Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Srpski povratnici u Dvor: Problema imamo, ali samo egzistencijalnih

Najviše ljudi vratilo se od 1998. do 2003. godine. Nakon toga ljudi se vraćali pojedinačno i povremeno. Prije rata u općini Dvor bilo je gotovo petnaest tisuća stanovnika, a sada čak tri puta manje – 5803 stanovnika
02. prosinca 2012. u 14:53 27 komentara 2357 prikaza
'30.11.2012. opcina Dvor - Reportaza o srpskim povratnicima koji su izbjegli za vrijeme vojnore-darstvene akcije Oluja iz sela u opcini Dvor. Milka Milicevic iz sela Trgovi. Photo: Boris Scitar/VLM/PI
Foto: 'Boris Scitar/VLM/PIXSELL'
Pogledajte galeriju 1/7

Otkako smo se vratili iz Srbije, u našemu selu nije se čuo dječji plač – rekao nam je pomalo sjetno Dragan Stambolija iz sela Komora u općini Dvor. Dok nam je iz svoje stare banijske drvene kuće, za koju njegova supruga Marica kaže da je starija od djeda Svetozara, iznosio nedavno ispečenu domaću kruškovaču, prstom je upirao na kuće u susjedstvu. Prva do njegove je kuća pokojnog brata koji je bio gastarbajter u Njemačkoj, druga iznad nje također od pokojnog susjeda koji je umro prošle godine. U Komoru se vratilo malo ljudi, a prije rata selo je bilo puno života i mladosti. Danas je Komora selo staraca.

– Najmlađem je mještaninu 60 godina – kroza smijeh kaže Dragan prisjećajući se prijeratnih vremena kad su svakog ponedjeljka iz sela u Sisak, Glinu i Petrinju odlazila četiri puna autobusa radnika u najboljim godinama.

– Kako živimo? Sami vidite! Imamo stado ovaca, četiri muzne krave i obrađujemo zemlju. Do prije nekoliko godina mogli smo živjeti od mlijeka, ali danas se otkupljivačima zbog udaljenosti ne isplati svako jutro dolaziti u naše selo – ukratko nam je Dragan opisao povratnički život u tom dvorskom selu.

Kad su se vratili prije deset godina, dočekala ih je netaknuta kuća. Dvorište i cijelo imanje bilo je kao džungla, sve je bilo obraslo u korov i grmlje. Samo je nekoliko kuća u selu, kaže supruga Marica, bilo porušeno i to, kako napominje, od muslimanskih snaga koje su tuda prošle tijekom Oluje. Jedna od tih porušenih bila i kuća njezinih roditelja, ali je nakon povratka obnovljena. Na nekim susjednim kućama vidljivi su grafitni ožiljci od Oluje koje su vlasnici pokušali prekriti bijelom bojom.

– Nakon povratka nismo imali nikakvih problema, osim onih egzistencijalnih – kaže Dragan Stambolija.

U njihovu selu, pa i cijelom dvorskom kraju, kaže, povratnici srpske nacionalnosti nisu doživjeli ni najmanju provokaciju od susjeda Hrvata nakon oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču. Sudeći prema onome što smo čuli od njih, više ih muče egzistencijalni problemi i veliki tragovi neimaštine, nego aktualna politička događanja. Sigurno je da o događajima za rata i poslije Oluje imaju svoje mišljenje, ali nerado ga iznose. I oni, ali i njihovi susjedi Hrvati, reći će kako u cijelom kraju nije bilo ozbiljnijih međunacionalnih problema nakon njihova povratka. Oslobađajuća presuda hrvatskim generalima u tom kraju mirno je i civilizirano prihvaćena, može se zaključiti iz razgovora s ljudima po dvorskim selima i mjesnim gostionicama, a to su nam u razgovoru potvrdili i sugovornici iz hrvatskih sela koji su tu vijest puno emotivnije doživjeli.

– Predsjednik naše stranke dr. Milorad Pupovac sve je rekao. Ne treba se igrati sudbinom nijednog pojedinca, ali isto tako ne bi trebalo ostavljati neke nerazjašnjene stvari generacijama koje dolaze. Događale su se ružne stvari i mislim da bi napokon trebalo reći imena i prezimena tih koji su te ružne stvari činili – kaže Nikola Arbutina, načelnik općine Dvor.

Povratak je gotov

Pomirljive riječi generala Gotovine rečene novinarki srpskog Kurira svi pozdravljaju, a što se tiče povratka, mnogi ističu da je to završena priča. Oni koji su željeli i mogli, vratili su se, a oni koji su počeli život u Republici Srpskoj i Srbiji, teško će se odlučiti na povratak.

– Zasad je to završen proces. Najviše ljudi vratilo se u od 1998. do 2003. godine. Nakon toga ljudi se se vraćali pojedinačno. Bilo bi dobro da se što više ljudi vrati, ali glavna zapreka povratku je pitanje egzistencije. U izbjeglištvu je stasala generacija mladih ljudi koji su zasnovali obitelji, imaju tamo posao i teško je očekivati da će se vratiti u neizvjesnost. Najveći dio obnove je završen, a imamo još nekoliko nedovršenih žalbenih procesa – istaknuo je načelnik Arbutina.

Prije rata u općini Dvor bilo je gotovo 15 tisuća stanovnika, a sada ih je čak tri puta manje – 5803. Znači da je na tom području ostao živjeti svako treći stanovnik, a toliko smanjenje broja stanovnika načelnik Arbutina vidi u tome da su svi, bez obzira bili oni Srbi ili Hrvati, osim njih 420 koji se od početka rata do danas nisu micali sa svog kućnog praga, doživjeli izbjegličku sudbinu.

Hrvati, koji ih je prije rata bilo 34 posto, izbjegli su za srpske okupacije, a Srbi su otišli kad je u Oluji Hrvatska krenula u oslobađanje svojih okupiranih područja. Nacionalna struktura iz posljednjeg popisa 2011. još nije poznata, ali sudeći prema nacionalnoj strukturi općinskog vijeća i dalje Srbi u Dvoru imaju uvjerljivu većinu.

– U općinskom vijeću je šesnaest vijećnika – petero Hrvata i jedanaest Srba. SDSS ima pet vijećnika, HDZ četiri, Banijska demokratska stranka i Nezavisna lista po dva, SNS, HSS i SDP po jednog. SDSS je tako na vlasti od 2001. godine, a od 1995. do tada na vlasti je bila koalicija HDZ-a i HSP-a – kaže načelnik Arbutina.

U zgradi Gradskog poglavarstva Dvora smještene su i sve ostale općinske institucije pa tako tijekom radnog vremena, što smo i mi primijetili, puni su hodnici ljudi od kojih mnogi bezuspješno kucaju na vrata Zavoda za zapošljavanje. Svaki peti Dvoranin je na popisu tog zavoda, a radi samo 350 ljudi i to uglavnom, čak njih 88 posto, u državnoj i lokalnoj samoupravi.

Da je cijela općina osuđena na polagano izumiranje, potvrđuje i podatak da je šezdeset posto sadašnjeg stanovništva te prostorno velike općine – čak 505 četvornih kilometara, starije od šezdeset godina.

– Nije tu kraj našim problemima. Baš zbog toga što su nam mnoga sela staračka, bez ijedne mlađe osobe, postavlja se pitanje isplativosti gradnje osnovne infrastrukture, primjerice vodovoda. Ne možemo dobiti kredit ni iz jednog europskog fonda jer u projektima, s kojima bi sudjelovali, ne možemo opravdati isplativost te investicije – ističe načelnik Arbutina napominjući kako je tek prije dvije godine i u posljednjem naseljenom selu u njihovoj općini zasvijetlila električna žarulja.

U tri sela dvorske općine nitko ne živi, a većina je stanovništva suočena s osnovnim egzistencijalnim problemima. Ljudi uglavnom žive od poljoprivrede te od raznih mirovina – radničkih, poljoprivrednih, braniteljskih, te onih iz NOB-a.

– Živim sama u ovoj kući. Vratila sam se 1998. godine i skoro godinu i pol dana živjela sam u šupi pored moje vlastite kuće. Bila je zauzeta, u njoj je živio neki Nenad iz Zagreba. Molila sam ga da me pusti, da živim pored njega, ali nije htio. Ipak sam se uselila u svoju kuću. Živim od mirovine. Jedan sin mi je u Srbiji, a jedan u Bosanskom Novom – kaže 88-godišnja Mika Miličević ističući kako, osim tog problema, nije imala nikakav drugi sa sumještanima Hrvatima.

Neimaština i domovnice

Osim neimaštine, kaže načelnik Arbutina, 150 njegovih sugrađana srpske nacionalnosti muči i jedan veliki problem što ne mogu dobiti hrvatsko državljanstvo. Oni su osamdesetih godina prošlog stoljeća sagradili kuće u Dvoru, ali su iz BiH, pa ne mogu imati domovnicu. Mnogi od njih izloženi su velikim mjesečnim troškovima od 400 kuna koje stranci moraju plaćati za zdravstveno osiguranje, a taj novac nemaju odakle dati.

– Ima ih više s tim problemom, ali ovih 150 želi doći do državljanstva. Pa se tako događa da u istom kućanstvu, otac i majka imaju bosansko, a dijete hrvatsko državljanstvo. Pokušavali smo taj problem riješiti na višoj razini, ali ne ide – kaže Arbutina.

– Ja sam se vratio među prvima. Nitko me nije ni krivo pogledao. Ipak smo mi "pitomi Srbi" – kroza smijeh će reći Marko Predojević dok iz sela Trgovi na starom biciklu vozi od središta općine.

Sela prema Hrvatskoj Kostajnici uglavnom su nastanjena Hrvatima. Kuće koje su još 1991. godine u selu Zamlača, dva kilometra udaljenom od Dvora, bila porušene, nakon povratka su obnovljene. Tamo se vratilo stotinjak Hrvata. Hrvatski branitelj Marijan Mikičić i njegov susjed Mario Prpić imali su svinjokolju.

– Sve je bilo zapaljeno, ali nakon povratka obnovljene su kuće. Teško se ovdje živi, posebice oni koji nemaju nikakva primanja. Imam mirovinu, ali moj prijatelj je ostao bez posla u Željezari – kaže Marijan Mikičić iz Zamlača potvrđujući nam priču o mirnom suživotu povratnika.

Politička je scena šarolika jer b

Politička je scena šarolika jer bi svi željeli biti načelnici ili zamjenici

Za 16 vijećničkih mjesta na lokalnim izborima natječe se više od sedam stranaka i nezavisnih lista. Zanimalo nas je zašto je toliki interes za sudjelovanje u lokalnoj vlasti općine koja jedva krpa kraj s krajem. – Svi bi htjeli biti načelnik općine ili njegovi zamjenici iz jednostavnog razloga što je to najbolje plaćeni posao na ovom području – kaže načelnik.

Mojmira Pastorčić
NITKO SE NIJE NADAO
Mojmiri je u sinoćnjoj emisiji u kadar ušetao nezvani gost, snimka je hit na internetu
Hidradenitis suppurativa/acne inversa
INTERVJU
Prof. dr. Brajac: Postoji velik broj bolesnika koji se, bez ispravne dijagnoze Hidradenitis suppurative, još uvijek ne liječe ili se liječe neadekvatnom terapijom
  • -obrisani-:

    - -ko je jamio, jamio -ko se vratio, vratio se

  • ilija1:

    vrlo objektivno

  • Avatar aspalatos13
    aspalatos13:

    Vratili su se uglavnom stari ljudi, koji su nekako vezani za život u tom kraju. Mlađi se neće vratiti, jer niti imaju posla, niti taj krov nad glavom , u takvoj zabiti, njima išta znaći. Proces je došao do kraja. ... prikaži još!. I danas 30% Hrvata išli bi iz Hrvatske u bolji život. Prema svemu sudeći, srpsko pitanje u Hrvatskoj više je stvar ekonomije, nego izbjeglištva. Tu se krug zatvara. Srbi u Hrvatskoj, ekonomski nisu ništa manje ugroženi nego Hrvati. Svima fali i kruha i radnih mjesta. Budimo iskreni i pošteni, danas kada privatni poslodavac traži dobroga radnika, za njega je najvažnije da onoga kojeg plača, je dobar radnik. Bez obzira koje je taj radnik nacionalnosti.