Nedjeljko Stojsavljević (57) na Županijskom sudu u Osijeku u odsutnosti je nepravomoćno osuđen na 13 godina zatvora zbog zarobljavanja i mučenja Vilima Karlovića, pripadnika Prve gardijske brigade (Tigrovi) u Vukovaru 1991. Karlović je horor koji mu se događao nakon što je zarobljen poslije pada i okupacije Vukovara, opisao u knjizi "Preživio sam Vukovar i Ovčaru".
Prema optužnici, Stojsavljević, kojeg još zovu Belgija i Neđa, bio je pripadnik paravojne formacije Leva supoderica te ga se tereti da je 21. studenog 1991. nakon pada i okupacije Vukovara, s više pripadnika svoje postrojbe Vilima Karlovića, zarobljenog pripadnika Prve gardijske brigade odveo iz Veleprometa u jednu kuću u Vukovaru kojoj je bilo 15-ak naoružanih osoba s četničkim obilježjem, kako bi se iživljavali na Karloviću. S Karlovića su skinuli košulju i majicu, golog do pasa su ga posjeli na stolicu, gdje su ga vrijeđali, udarali i pljuvali, govoreći mu da je ustaša. Pri tome su ga više puta udarali otvorenim dlanom, palili otvorenim plamenom po nadlaktici i bradavicama, udarali puškom po glavi, bocom ga udarili po glavi, nakon čega su ga rezali grlićem razbijene boce... Prijetili su mu likvidacijom i daljnjim zlostavljanjem, no nisu ga likvidirali jer su ga iz te prostorije spasili i izvukli Predrag Milojević i Marko Ljuboja, također pripadnici paravojne formacije Leva supoderica.
Optužnica je podignuta u listopadu 2019., u ožujku 2025. odlučeno je da se Stojsavljeviću sudi u odsutnosti, u međuvremenu je za njim izdana i međunarodna tjeralica i europski uhidbeni nalog, a on je zamolbenim putem ispitan u Beogradu. Karlović se nije složio da se postupak ustupi Srbiji, a Stojsavljević je tijekom iskaza u istrazi negirao krivnju. Među svjedocima koji su tijekom suđenja bili saslušani bio je i svjedok kojem je zbog svjedočenja u Haagu promijenjen identitet.
- Ne osjećam se krivim, a 21. studenog 1991. nisam bio u Vukovaru jer sam otišao kući u Rumu. Bio sam pripadnik Leve supoderice i to dragovoljac, bili smo teritorijalna obrana pri vojsci, a kada sam se javio u odred, prvo sam otišao u Šid, a zatim u Vukovar. Za Vilima Karlovića sam prvi put čuo kada sam dobio jedna poziv za raspravu, nisam sudjelovao u ovome za što me teretite, nisam bio u toj kući i nisam čuo za te osobe koje spominjete - branio se Stojsavljević pred sudom u Beogradu.
Vilim Karlović je u svom iskazu kazao da se u obranu Hrvatske uključio u kolovozu 1991. i to kao pripadnik Prve gardijske brigade. Početkom listopada je došao u Vukovar, a pred pad Vukovara, bio je zadužen za osiguranje bolnice u kojoj su ga 20. studenog 1991. zarobili pripadnici JNA.
- Kada sam zarobljen, bilo je jasno da sam vojnik jer sam na sebi imao uniformu HV-a. Dok sam boravio u bolnici nisam imao oružje, jer je uputa medicinskog osoblja bolnice bila da se u bolnicu ne ulazi s oružjem, čega se pridržavao i HV. Nakon što sam 20. studenog zarobljen, izveden sam s ostalim zarobljenicima i ranjenicima iz bolnice. Autobusima smo odvezeni u Vukovarsku vojarnu, a zatim smo prebačeni na Ovčaru. Na Ovčaru je krenulo pet autobusa, u kojima je po mojoj procjeni bilo 275 zarobljenika - kazao je Karlović.
Opisao je zatim kako su vojnici JNA čuvali zarobljenike dok su izlazili iz autobusa te prolazili kroz špalir pripadnika Teritorijalne obrane i paravojnih četničkih formacija. Dok su prolazili kroz taj špalir, četnici su ih svlačili i tukli, prije no što su ih ugurali u hangar, gdje su ih nastavili tući. Karlović je uspio razgovarati s jednim vojnikom koji ga je čuvao, a taj vojnik mu je kazao da će završiti u jami. Tijekom razgovora ispostavilo se da imaju zajedničkog poznanika u Rumi iz koje je vojnik bio rodom, pa je Karlović zamolio da mu pomogne, a tu zamolbu, vojnik je prenio svom kapetanu.
- Izvedi ga van iz hangara i čuvaj ga da ga četnici ne ubiju- kazao je kapetan tom vojniku, koji je potom Karlovića i još nekolicinu hrvatskih vojnika izveo ispred hangara. Tamo su stajali oko sat i pol, prije no što su ponovo vraćeni u hangar, u kojem je prema Karlovićevim riječima napravljen masakr, jer su četnici zarobljenike tukli krampovima, lopatama, lancima...
Karlović i još nekolicina zarobljenih hrvatskih vojnika potom su odvezeni prvo do skladišta Veleprometa gdje ih nisu htjeli primiti, a zatim do skladišta Modateksa gdje su bile smještene zarobljene žena i djeca koje je trebalo poslati u Vinkovce. Karlović je vrlo detaljno opisao što se potom događalo, kako ih je jedna osoba čuvala i štitila od četnika, kako su sljedeći dan vraćeni na Velepromet iz kojeg su četnici odvodili zarobljenike koje su mučili i ubijali. Detaljno je opisao i mučene detalje onog što je pretrpio, opisao je kako su ga tukli, palili, kako je trpio veliku bol, no nije se smio micati... Mučenje je trajalo dok u prostoriju nisu ušla dva pripadnika paravojne postrojbe, a kasnije se ispostavilo da je je jedan bio zamjenik zapovjednika Levih supoderica. Oni su ga, kazao je Karlović, izveli iz te kuće i spasili, odvezli do Veleprometa, omogućili da mu se pruži liječnička pomoć.... Karlović je dan kasnije, s preostalim preživjelim zarobljenicima krenuo za logor Sremska Mitrovica, u kojem je boravio do 22. svibnja 1992. kada je vraćen u Hrvatsku.
U obrazloženju presude navedeno je i da Karlovićev iskaz podupiru drugi dokazi i iskazi, a sud je smatrao i da je Stojsavljević bio ubrojiv, da je postupao s izravnom namjerom te da činjenica da su od počinjenog djela prošle 34 godine, ne može biti olakotna okolnost, jer je ovdje riječ o ratnom zločinu što je kazneni djelo za koje nema zastare, dok mu je olakotnim cijenjena ranija neosuđivanost.
Otvori KEKS Pay
I onda novinari pišu da je prošlo 30 godina i treba sve zaboraviti. Nazalost većina zločinaca nije sudena a nada javnost zatvara oči. Kopajte po starim izvjescima i nadire zlotvora da vam Hrvatski narod kaze hvala