Notorni Josip Dabro dao je novi dokaz, drastičniji od prethodnoga, koji ga je stajao položaja u Vladi, do koje se mjere srozala javna funkcija u Hrvatskoj u eri Andreja Plenkovića. Bivši ministar i sadašnji saborski zastupnik pjeva Anti Paveliću u državi koja je po formi demokratska republika, a u ustavnim temeljima ima ugrađen antifašizam. Dabri u obranu mora se reći da se prije njega pjevalo Juri i Bobanu, Jasenovcu i Gradiški Staroj, da je ustaški pozdrav ušao u pjesmu kao himna Domovinskog rata. Prst po prst, "dvostruka konotacija" uzela je cijelu ruku. Dabro je probio zvučni zid s Antom Pavelićem; u njegovoj "grobnici od zlata" ne počiva nitko drugi osim ustaškog poglavnika, čak i da se ne razotkriva što je pjesnik htio reći epitafom o "vođi svih Hrvata" ili da se ne vadi nespretno na neke nepoznate i nepostojeće ličnosti iz daleke habsburške prošlosti. Kad se već neće ispričati onima koji ne misle da ustaški poglavnik ne zaslužuje hvalospjeve, mogao je, u samoobrani, poslušati Michela de Montaignea: "Onaj tko želi odbaciti neznanje, mora ga priznati." Zna li Dabro komu pjeva? Čak i da ne zna, neznanje ga ne opravdava što kao osoba pod prisegom gazi Ustav na koji je prisegnuo. Iz "zlatne grobnice" nastala je neviđena groznica.
Dabro ima očit problem, politički, možda i mentalni, s usklađivanjem svoga političkog djelovanja i privatnog uvjerenja, što redovito loše završi za političara, a nekad i za samu politiku
Otvori KEKS Pay
