Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Svijet

Ruski veterani Afganistana: Amerikanci će izgubiti rat baš kao i mi

07. ožujka 2009. u 16:05 430 prikaza

Povijest je zapisala da je 15. veljače 1989. godine general Boris Vsevolodovič Gromov bio posljednji sovjetski vojnik na tlu Afganistana. Nakon devet godina jalove okupacije, Crvena armija toga je dana izvlačila posljednje snage iz ratom razhmahnitale zemlje. Danas, u trenucima kada ured novog američkog predsjednika Baracka Obame, poslije osmogodišnje, sve jalovije okupacije tog istog Afganistana, najavljuje da će u njega poslati dodatnih 30.000 vojnika, u Rusiji se obilježava 20 godina od napuštanja sličnih, krvavo plaćenih planova. Poruke koje sovjetski veterani ovih dana šalju Amerikancima mogu se sažeti u jasan apel: Ne ponavljajte naše greške! Taj rat, na takav način, nećete dobiti...

Paralela ima sasvim dovoljno. Moskva je punu okupaciju gorštačke, plemenske države, razvedene među pustinjama i jedva prohodnim planinama u srcu Azije, započela 1980. godine, zbog straha od disperzije radikalnog islama iz Irana. Pritom nisu imali namjeru srušiti postojeći poredak u Afganistanu kao Amerikanci, već mu pomoći da se održi. Želeći zaštititi južne granice sovjetskog imperija od Homeinijeve Islamske revolucije, Kremlj je odlučio i vojno poduprijeti marksističku vladu u Kabulu. Istodobno, htjelo se osigurati da nakon svrgavanja proameričkog šaha i istjerivanja CIA-e iz Irana, Afganistan ne postane nova baza hladnoratovskog protivnika u srednjoj Aziji.

Tinejdžerima na vukove
Godine 1985. novi sovjetski vođa Mihail Gorbačov, premda nesklon ratu, odlučio je povećati sovjetski kontingent na rekordnih 108.000 vojnika, brojku vrlo sličnu onoj koju bi u u skoroj budućnosti u Afganistanu trebala koncentrirati Obamina administracija. Upravo ta 1985. donijela je najkrvavije okršaje i zapečatila sudbinu sovjetske misije.

Otprilike baš u to vrijeme u ‘Afganu’ se našao tada golobradi Večernjakov sugovornik Viktor Jeršov; dvaput odlikovani veteran rata, 42-godišnjak koji je u zemlju mudžahedina dopremljen iz Moskve kao 18-godišnji ročnik. Služio je oko Jalalabada, blizu granice s Pakistanom i legendarne plemenske zone Paštuna, ‘samoupravnih’ gorštaka na čijim se bazarima prodaju kalašnjikovi, a u kojima se, prema nekim tvrdnjama, danas krije Osama bin Laden. – Rekli su nam da odlazimo braniti južne granice domovine i pomoći prijateljskom afganskom narodu. I to je to. U Jalalabadu me dočekala suptropska klima: palme, mandarinke, eukaliptusi, majmuni skaču po ulicama...

A uokolo planine do 4000 metara, vječni snijeg i plemenske zone – opisuje Jeršov. Pokazuje fotografije sebe i svojih suboraca, i ono što otprve šokira, premda ta činjenica skandalizira tijekom svih ruskih ratova od Afgana do ljetošnje Gruzije – na fotkama su sve odreda dojučerašnja djeca, golobradi klinci zaigranih osmijeha, za koje ne možeš vjerovati da ih je netko helikopterima slao ‘vuku na klanje’, u pogibeljne misije traženja neprijateljskih jedinica okrutnog Gulbuddina Hikmetjara po gudurama Tora Bore.

– U 1984. i 1985. godini diljem zemlje poginulo je oko 5000 naših vojnika. Naravno da mi je bilo teško, pogotovo na početku. Upadali smo u zasjede, u minska polja... Izgubio sam mnogo prijatelja, mnogi su ostali invalidi. Operacije su bile različite: od sprovođenja kolona do napada na karavane opijuma i potraga za skladištima oružja u planinama.

Pokupili bi nas helikopterima i izbacili na ciljanim mjestima. Ratovali smo bez činova na odorama zbog neprijateljskih snajpera. S nama bi išli i pripadnici Specnaza, ali svjedeno mi nije jasno zašto su nas neiskusne klince slali u takve misije. Mnogo se puta dogodilo da tinejdžer poput mene doleti iz recimo Rusije, pogine nakon mjesec dana, onda vrate njegov leš, zakopaju ga i idemo dalje, doći će novi – kaže Viktor.

On je, međutim, već u uvodnim mjesecima stekao svoj prvi orden jer je osobno (kaže, slučajno) pronašao spremište oružja u akciji u kojoj je njegova postrojba zauzela jednu planinu i nanijela teške gubitke neprijatelju. Mnogi su se mladići psihički slomili nakon takvih iskustava. Viktor nije, premda priznaje da se nakon odsluženja 20-mjesečnog roka mjesecima privikavao na nepodnošljivu, ignorantsku moskovsku ‘normalu’.

Zbog nje se želio vratiti ratovati. Danas djeluje kao stabilan 42-godišnjak, i dalje dječačkog, zaigranog pogleda kao na onim crno-bijelim fotkama. Radi u hokejskom klubu Krilja Sovjetov i još uvijek se nada da će se jednog dana uspjeti vratiti u Jalalabad i na ‘čornie gori’, ali kao turist. Amerikancima poručuje da budu oprezni.

– Nikada neće pobijediti taj narod jer on postojano i najnormalnije ratuje već stoljećima, to im je u krvi. Sjedila u Kabulu prva, druga ili treća vlast, oni će uvijek imati plemena i klanove koji će međusobno voditi svoje ratove. Istok – to su novac, vlast, sila. Strance tu ne pripuštaju – objašnjava Viktor.

Zaostali veterani
Onog 15. veljače 1989. s početka teksta, general Gromov prešao je Most prijateljstva na rijeci Amu Darja između Afganistana i tadašnje Uzbečke SSR te u kamere izjavio: “Iza mene više nema nijednog sovjetskog vojnika niti časnika.” To je bila povijest za TV. Činjenice govore drukčije. Neki preživjeli sovjetski soldati do dana današnjeg nisu prešli Most prijateljstva.

Osim približno 15 tisuća Sovjeta koji se iz Afganistana nisu vratili živi, procjenjuje se da je u toj zemlji ostalo najmanje nekoliko desetaka relativno zdravih, slobodnih – ali službeno nestalih sovjetskih vojnika. List Kommersant nedavno je objavio reportažu o veteranima koje ZND-ov specijalni komitet do današnjih dana pronalazi u bespućima Afgana. Uglavnom je riječ o Viktorovim vršnjacima, tada psihološki labilnim 18-godišnjim ročnicima koji su najčešće pali u zarobljeništvo pretrpjevši životnu traumu. Neki od njih oslobođeni su nakon što su prešli na islam, a s godinama su se integrirali u lokalnu sredinu, oženili se, dobili djecu i nikad se nisu vratili kući.

Roditelji Sergeja Krasnoperova znali su samo da im je sin nestao. Istražitelji iz komiteta naposljetku su ga pronašli, no njemu se rodilo već peto dijete i za razliku od nekih, odbio je vratiti se u Rusiju. Uspjeli su tek organizirati susret s roditeljima u Mazar-e-Sharifu. – Ti momci davno su napustili Sovjetski Savez, a sada je tamo nejasna Rusija. Ne znaju hoće li preživjeti. Mi ih ne tjeramo da se vrate, samo želimo da znaju da nisu zaboravljeni – objašnjavaju u komitetu.

Za to vrijeme, u Afganistanu već osmu godinu teče nova okupacija. Neprijatelji okupatora ovaj put ne zovu se mudžahedini nego talibani. SAD i saveznici nisu pretrpjeli ni približne gubitke poput Sovjeta (premda je brojka mrtvih premašila tisuću), no njihova kontrola nad zemljom sve je relativnija.

Partizani džihada svako malo prošire područje napada, a narod je sve nezadovoljniji strancima koji u patrole izlaze izolirani u golemim suvremenim utvrdama. Jonathan Steele, bivši dopisnik Guardiana koji je iz aviona gledao kako sovjetske trupe preko rijeke Oxus napuštaju Afganistan, tvrdi da pouka tog rata nije bila da Afganci uvijek pobjeđuju došljake, niti da će talibani vojno istjerati NATO.

– Prava lekcija sovjetske intervencije jest spoznavanje da političko i kulturno nejedinstvo Afganistana može otkliziti u masovno i dugotrajno nasilje. Stranci tamo interveniraju na vlastitu odgovornost – kaže J. Steele.

pojavio se i lažni
Goga se obratila javnosti: 'Dogodilo se nešto nemoguće, blokirali su moj račun, ne mogu ništa više'
JUBIZOL
Energetski štedljiva kuća
Veliki vodič - zbog ovih kvalitetnih fasada godišnje možete uštedjeti i do dvije hrvatske plaće