Povijest je zapisala da je 15. veljače 1989. godine general Boris
Vsevolodovič Gromov bio posljednji sovjetski vojnik na tlu Afganistana.
Nakon devet godina jalove okupacije, Crvena armija toga je dana
izvlačila posljednje snage iz ratom razhmahnitale zemlje. Danas, u
trenucima kada ured novog američkog predsjednika Baracka Obame, poslije
osmogodišnje, sve jalovije okupacije tog istog Afganistana, najavljuje
da će u njega poslati dodatnih 30.000 vojnika, u Rusiji se obilježava
20 godina od napuštanja sličnih, krvavo plaćenih planova. Poruke koje
sovjetski veterani ovih dana šalju Amerikancima mogu se sažeti u jasan
apel: Ne ponavljajte naše greške! Taj rat, na takav način, nećete
dobiti...
Paralela ima sasvim dovoljno. Moskva je punu okupaciju gorštačke,
plemenske države, razvedene među pustinjama i jedva prohodnim planinama
u srcu Azije, započela 1980. godine, zbog straha od disperzije
radikalnog islama iz Irana. Pritom nisu imali namjeru srušiti postojeći
poredak u Afganistanu kao Amerikanci, već mu pomoći da se održi. Želeći
zaštititi južne granice sovjetskog imperija od Homeinijeve Islamske
revolucije, Kremlj je odlučio i vojno poduprijeti marksističku vladu u
Kabulu. Istodobno, htjelo se osigurati da nakon svrgavanja proameričkog
šaha i istjerivanja CIA-e iz Irana, Afganistan ne postane nova baza
hladnoratovskog protivnika u srednjoj Aziji.
Tinejdžerima na vukove
Godine 1985. novi sovjetski vođa Mihail Gorbačov, premda nesklon ratu,
odlučio je povećati sovjetski kontingent na rekordnih 108.000 vojnika,
brojku vrlo sličnu onoj koju bi u u skoroj budućnosti u Afganistanu
trebala koncentrirati Obamina administracija. Upravo ta 1985. donijela
je najkrvavije okršaje i zapečatila sudbinu sovjetske misije.
Otprilike baš u to vrijeme u ‘Afganu’ se našao tada golobradi
Večernjakov sugovornik Viktor Jeršov; dvaput odlikovani veteran rata,
42-godišnjak koji je u zemlju mudžahedina dopremljen iz Moskve kao
18-godišnji ročnik. Služio je oko Jalalabada, blizu granice s
Pakistanom i legendarne plemenske zone Paštuna, ‘samoupravnih’ gorštaka
na čijim se bazarima prodaju kalašnjikovi, a u kojima se, prema nekim
tvrdnjama, danas krije Osama bin Laden. – Rekli su nam da odlazimo
braniti južne granice domovine i pomoći prijateljskom afganskom narodu.
I to je to. U Jalalabadu me dočekala suptropska klima: palme,
mandarinke, eukaliptusi, majmuni skaču po ulicama...
A uokolo planine do 4000 metara, vječni snijeg i plemenske zone –
opisuje Jeršov. Pokazuje fotografije sebe i svojih suboraca, i ono što
otprve šokira, premda ta činjenica skandalizira tijekom svih ruskih
ratova od Afgana do ljetošnje Gruzije – na fotkama su sve odreda
dojučerašnja djeca, golobradi klinci zaigranih osmijeha, za koje ne
možeš vjerovati da ih je netko helikopterima slao ‘vuku na klanje’, u
pogibeljne misije traženja neprijateljskih jedinica okrutnog Gulbuddina
Hikmetjara po gudurama Tora Bore.
– U 1984. i 1985. godini diljem zemlje poginulo je oko 5000 naših
vojnika. Naravno da mi je bilo teško, pogotovo na početku. Upadali smo
u zasjede, u minska polja... Izgubio sam mnogo prijatelja, mnogi su
ostali invalidi. Operacije su bile različite: od sprovođenja kolona do
napada na karavane opijuma i potraga za skladištima oružja u planinama.
Pokupili bi nas helikopterima i izbacili na ciljanim mjestima. Ratovali
smo bez činova na odorama zbog neprijateljskih snajpera. S nama bi išli
i pripadnici Specnaza, ali svjedeno mi nije jasno zašto su nas
neiskusne klince slali u takve misije. Mnogo se puta dogodilo da
tinejdžer poput mene doleti iz recimo Rusije, pogine nakon mjesec dana,
onda vrate njegov leš, zakopaju ga i idemo dalje, doći će novi – kaže
Viktor.
On je, međutim, već u uvodnim mjesecima stekao svoj prvi orden jer je
osobno (kaže, slučajno) pronašao spremište oružja u akciji u kojoj je
njegova postrojba zauzela jednu planinu i nanijela teške gubitke
neprijatelju. Mnogi su se mladići psihički slomili nakon takvih
iskustava. Viktor nije, premda priznaje da se nakon odsluženja
20-mjesečnog roka mjesecima privikavao na nepodnošljivu, ignorantsku
moskovsku ‘normalu’.
Zbog nje se želio vratiti ratovati. Danas djeluje kao stabilan
42-godišnjak, i dalje dječačkog, zaigranog pogleda kao na onim
crno-bijelim fotkama. Radi u hokejskom klubu Krilja Sovjetov i još
uvijek se nada da će se jednog dana uspjeti vratiti u Jalalabad i na
‘čornie gori’, ali kao turist. Amerikancima poručuje da budu oprezni.
– Nikada neće pobijediti taj narod jer on postojano i najnormalnije
ratuje već stoljećima, to im je u krvi. Sjedila u Kabulu prva, druga
ili treća vlast, oni će uvijek imati plemena i klanove koji će
međusobno voditi svoje ratove. Istok – to su novac, vlast, sila.
Strance tu ne pripuštaju – objašnjava Viktor.
Zaostali veterani
Onog 15. veljače 1989. s početka teksta, general Gromov prešao je Most
prijateljstva na rijeci Amu Darja između Afganistana i tadašnje Uzbečke
SSR te u kamere izjavio: “Iza mene više nema nijednog sovjetskog
vojnika niti časnika.” To je bila povijest za TV. Činjenice govore
drukčije. Neki preživjeli sovjetski soldati do dana današnjeg nisu
prešli Most prijateljstva.
Osim približno 15 tisuća Sovjeta koji se iz Afganistana nisu vratili
živi, procjenjuje se da je u toj zemlji ostalo najmanje nekoliko
desetaka relativno zdravih, slobodnih – ali službeno nestalih
sovjetskih vojnika. List Kommersant nedavno je objavio reportažu o
veteranima koje ZND-ov specijalni komitet do današnjih dana pronalazi u
bespućima Afgana. Uglavnom je riječ o Viktorovim vršnjacima, tada
psihološki labilnim 18-godišnjim ročnicima koji su najčešće pali u
zarobljeništvo pretrpjevši životnu traumu. Neki od njih oslobođeni su
nakon što su prešli na islam, a s godinama su se integrirali u lokalnu
sredinu, oženili se, dobili djecu i nikad se nisu vratili kući.
Roditelji Sergeja Krasnoperova znali su samo da im je sin nestao.
Istražitelji iz komiteta naposljetku su ga pronašli, no njemu se rodilo
već peto dijete i za razliku od nekih, odbio je vratiti se u Rusiju.
Uspjeli su tek organizirati susret s roditeljima u Mazar-e-Sharifu. –
Ti momci davno su napustili Sovjetski Savez, a sada je tamo nejasna
Rusija. Ne znaju hoće li preživjeti. Mi ih ne tjeramo da se vrate, samo
želimo da znaju da nisu zaboravljeni – objašnjavaju u komitetu.
Za to vrijeme, u Afganistanu već osmu godinu teče nova okupacija.
Neprijatelji okupatora ovaj put ne zovu se mudžahedini nego talibani.
SAD i saveznici nisu pretrpjeli ni približne gubitke poput Sovjeta
(premda je brojka mrtvih premašila tisuću), no njihova kontrola nad
zemljom sve je relativnija.
Partizani džihada svako malo prošire područje napada, a narod je sve
nezadovoljniji strancima koji u patrole izlaze izolirani u golemim
suvremenim utvrdama. Jonathan Steele, bivši dopisnik Guardiana koji je
iz aviona gledao kako sovjetske trupe preko rijeke Oxus napuštaju
Afganistan, tvrdi da pouka tog rata nije bila da Afganci uvijek
pobjeđuju došljake, niti da će talibani vojno istjerati NATO.
– Prava lekcija sovjetske intervencije jest spoznavanje da političko i
kulturno nejedinstvo Afganistana može otkliziti u masovno i dugotrajno
nasilje. Stranci tamo interveniraju na vlastitu odgovornost – kaže J.
Steele.
