Slovenci s istočne strane rijeke Soče ostali su 1947. bez svog administrativnog središta, grada Gorice koji se na talijanskom zove Gorizia. Čitav je grad Pariškim mirovnim ugovorom pripao Italiji. Titova Jugoslavija odgovorila je tako da je na slovenskoj strani sagradila Novu Goricu.
Na tom je području netalijansko stanovništvo među prvima iskusilo fašistički teror, a kraj Drugog svjetskog rata donio je nove rane i traume osvetničkim fojbama. Odatle na suprotnim obalama rijeke i suprotstavljeni pogledi na prošlost: Benito Mussolini i dalje je počasni građanin Gorizije, a s brda iznad Nove Gorice na Goriziu i danas gleda ogroman natpis ispisan kamenjem – TITO.
Istina o pravoj i krivoj strani trebala bi biti neupitna i sporedna naspram žaljenja zbog svih žrtava
Komentara 5
Tko voli ljude, njemu su ljudi bitniji od "prave i krive" strane povijesti...a tko ih ne voli, njemu je bitnija ideologija, principi, i sve ono što je "politically correct".
PE
Kad vidim ove s "prave strane" ja odmah na drugu stranu! 🇭🇷
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
Bit će da je “prava strana” ona koja slavi 8/9. svibnja, koji bi u stvari trebali biti dani pijeteta i spomena na tisuće nevinih civilnih žrtava grada Zagreba koje su nakon ulaska u grad (a prije nego je 10. zagrebačkom korpusu uopće bilo dopušteno da uđe u grad) poklali preobučeni chetnici "đenerala" Đoke Jovanića. Srpske divizije 1. i 2. armije su u prodiranju prema zapadu prošle kroz Srijem i Slavoniju i pokupile sve srpsko što je moglo nositi pušku, izbrijalo ih, nabilo im zvijezde na šajkače i šubare i poslalo ih u "oslobađanje" Hrvatske od - Hrvata. Po ulasku u Zagreb, to oslobađanje se uglavnom svelo na pljačku, ubojstva i silovanja svega što se kreće. Dakle, prvi je u Zagreb ušao bivši oficir srpske kraljevske vojske đenerala Draže Mihailovića, ortodoksni chetnik Đoko Jovanić, komandant šeste ličke “udaračke” divizije sa svojim koljačima za 'brza dejstva'. Kasnije je zbog tih 'zasluga' proglašen narodnim herojem (1951.) i postavljen za načelnika zagrebačke vojne oblasti (1967.-74.). Živio je taj donjolapački krvolok u Zagrebu sve do prvih demokratskih izbora, 1990.g. kada je u paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, pobjegao odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro 2000. skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima te je i pokopan u Aleji 'narodnih heroja' na Novom groblju, u Beogradu. Ako on predstavlja “pravu stranu”, onda sam ja ponosno na - krivoj.