Gubitak autoriteta, koji je Karamarko imao, a izgubio medijskim udarom i aferom Ina – MOL, sada bi – apsurdno – mogao dovesti do preokreta u kaosu među vladajućima. Slabljenjem Karamarka, otvaraju se putevi za opstanak Vlade Tima Oreškovića.
Da je to i Orešković razumio, dakle nije da nema političkog talenta, pokazao je kada je uzeo Karamarka u obranu. Ali, istodobno je izjavio da on sada preuzima akcije vezane uz temu Ina – MOL. To bi moglo označiti i početak “premijerskog” vladanja Oreškovića, koji je tim činom ne samo simbolično preuzeo primat u Vladi. Dramatičan razvoj događaja izbacuje Karamarka iz ozbiljnije igre unutar Vlade, a moglo bi se to odraziti uskoro i unutar HDZ-a. On će zasad politički preživjeti, vjerojatno i u sastavu Vlade, no to sigurno neće biti pozicija za koju je Karamarko živio.
Zadržavanje Karamarka u Vladi, pak, stavlja onda i HDZ u defenzivu, tako da će morati doći i do “resetiranja” između šefa i HDZ-a. Kako ne treba očekivati da bi Karamarko sam dao ostavku, HDZ-u preostaje traženje formule kako “zaobići” Karamarka. Najava da će 1. lipnja, dakle par dana nakon izbornog sabora HDZ-a, opet profunkcionirati i Vijeće za suradnju između HDZ-a i Mosta, a koje je s HDZ-ove strane vodio Brkić, moglo bi značiti da se očekuje kako će Karamarkova pozicija u vrhu stranke postati “manjinska”.
Iz pogreške u pogrešku
Da bi bilo jasnije kako se mogao dogoditi taj dramatičan pad autoriteta, potrebno je analizirati pogreške koje je Karamarko počinio i koje su ga dovele do sadašnje nezavidne pozicije. Kada je preuzeo HDZ prije četiri godine, većina nije vidjela da nije dobro rješenje za prvog čovjeka. Nije, istina, imao karizmu političkog lidera, a predbacivali su mu da ima onu policajca i obavještajca. Bila je to već u startu nezahvalna pozicija, u kojoj se pokušalo graditi imidž nekakvog hrvatskog Putina. Bio je i “friški” povratnik u HDZ, a ne dugogodišnji hadezeovac “sa dna kace”. Svejedno, vjerovalo se da će biti dobar vođa. To se temeljilo na uspješnoj akciji preuzimanja HDZ-a, koju je proveo u savezništvu s Milijanom Brkićem, no to nije bilo ostvareno na nekoj istesanoj ideji i strategiji. Odlučio se za ponovni ulazak u HDZ jer je dobro procijenio da je HDZ rasturena stranka i da Jadranka Kosor sigurno gubi. U vrhu su tada uglavnom bili ljudi koji su izgubili, potrošili kredibilitet uz Sanadera. Dakle, od starta je to bio težak posao i problem u stvaranju “suvremenog HDZ-a”. Griješi i što se ne okružuje ljudima koji nisu izgubili kredibilitet i ne provodi “desanaderizaciju”.
Nadalje, kreće u politički boj s vladajućima radikalnom retorikom. Sada se procjenjuje da je to učinio jer nije znao drukčije definirati ideju, a novu politiku nema tko ni artikulirati. Jer zbog očite nepovjerljivosti, a stjecao je izuzetno sporo povjerenje u nekoga, izostaje konzultiranje sa stranačkim vrhom. Ljudi u samom vrhu, iz komocije ili straha, sami su sebe isključivali pa je Karamarko mogao čak zaključiti da od njih ionako nema koristi. Uveo je dominantni kriterij djelovanja u vrhu, a to je bila apsolutna poslušnost i lojalnost. Tipično za čovjeka koji dolazi iz represivnog miljea, gdje je glavno pitanje “tko je moj, tko će me poslušati i izvršavati”.
Traženje novog lidera
I tako se upravljanje HDZ-om sužavalo na sve uži i uži krug. Stranačka tijela ne funkcioniraju, a krenulo se i u stranački obračun na terenu. Raspustili su zagrebačku organizaciju i to se pokazalo pogreškom. Rezultat toga je da sada u Zagrebu HDZ ne može iznjedriti kandidata koji bi dobio više od 5 % na izborima. Ta vojno-policijska shematizacija je, međutim, kada su izbori u pitanju, ipak donijela rezultate. Karamarko je dobro shvatio da je HDZ po mentalitetu takva stranka. Dodana je politička parola o “povratku Tuđmanu i antikomunizmu” i to je inicijalno upalilo pa su dobivani izbori. No, taj se mehanizam počeo trošiti i HDZ je morao ponuditi sadržaj svojoj politici, a Karamarko je u tome pokazao da ne razumije trendove. Zadržao je stari obrazac. Intelektualci iz stranke ili simpatizeri ubrzo su osjetili da nisu dobrodošli i HDZ je ostao bez širokog “think-tanka”. U vrhu stranke bio je osjetan strah od mislećih ljudi, koji polako i sami otpadaju.
Rezultatima parlamentarnih izbora Karamarko i njegov vrh bili su potpuno šokirani jer su vjerovali u veliku pobjedu. Pokazalo se da je Karamarko potpuno promašio strategiju kampanje jer je nastavio po obrascu “mi smo veliki Hrvati, ovi su udbaši, lustracija”. Nije vidio prijelom u biračkom tijelu. Slijedio je nakrivo postavljen savez s Mostom. Nadalje, nije mogao ostvariti ni kadrovska obećanja dana mnogim hadezeovcima. To je otvorilo pakao u stranci, već su se bile formirale cijele ekipe uhljeba. Karamarko je imao problema jer nikako nije mogao mentalno prijeći preko toga da nije premijer, nego drugi, čak treći čovjek Vlade. U svemu tome podcijenio je i Most, kasnije i Oreškovića.
Tako je Karamarko uspio zaratiti s mnogima, zapravo sa svima, a na kraju i s Milijanom Brkićem. Posljedica je to nesnalaženja u politici i oslanjanja na ad hoc ljude, savjetnike i PR-ovce koji su se pokazali nedoraslima, ili je njihov trud bio uzaludan jer ih šef nije poslušao. Niz grešaka radio je i zbog frustracija iz prošlosti. Da bi se borio s prigovorima da je bio s Mesićem i Manolićem, išao je to pokazivati radikalnim, tvrdim rječnikom. Da i dalje nema prave ideje, dokaz je najava preslaganja u savezu s Milanom Bandićem!? Koji je u prošlosti već bio “izradio” dogovore s HDZ-om u Zagrebu. Formira li se nakon 28. svibnja drukčiji stranački vrh u HDZ-u, to bi morao biti signal za demokratizaciju stranke. A Karamarko? Realno, HDZ već može tražiti novog lidera.
>>Karamarko: Hrvatska je stalan i pouzdan partner Bosne i Hercegovine
Znači napišem svoj komentar o Ivankoviću koji mu se ne sviđa i on me briše. Bravo majstore