Da nije bilo njega, više ne bi bilo ni mene. Spasio sam ga iz skloništa, a onda mi je on to vratio i spasio mi život, kaže nam Denis Pucić. I dodaje da je Marley sve što ima i što mu treba.
– Ja mogu biti i gladan, ali Marleyu ne smije i ne može ništa nedostajati. Tražio sam psa kojeg ću voljeti i koji će voljeti mene. I našao sam ga – kaže nam ovaj mladi Slovenac iz Velike Pirešice. Nedavno su njih dvojica obilježila pet godina zajedničkog života, a sve je počelo sasvim slučajno.
– Tražio sam psa, želio sam zapravo njemačkog ovčara. A onda sam na internetu ugledao Marleya. Njegovu priču u Sloveniji su objavili volonteri, iako je Marley bio u Hrvatskoj. Nisam ni trena razmišljao, nije mi bilo važno kako izgleda, koliko ima godina, a nije mi smetalo ni to što je bio slijep. Znao sam da je to pas kojeg želim – kaže Denis. Ističe da ga je posebno rastužilo saznanje da slijep živi u boksu, a uz to su mu još u skloništu odbrojavali dane. Rekli su mu volonteri i da su ga već udomljavali pa vraćali. Plakao je zbog svega što je čuo, ništa ga više nije zanimalo i odmah je tražio da mu dovezu psa.
– Nisam imao auto i nisam mogao sam ići po njega. Marley je došao vrlo brzo, odmah je ušao u kuću, provjerio mirise i ostao – kaže nam. Bio je malo zbunjen prvih dana, ali jako brzo se snašao. I nikada nije nikakvu štetu napravio. Kad on radi, a često to traje i satima, Marley ne voli biti zatvoren. Na raspolaganju mu je cijelo imanje, sve je sigurno i ne može izići iz njega, a sam bira gdje će biti. No kad je kod kuće, kaže Denis, ne odvaja se od njega.
– Imao sam težak život, preživio sam i nesreću u desetoj godini, a Marley je došao k meni u vrijeme kad sam se još borio sam sa sobom. Spasio mi je život, da nije u tom trenu bio uz mene i osjetio što se događa, mene više ne bi bilo. Počeo me je lizati i pomogao mi da se predomislim. I nikad više nisam pomislio na nešto takvo, sad imam za koga živjeti – priča nam Denis. Da mu je pas najvažniji, potvrđuje još jednim potezom – ako mu se ipak nešto dogodi, o Marleyu će brigu preuzeti mama i brat koji jednako tako vole životinje, obvezao ih je na to.
Često se njih dvojica upute u šetnju u obližnju šumu, idu i među ljude, a druži se Marley i s drugim psima, iako ga to baš i ne privlači. Vjerojatno jer ne vidi što se događa oko njega, kaže Denis. Zato su najčešće u svom dvorištu ili u kući. Kad netko dolazi, odmah dojavljuje da imaju goste. I na tome i ostane, jer nije neki čuvar, pobjegne čim mu se nepoznati približe.
Za svog psa bi, ističe Denis, napravio baš sve, jer nije važno kako je njemu, važan je samo Marley. A kad su mu volonterke iz Velike Gorice tražile dom, nisu ni slutile da će se ostvariti njihove želje za psa koji nije imao sreće u životu – da pronađe čovjeka koji će računati na njega. Denis je svom najboljem prijatelju pokazao put, on je njegova svjetlost, a Marley za sve što je dobio vraća onako kako to samo pas zna – odanošću i bezuvjetnom ljubavlju.
Ja imam ženu i djecu. Oni moraju imati, ja ne moram. Psa nemam. Jesam li zbog toga loš čovjek?