je napisao monografije o kulturnoj baštini Srpske pravoslavne crkve, istražujući manastire poput Hilandara i Savine. Njegov rad obuhvaćao je i sinteze o povijesti Srba u gradovima poput Trsta, Beča i Zagreba.
Vrhunac njegove karijere bio je vezan uz Srpsku akademiju znanosti i umjetnosti (SANU). Za dopisnog člana izabran je 1972., a za redovnog 1981. godine. U Akademiji je obavljao niz funkcija, od tajnika Odjela za povijesne znanosti do glavnog tajnika Akademije u razdoblju od 1985. do 1994. godine. Za predsjednika SANU-a izabran je 1999. godine, funkciju koju je obnašao do 2003. Uz znanstveni rad, Medaković je bio i plodan književnik. Objavio je pet zbirki poezije te autobiografski prozni ciklus "Efemeris".
Najkontroverzniji dio Medakovićeve karijere nedvojbeno je njegova uloga u izradi zloglasnog Memoranduma SANU, dokumenta koji je nastao sredinom osamdesetih godina dok je on bio glavni tajnik Akademije. U Hrvatskoj se taj dokument smatra ideološkom podlogom za velikosrpski koncept koji je Slobodan Milošević pokušao provesti u djelo nakon raspada Jugoslavije. Iako se u Memorandumu "velika Srbija" eksplicitno ne spominje, njegovi autori, uključujući intelektualce okupljene oko Dobrice Ćosića, smatrali su da Jugoslavija može opstati samo uz dominantnu ulogu Srbije. Sam Medaković je dokument opisao kao "posljednji pokušaj spašavanja Jugoslavije", no njegova uloga u njegovu nastanku trajno je opteretila njegovu biografiju.
Unatoč bliskosti s Ćosićem i sudjelovanju u izradi Memoranduma, Medaković je, prema svjedočanstvima, odbio izravan politički angažman koji mu je nudio Slobodan Milošević. Ta ga je odluka distancirala od izravnog provođenja politike koja se na Memorandum pozivala. Dejan Medaković preminuo je 1. srpnja 2008. godine u Beogradu.
Otvori KEKS Pay
Ovo financira Obuljen Koržinek pod parolom "kultura". Može li sramotnije.....