Kada je snimao prve kadrove i scene koji će postati dio njegovog filma, Silvestar Kolbas nije znao što radi. Ili je radio nešto drugo od onog što će raditi kasnije. I neće tako biti samo s prvim kadrovima i scenama, nego još dugo, sve do vremena kada će se stvari zakomplicirati i postati ozbiljne i u suštini nerješive, sve do vremena kada će film steći svoj konačni smisao i žanr. U to prvo vrijeme, Silvestar je snimao zato što je filmski snimatelj. Naprosto je završio taj zanat, pa kao što obućar svojoj obitelji izrađuje cipele, tako je snimatelj svoju obitelj snimao. I jedno, i drugo oblik je društvene povlastice, čiji je cilj da protagonistima pruži toplinu doma više nego da im donese neku egzistencijalnu korist. Međutim, u nekom nevidljivom trenutku obitelj se počinje uobličavati, dakle razlikovati od idealnog pojma o sebi, svako dijete postaje poseban, krajnje distingviran lik, kakvog teško da bi napisao ijedan pisac, pri čemu se onda preoblikuje i mijenja i njihova majka, a s njom i otac, onaj isti koji je bezazleno krenuo snimati prve kadrove i scene svoje obitelji. To više ne čini samo zato što je snimatelj, a ne obućar, pa svojim bližnjim ne izrađuje cipele nego ih snima na filmu, nego sad to čini iz nekih mnogo ozbiljnijih i dubljih razloga.
Zar postoji trenutak u kojem roditelji saznaju da je s njihovom djecom stvar izašla na dobro? Koje je to ustvari dobro, i što je u tom odnosu zapravo dobro? I kad djeca svojim roditeljima prestaju biti stranci? Onda kad tata i mama postanu dementni, pa ih više ne prepoznaju?
Otvori KEKS Pay
