– Dolazi jedan u crnom mantilu i šeširu, nosi šljem, kaže: "Ustaše, hoćete jesti mozak?" Mi smo bili na koljenima, vezani. Dolazi s njim i Željko Travica. Netko me od njih uhvatio za usta, ja sam vezan i ne mogu ništa. Taj u mantilu gura mi žlicom u usta ljudski mozak na kojem je još bilo kose, otimao sam se i pljuvao. Vidio sam da su i Ivanu Kopčiću pokušali dati ljudski mozak. Pa su donijeli rakiju i nju nam gurali u usta, ne mogu se sjetiti detalja, bio sam u takvom šoku, nije mi više bilo do života. Odbijali smo tu rakiju, ali oni su je lijevali. Kasnije sam komentirao s Kopčićem da je nešto bilo na toj boci jer nas je sjeklo po nepcu kada su nam je gurali u usta – šokantna je to ispovijest hrvatskog branitelja Zorana Šorlija koju je ispričao u ponedjeljak na Županijskom sudu u Osijeku, na suđenju Željku Travici (63) za ratni zločin. Prema optužnici, bio je to mozak Šorlijeva ubijenog suborca.
Željka Travicu, bivšeg pripadnika teritorijalne obrane Mirkovaca, srpske paravojne formacije, tereti se za ratni zločin nad 11 zarobljenih pripadnika HOS-a i PU Vinkovci. Travicu se tereti da je usmrtio osmoricu ratnih zarobljenika iako su prestali pružati otpor i odložili oružje, a trojica su od njih imala tek 18 godina. Još je trojicu, prema optužnici, zlostavljao. Zoran Šorli jedan je od trojice zlostavljanih, ali preživjelih i ključni je svjedok optužbe. Dok je ulazio u sudnicu, u invalidskim kolicima, Šorli je gledao ravno u lice optuženika. Zbog velikog interesa javnosti za današnju raspravu, a očito izazvanoga upravo njegovim svjedočenjem, sud je bio pod pojačanim mjerama osiguranja.
Tog 2. listopada 1991., kada je zarobljen, bio je pripadnik HOS-a, u sastavu 109. brigade HV-a, a nije bio još ni punoljetan. Nedostajalo mu je mjesec dana do 18. rođendana. – Ujutro je krenuo napad na naše položaje, povukli smo se kasnije u podrum "crvene kuće". Čuli smo da dolaze tenkovi, javljeno nam je da su to naši, pa sam s Ivanom Kopčićem izašao pogledati, ali vidjeli smo da na njima nema hrvatskih obilježja. Izašao sam još jednom, da provjerim da nije Europska unija, ali nisu bili ni oni. Još sam jednom izašao, a onda su zapucali. Opkolili su "crvenu kuću" i vikali: "Ustaše, izlazite napolje, sve ćemo vas pobiti!" Nastao je metež u podrumu, jedna je grupa iz straha krenula van, a onda sam vidio da padaju. Kako su položili oružje, tako su pokošeni. Stajalo je pet-šest vojnika, jedan je bio u maskirnoj pancirki. Ja sam bio u drugoj grupi, a iza mene je bio Ivan Kopčić, kad smo vidjeli da su naši pali, vratili smo se u podrum. Željko Uglješić se sakrio u drva, Kopčić u armaturnu žicu, ja nisam imao gdje, stavio sam kantu ispred sebe. Vikali su: "Daj da koljemo ustaše i štrovimo!" Uzeo sam pištolj i htio se ubiti, Ivan Kopčić mi ga je oteo i negdje sakrio, ne znam gdje. E onda su oni polili naftu i zapalili podrum – prisjetio se Zoran Šorli.
– Nisam vidio tko puca na prvu grupu naših ljudi. Čuli su se rafali i vidio sam kako padaju. Pretpostavljam da su pucali vojnici koji su bili ispred kuće – nastavio je. Kada su se njih trojica vratila u podrum, zatekla su unutra još jednog mrtvog suborca. - Odnekud je doletio metak, prepolovljena mu je glava. Plan nam je bio pričekati večer pa pokušati pobjeći – dodao je. Dok su još bili u podrumu, nakon što je izbio požar, bačene su dvije-tri bombe u podrum, a po kući je zapucao i tenk.
– Odbačen sam na drugu stranu, požar se jako proširio, gorila mi je kosa iza uha, a Kopčićevo je lice bilo krvavo, vjerojatno od bombi. Nas smo se dvojica preselila u drugu prostoriju, nismo znali je li Uglješić živ. Ušao je vojnik, skamenio se kad nas je vidio. Rekao je da mu trebaju šatorsko krilo i prva pomoć jer imaju ranjenike. Dogovorio sam se s Kopčićem da im kažemo kako smo mi sanitet, inače će nas ubiti. Skinuli smo prethodno oznake HOS-a i krunice. Taj nam je vojnik govorio da se slobodno predamo, da su oni JNA, četnici su prošli i nitko nas neće ubiti. Izašli smo i stali iza ugla kuće, rekli su nam da čučnemo, Kopčić je imao u čizmi nož od puške, bacio ga je vojniku u košulju, mislio sam da ga je ubo i da smo gotovi, ali on je ustao i otišao. I odjednom se stvaraju četnici, ispituju nas za ime i prezime, a čim bismo rekli, odmah bismo dobili šaku i čizmu u glavu. Pitali su nas ima li još koga, zvali smo Uglješića da izađe, iako nismo znali je li živ, on je onda izašao sav dezorijentiran. Jedan ga je vojnik udario kundakom puške u glavu tako da je Uglješić napravio salto. Došao je i jedan kapetan JNA, rekao je i nama i četnicima da smo mi njihovi zarobljenici i onda otišao – ispričao je svjedok. Nije prepoznavao tada niti jednoga vojnika ili četnika koji su ih opkolili, pa tako ni kapetana JNA koji im se pridružio.
"Vezao me žicom oko vrata"
– Njuškali su po kući, a onda je kapetan rekao kako bi najradije odveo nas trojicu do Male Bosne i tamo nas predao. Krenuli su i oni s nama, puzali smo kroz kanal, strašno je padala kiša taj dan pa je bio pun vode, a išli su prema Maloj Bosni i tenkovi. Zapucali su po nama pa smo se svi vratili do "crvene kuće", ostavili su nas pored ubijenih. Sjećam se još i danas da je tamo bila djetelina. Dok smo tamo stajali, čuo sam da se kapetan JNA svađa s četnicima, bila je priča oko nekog tenka koji će ići prema Nuštru. Dolazi do nas onaj u maskirnoj pancirki i još nekoliko njih i opet nas pita za imena. Taj u maskirnoj pancirki pitao je Ivana Kopčića što mu dođe Tunjo Kopčić, odgovorio je da mu je to rođak, a onda mu je ovaj u pancirki opsovao, rekao kako poznaje Tunju i predstavio se kao Željko Travica – kazao je Šorli.
Travica im je rekao neka uđu u rov, a Šorli je na to kazao kako je bolje da ih odmah ubiju jer ih u tom rovu nitko neće pronaći. Nisu na koncu otišli u rov, već u obližnji bagremik, gdje su se sklonili od metaka. – Željko Travica i kolege u bagremiku su nas ispitivali, a dobili smo i batina. Otišli smo potom u kuću u blizini, gdje je bilo još četnika. Travica me vezao žicom, prvo ruke iza leđa, onda oko vrata, a potom su mi savili noge u koljenima i svezali i noge, tako da se udavim ako budem vukao – izjavio je.
Spomenuo je tada i čovjeka u crnom mantilu i šeširu. – Na putu do Male Bosne, on se iživljavao na mrtvom hrvatskom branitelju na čije smo tijelo naišli u jednom šljiviku, ubadao ga je nožem – prisjetio se Kopčić. A onda je opisao sljedeći susret s istom osobom – mučnu scenu s ljudskim mozgom s početka našeg teksta. Nakon tog stravičnog iskustva, odveli su ih sutradan u Mirkovce. Na ulazu u selo, Travica je, kazao je svjedok, rekao da stanu jer oni moraju mokriti.
– Meni je dao svoju pušku da držim ispred sebe. Nije ih bilo nekoliko minuta, bio sam siguran da će nas ubiti. No, vratili su se, Travica mi je uzeo pušku i nastavili smo prema Mirkovcima. Tamo smo susreli automobil iz kojega se Travici obratila osoba prezimena Tešić, rekavši: "Što ste nam ih doveli, što ih niste tamo pobili?" Odveli su nas u podrum jedne kuće čiji nas je domaćin čuvao, a bio je naoružan. Stavio je puškomitraljez, "garonju", na stepenice, ako pokušamo pobjeći da može pucati po nama. Jedan nam je čovjek rekao da smo osuđeni na smrt. Pitao sam zašto i dobio odgovor da čim se obuče uniforma, da si osuđen na smrt. Došla je kasnije neka žena do nas i ponudila nas pitom sa sirom. Rekao sam: "Što ću jesti kad će nas ubiti" – naveo je Šorli na sudu.
Odvezli su ih kasnije u Šid pa u logor Begejci, a na odlasku je posljednji put vidio Željka Travicu. – Rekao je da nam je... mater ustašku i da mu je žao što nas nisu pobili – rekao je svjedok Šorli. Mučan iskaz Zorana Šorlija trajao je sat i pol pa je napravljena kratka stanka.
Na upit tužitelja Miroslava Kraljevića, pojasnio je kako je Uglješića pri izlasku iz podruma kundakom puške udario pripadnik teritorijalne obrane iz Mirkovaca, "četnik, ne vojnik JNA". – Ne znam više koliko su me puta ispitivali o tome što sam proživio, znam da sam iskazivao 1992. godine, kada sam se vratio iz zarobljeništva. Ne mogu se sjetiti koja me služba tada ispitivala – odgovorio je Šorli na upit odvjetnika Dražena Srba, branitelja optuženog. – Kada ste prvi put spomenuli Travicu u svom iskazu? – upitao ga je odvjetnik Srb. – Odmah 1992. godine – kazao je.
Ispitali su ga 2008. u osječkoj bolnici, a kasnije su policijski službenici dolazi k njemu kući jer nisam mogao ići u MUP u invalidskim kolicima. – Zašto tada niste spominjali Travicu? – priupitao je Srb. – Nisam pravnik i ne znam što je policija upisivala u zapisnik, govorio sam isto što i danas, tako sam govorio i o Željku Travici. Na svom posljednjem iskazivanju, na zahtjev DORH-a, ispitan sam samo o jednom detalju – jesam li vidio da je Travica pucao. Na to sam odgovorio i potpisao – rekao je svjedok.
Na upit obrane je li ikada pokušao telefonski kontaktirati Željka Travicu i njegovu obitelj, Šorli nije htio odgovoriti. – Ne znam na što cilja. Nemam nikakvo objašnjenje zašto ne želim odgovoriti na to pitanje, jednostavno ne želim reći – komentirao je svjedok. – Jeste li čuli moja upozorenja? Da ste pozvani kao svjedok i dužni ste govoriti istinu, i u kojim slučajevima ne morate odgovoriti – upitao ga je sudac Davor Mitrović. – Čuo sam po gradu neke priče da sam zvao Željka Travicu, to nije istina i ne želim govoriti o tim pričama – nadovezao se Šorli. Kaznenu prijavu protiv Travice nije nikada podnio jer nije, kaže, ni znao da se to može.
– Je li svjedok Šorli spreman ići na detektor laži? – upitao ga je optuženi Travica. Sudac Davor Mitrović objasnio mu je kako to po hrvatskim zakonima nije moguće.
– Kako je moguće da ljudi mogu jesti ako su dobili takve batine? – dodao je Travica, na što je sudac kazao kako je svjedok rekao da mu je jelo nuđeno, ali je odbio jer je mislio da će biti ubijen. Travica ga je upitao i je li mu netko od službi koje su ga ispitivale sugerirao da kaže kako su mu gurali mozak u usta. – Ne, ja sam govorio ono što sam proživio – rekao je Šorli.
– Bio sam kasnije načelnik općine u Hrvatskoj, nitko mi nije došao da me išta pita, niti me zvao zločincem, kako to svjedok sugerira – komentirao je Travica. Obrana je stavila primjedbu na iskaz svjedoka, smatrajući ga neistinitim i tvrdeći da sve do 2024. svjedok nije opisivao ulogu Željka Travice kao na jučerašnjoj raspravi. Dokazat će, kažu, i kako je Travica spasio život Šorliju. – Ako se mene spasilo, zašto su ostali iz podruma ubijeni? – kazao je na to Šorli.
Svjedočio je i Marin Dagić. – Bio sam pripadnik MUP-a i nas šest je čuvalo stražu na dva punkta. Kada je započeo napad, povukli smo se prema "crvenoj kući", gdje su u podrumu bili HOS-ovci koje tada nisam poznavao – započeo je svjedok. – Zvali su nas da izađemo i bacimo oružje kroz podrumske prozorčiće. Tako smo i napravili. Bio sam ispred kolone koja je izlazila iz podruma. Branko Rešetar rekao mi je: "Ja se njima neću živ predati." Ljudi su izašli, nitko nije imao oružja, i počelo je strijeljanje. Svi su išli na lijevu stranu, Rešetar i ja otišli smo na desnu, prešli cestu i trčali prema kukuruzima. Zapucali su prema nama, Rešetar je pogođen dva puta, ja sam ranjen u nos, što me je i spasilo jer sam bio sav krvav, sklonio sam se u kukuruze, umirio se i čekao što će se dogoditi. Došao je do mene jedan vojnik, nije me dirao, ja se nisam micao i on je otišao. Čekao sam mrak i pješke otišao kući – ispričao je.
Tužitelj je zatražio da se Travici produlji istražni zatvor. Istaknuto je da ima dvojno državljanstvo i ničim nije vezan za područje RH, s obitelji je prvo odselio u Srbiju, a naknadno u Englesku. – Nakon prve obavijesti da je Travica uhićen pa do njegova izručenja Hrvatskoj prošlo je svega mjesec dana, što se nikada ranije u tako kratkom vremenu nije dogodilo. Naknadno je Interpolu u Zagrebu dostavljena potraga za Travicom od Republike Srbije za njegovo izručenje, s brojem predmeta iz 2024. godine, što dodatno potvrđuje da se istražni zatvor treba produljiti – naveo je tužitelj Miroslav Kraljević.
GALERIJA Zgrada u Splitu postala hit na mrežama. Primjećujete li nešto neobično na fasadi?
Ajmo na ovo lupite bratstvo i jednstvo, Tomaševiću, Kekinice, Benčićko, Zoki ,.. jer bolje i moralnije i ne znate. Da se ne zaboravi!