Hajdemo na trenutak zamisliti da optužnice kojima se maše u Srbiji nisu politički motivirane. Što zaista imamo pred sobom? Komentar srbijanske premijerke Ane Brnabić o tome da “jedna članica EU usuđuje se javno reći da ako tražite pravdu za ubojstvo srpske djece, jer četvero je tamo pobijeno, starosti od šest do 13 godina, da zbog toga ne možete biti dio EU”, zapravo je kontradikcija u pojmovima.
Srbija uzima za pravo provoditi hibridnu univerzalnu jurisdikciju za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Univerzalna, ne hibridna, jurisdikcija zaista postoji, ona je eksteritorijalno načelo primjene kaznenog zakonodavstva u prostoru. Izvorno je primjenjiva na eksteritorijalna kaznena djela, kao što je piratstvo, a kasnije proširena na najteže međunarodne zločine radi izbjegavanja nekažnjivosti, na ratne zločine, genocid i zločine protiv čovječnosti.
Pročitao sam ostatak kolumne u tiskanom izdanju i mogu se samo složiti s autorom. To što rade Vučić i Brnabić je ogledalo Srbije još iz prošlih vremena. To više nisu samo "političke igre", već patološka opsjednutost Hrvatskom i Hrvatima, a najnoviji primjer takvog odnosa prema susjedima su i ove, 30 godina stare optužnice izvučene negdje iz naftalina... Očekujem još bizarnijih optužnica i protiv vezista i protuzračne obrane koji su sudjelovali u OBRAMBENOM Domovinskom ratu. Sve je to pokazatelj frustracija srpskog državnog vrha zbog sve veće nemogućnosti "sjedenja na dvije stolice". S druge strane, nekako i shvaćam tu frustraciju pošto će i u makroekonomskoj i vanjskoj politici biti prisiljeni konačno i službeno zauzeti stranu: Pripadaju li europskoj ili euroazijskoj sferi.