Veliki pripovjedač i mistifikator, autor andrićevski upečatljivih pripovijetki, koje su pritom u sebi imale i onoga generacijskog - dijelio ga je s Danilom Kišom i Filipom Davidom - baštinjenja kratkopričalačkih strategija Jorgea Luisa Borgesa, Mirko Kovač istodobno je uzimao od stvarnosti i đavolski se u nju upisivao. Štošta se tako oko njega, kao i u životima nas, njegovih čitatelja, poslije znalo odviti i zbiti kao u njegovim pričama. Grehota je, zapravo, ne samo po literaturu nego i po žive živote, što je hrvatska književnost Mirka Kovača zapravo odbila, nakon što joj se, po emigraciji iz Miloševićeve Srbije, iz Rovinja onako usrdno nudio. Grehota, velim, jer su ta čitanja i učitavanja mogla biti jedan veličanstven vatromet doživljaja i znakova, koji ne samo da je mogao preporoditi talentom i lakoćom oskudnu suvremenu hrvatsku prozu, nego joj je mogao vratiti one njezine već vrlo davno izgubljene pripovjedne moći.
Pametna i gorda žena, nije se ona ničega odricala, jer Boba niti je bila glupa, niti se odricala najviših moralnih načela, ali je prema Beogradu, Srbiji i svemu u što se pola njezina svijeta pretvorilo, bila izrazito ogorčena. No, nikad tako da klizne u prostaštvo nacionalizma i, ne daj Bože, hrvatskoga europčanskog novoustašluka
Otvori KEKS Pay
