Naslovnica Vijesti Hrvatska

Specijalac iz Lučkog: Tko će u rat ako mi nećemo

Vojničina: Snažan poput stroja, specijalac Robert Erdelja bio je i prijatelj kakav se sreće jednom za života
30. travnja 2013. u 08:50 1 komentara 4496 prikaza
'          '
Foto: ''
Pogledajte galeriju 1/5

"To su ti moji dečki", rekao je toga jutra svojoj majci. Bio je suncem obasjan petak tog ranog proljeća, u osvit operacije Bljesak. Već je čvrstim vojničkim korakom zakoračio na ulicu kad ga je nešto, puno jače od želje da što prije odjuri u bazu, natjeralo da se vrati u svoju sobu, potraži jedan od desetaka albuma i prolista fotografije svojih suboraca. "Vidi ih, mama. Evo nas na Velebitu, na našoj svetoj planini, a ova ti je dolje s juga", listao je jednu za drugom, prelazeći prstima preko lica svoje braće po oružju. Opasnih i nježnih istovremeno. Kratko je mahnuo majci na pozdrav pa posljednji put prešao preko kućnog praga... Robert Erdelja zaustavljen je u koraku u bespućima zapadne Slavonije.

Elita nad elitama

A trebalo je biti drugačije. Vjetrovi rata zatekli su ga na Policijskoj akademiji koju je uspješno završio 1992. pa se pohitao prijaviti se u Specijalnu jedinicu policije, u zagrebačke Alfe. Preplavljen strahom, otac je dao sve od sebe da ga zadrži.

– Nije njemu bila nikakva sila ići u rat, upravo je položio za sportskog pilota, čekalo ga je još sto sati leta da dobije profesionalnu dozvolu, ali uzalud. Rekao je: "Neka prvo završi rat pa ćemo lako dalje. Tko će ako nećemo mi" – prisjeća se Mirko Erdelja. A otac kao otac, priznaje da je imao velike planove za sina, vrhunskog sportaša koji je trenirao borilačke sportove, poput boksa, džiju-džice, tajlandskog boksa, talentiranog za jezike, pa mu je uz njemački, koji je odlično govorio, plaćao i satove engleskog. Zov domovine, ipak, bio je preglasan.

A Robert Erdelja bio je rođena vojničina, fizički snažan poput kakva stroja, k tomu prijatelj kakvog ti je čast susresti možda jednom za života, govore suborci. Završio je obuku za padobranca. Planirao je sjesti za kokpit MiG-a, ali su ga zbog sitne nepravilnosti na jednom oku odbili. Kasnije su mu ponudili da upravlja helikopterom, ali je odbio, smatrajući da to nije dovoljno žestoko za njega. Još u Alfama pokazivao je čudesnu upornost.

Dok bi drugi nakon napornih treninga napuštali poligone i dvorane, Robi Erdelja ostajao bi sam vježbajući do iznemoglosti.

– Kad nije bio po terenima ili na treninzima, moj je sin znao napuniti ruksak kamenjem pa vježbati na terasi – sjeća se otac. Stoga nikog nije iznenadilo kada je za sljedeću stepenicu ratnog puta 1. siječnja 1994. odabrao Antiterorističku jedinicu Lučko.

– Alfe su bile vrhunska specijalna postrojba, ali Lučko... to je elita nad elitama. Vjerujem da je želio biti u društvu najboljih. Kad je napravio prve testove bili smo zapanjeni. Nitko u bazi nije bio tako spreman kao Robi – slažu se suborci Željko Vidaković i Marijan Huško.

– Premda je naša baza oduvijek mala i svi se znamo u dušu kao obitelj, ipak je prošlo raznih ljudi, ali nitko nikada nije tako "legao" svima kao Robi...

Uništeni fotoaparat

Prisjećaju se potom zajedničkih terena po Velebitu ili pak Dubrovnika, ali i jednog detalja, duboko urezanog u kolektivno sjećanje postrojbe. U Robijevu ruksaku, naime, koliko god pretrpan bio, s njima je u akciju uvijek išao i fotoaparat.

– Uvijek nas je slikao. Sve što danas imam od fotografija, a znače mi puno, mogu zahvaliti samo njemu – kaže Željko pa se mislima vratiti tamo gdje ne želi, put zapadne Slavonije, u operaciju iz koje će se postrojba vratiti bez jednog čovjeka.

Premda nikada nećemo znati je li Robi Erdelja znao da ide u smrt ili tek slutio, posljednjeg jutra svog života rekao je: "Imam čudan predosjećaj. Samo da prođe ovaj dan".

A sve je mirisalo na smrt. Zadatak je bio osvojiti Ivanovac, uporište srpske jurišne brigade, koji su naše snage cijelu prethodnu godinu izviđale, očekujući najžešći otpor. I naišli su na njega i na minobacački pakao na zemlji.

– Već smo stigli nadomak ulaza u bazu, dočekala nas je vatra čudo jedno, cijelo vrijeme napada tukli su po nama, po nama su padale i granate kojima ni upaljač nisu stigli izvaditi pa je Robi krenuo naprijed i onda... Stvarno ne razumijem, u toj akciji osim njega nitko nije ni ogreben. Dobar smo komad puta pješačili, dobro smo se kretali, nigdje nismo ušli na minsko polje, sve smo dobro odradili – govori suborac Željko jedva suzdržavajući suze, kao da se po tko zna koji put preispituje je li se moglo drukčije, je li moglo bolje, bi li možda... premda duboko u sebi zna da bi istog trena dao vlastiti život za Robertov.

Kada su mnogo kasnije smogli hrabrosti raskriliti unutrašnjost njegova ruksaka, ondje su, skriven u dubini, pronašli fotoaparat, posve uništen. Bljesak će ostati jedina operacija koju nije uspio zabilježiti okom svoje kamere. Pa ipak, suborcima nije uskratio sjećanja. Ona su živa u dubini njihovih duša gdje brižljivo čuvaju uspomenu na ratnog druga.

>>30 potresnih, nikad ispričanih priča o poginulim herojima pročitajte u specijalnom prilogu Junaci Bljeska u tiskanom izdanju Večernjeg lista

>>
Pratite blog Ratne priče

Robert 
Erdelja (21) Pripadnik Antiter

Robert 
Erdelja (21)

Pripadnik Antiterorističke jedinice Lučko iz Zagreba.

Rođen u Novoj Gradiški 8. rujna 1973., poginuo je prvog dana operacije na prvoj liniji obrane.

Elipso

  • gorkarijeka:

    Ža mi je da ti naši junaci su tako zaboravljeni, dok falsi borci imaju najviše

Message