Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Reportaža s pučine: Splitski ribar otkrio nam je zlatno pravilo na koje gastronomi zaboravljaju

Reporteri Nedjelje s kultnim splitskim ribarima na pučini, daleko od korone, u lovu na slasne arbune, komarče, bukve...
06. prosinca 2020. u 17:04 7 komentara 10285 prikaza
Foto: Milan Šabić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/13

Srijeda je 25.11. 2020., iznad Mosora izvirilo je sunce, a vlaga na staklima automobila sugerira kako noć nije bila baš topla, ali čim se popije prva kava Split će se zagrijati na ugodnih 15 i više stupnjeva. Pošto sam se nakon nekog vremena tek vratio u svoj grad iz Zagreba, na to sam zaboravio pa sam na sebe odjenuo zimsku debelu jaknu. Zaboravio sam, naime, da sam u gradu u kojem je u ovo doba godine još uvijek najnormalnija pojava vidjeti kupače na plažama.

Dok su prve sunčeve razbijale izmaglicu što se digla nad morem i dok su alepskim borovima davale kričavozelenu boju, lagano sam, s cigaretom u ruci i svojom zimskom jaknom krenuo prema stadionu Poljud. Naime, svega nekoliko metara podno Hajdukova doma smještena je lučica Mornar - jedna od najutentičnijih marina u Splitu. 

"A ča je, smrza si se? Nije ti ovo Zagreb, prijatelju moj. Ča si se stisa? Moga si i skafander obuć kakve si pameti", zagrmio je duboki muški glas iz Mornarove lučice. Nije to mogao biti nitko drugi nego moj stari znanac Joke, pravim imenom Joško Bonačić.

 | Autor : Milan Šabić/Pixsell Foto: Milan Šabić/Pixsell

Danas umirovljenik, a nekad i spisatelj, fotograf, aktivist. Mijenjao je profesije i umjetničke izričaje, ali ribarenja se nikad nije odrekao. On je jedan od rijetkih, kolokvijalno nazovimo pravih Splićana, koji je se za života nije udaljio iz stare gradske jezgre. Odrastao je u Getu (kvart koji se razvio iz Dioklecijanove palače op.a). U njemu je kao dijete igrao nogomet i prvi put se ljubio, u njemu je prvi put vozio Tomosa, u njemu se kao mulac prvi put oblokao i svjedočio svim onim mediteranskim koloritnim scenama koje su nam u nasljeđe ostavili Miljenko Smoje i Boris Dvornik. Joke je u Getu i danas. Kad Joke izađe ispred kuće to znači da je izašao na Rivu. Stoga bi ovom prilikom bilo stupidno naglašavati Jokin lokalpatriotizam i historijsko znanje o gradu pod Marjanom. 

Na naše ribanje doveo je i svoga staroga prijatelja, bivšeg pomorca i istaknutog antifašista. Bruno Garić je sijedi morski lav bogate životne priče koji s Jokom povremeno ode u lov.

"Ajde ulazi, ja palin motor, nemamo vrimena za čakulat jer kasnimo već 10 minuti. Nećemo sad ulovit njanci komarču", govori Joke dok s mula odvezuje svoju pasaru i u nosnice mi vraća miris benzina, a u uši blage i harmonične zvukove četverotaktnog Suzuki motora. 

 | Autor : Milan Šabić/Pixsell Foto: Milan Šabić/Pixsell

Za komarču je kaže kasno, ribe ionako nema u izobilju. A zašto je oko 9 sati ujutro za Joku bilo kasno nisam doznao pa sam to pripisao njegovom ribarskom iskustvu i instinktu. Očito je riječ o temperaturi, plimi i oseki...

No ipak smo probali. Joke i Bruno izvadili su iz prove dvije panule. Panula je udičarski alat kojim se riba lovi povlačenjem živog, uginulog ili umjetnog mamca dok je brod u pokretu. Neupućeni bi rekli kako ovdje nikakvo znanje nije potrebno budući da baš svatko od nas može pustiti konopac s panule u more i raspaliti gas te uhvatiti sve ono što se na nju uhvati. Međutim, to nije istina. Služiti se panulom znači poznavati more, dno, struje, vjetar, klimatološke uvjete... 

Panule su bile u moru dok smo kružili oko splitskog škvera i došli de facto do Kaštela. Ali ništa. Morali smo promijeniti lokaciju i tehniku. 

Inače, riječ je o daleko najružnijem dijelu splitske obale. Hangari, zahrđale dizalice, propale tvornice, prljavo more... Pa sam jedva dočekao da se prebacimo s druge, s južne strane Marjana. No, Joke je imao svoju filozofiju

"Ti baš ništa ne razumiš. Pa nećeš na ribu naletit tamo di je more ka kristal. Ribe ima tamo di ima smeća, ostataka hrane, di je muljavo. To ti je jednostavno tako. Svaka živina ide na spizu. Ide čovik, a di neće riba. To je gastronomima ružno čut, ali pita bi ih ja...", objašnjava Joke, namotava panulu i okreće pasaru prema punti Marjana. Idemo dalje. 

 | Autor : Milan Šabić/Pixsell Foto: Milan Šabić/Pixsell

Prolazimo sjevernom obalom Marjana, već je podne. S naše lijeve strane su relativno uređene plaže. Na njima ima nešto hrabrih kupača. S desne strane pogled nam puca na Kaštela, tvornicu cementa i gladne galebove koji poput lešinara kruže oko naše pasare nadajući se da ćemo im dobaciti barem kakvu ješku (mamac op.a.) ako već nema ribe. 

"Može li se kako preživjeti od ribarenja?", pitam Joku kako bih skrenuo misli i pogled s ružnih postsocijalističkih scena i vječnih spomenika hrvatske privatizacije. 

"Bože me sačuvaj. Pa di ću ja prodavat ribu? Ja san sportski ribolovac, rekreativac. Po zakonu smin lovit ribe na panulu i na udicu. Ne smin mriže koristit. Inače, nikad nisan živija od ribe. Sve šta ulovin odma ide na tavu ili vatru, a ostatak podilin prijateljima", govori Joke dok mu morske kapljice škrope naočale za vid, a mornarska kapa mu pada preko ušiju. 

"A jesi ikad doveo koju ženu na brod poput nekog galeba?", pitam 67-godišnjeg Joku, a instinktivno mi je u njegovo ime odgovorio Bruno: "A ne ti si".

"Slušaj, jedan put san doveja jednu profesoricu, rođenu purgericu. Nismo ni isplovili, a meni već došla sila. Otvorin šlic i krenen pišat s barke u more. Ona se sva zgrozila da kako mogu, da di mi je kultura, da jesan li ekološki razuman. Reka san joj samo: ćerce moja a di bi drugo piša, ovako se lipo povežen sa cilin sviton ka najveći kozmopolit. Osin toga, šta ona misli? Ali ribe ne pišaju?", nasmijao se Joke pa nastavio sebi nešto mumljati u bradu. 

 | Autor : Milan Šabić/Pixsell Foto: Milan Šabić/Pixsell

Približavamo se punti Marjana i veličanstvenom Institutu za oceanografiju i ribarstvo smještenog na samom vršku Marjana. Pogled sada puca na Čiovo, Brač i Šoltu, a negdje tamo u pozadini vidi se glasovita Titova vila i ponešto divlje gradnje.

Bonaca je, kao ulje, u zraku je točno 20 stupnjeva, more je nestvarno modre boje, pogled u to plavetnilo seže na dubinu od kakvih desetak metara. Bacili smo sidro i ugasili motor. Sada se ne čuje baš ništa osim mora koje klopoće od Jokinu staru pasaru i neumornog jata nezasitnih galebova koji proizvode pohlepne i na trenutke stravične urlike

Skidam svoju debelu zimsku jaknu i pomažem Brunu baciti sidro. Joke iz hrđave čelične posude vadi ješke. Ovog puta naoružao se srdelama i kozicama. Bruno zubima otklanja oklop s kozice i zatim je svojim naboranim, starim i izmučenim rukama nabija na udicu. Bruno je u more bacio tunju, klasično i najprimitivnije ribarsko oruđe, a Joke je odlučio žrtvovati glavu srdele na svom ribičkom štapu.

Za manje od pet minuta počelo je trzati. Joke je izvadio lijepog arbuna od kakvih 150 grama. Inače, arbuni su se tog dana na splitskoj peškariji prodavali po cijeni od 180 kuna po kilogramu.

 | Autor : Milan Šabić/Pixsell Foto: Milan Šabić/Pixsell

"Evo ga, prvo pa muško. Ajde dobro je, ima arbuna, ali bilo bi mi draže da smo čapali komarču. Ma volin ja i arbune, ali nekako mi imaju specifičan okus, puni su joda. Arbuna voliš ili ne voliš", tvrdi joke dok zubarskim kliještima prodire u usta ribe na suhome i vadi udicu na koju se nabola. Čuje se samo krckanje riblje ljuske i pokoje koščice. Do prije minutu naš se arbun borio za život, a sada je već nepokretan, bačen u plastičnu posudu s malo mora koje je poprimilo rozu boju od krvi.

"E bogati, da je ovoga bilo 50-ih, tamo iza onoga rata. Ljudi bi dali bubrig za njega. Pusti ti, arbun je dobra riba. Moš ga lešat, moš juhu, moš ga podušit na tavi, moš sa krumpirom...", dodaje Bruno koji ubrzo vadi jednu malu bukvicu.

Bukva je jadna bila toliko malešna da nije preživjela ubod udice pa smo je bacili galebovima koji su je u sekundi hladnokrvno progutali. 

"Neka i galebovi malo uživaju. Triba uvik bacit štagod njima za sriću, da te prati dobar ulovi mirno more. Nije ti to bezveze. Možda san praznovjeran, ali od svog rituala neću odustat", tvrdi Bruno. 

"Triba samo pazit ako slučajno ne izvadiš morskoga pauka. To može bit gadno. Koliko je samo ribara sebi kidalo prste i ruke kad bi ih on uboja, a sve da spase život... Sve ostalo je relativno lako i bezbolno", dodaje Joke. 

 | Autor : Milan Šabić/Pixsell Foto: Milan Šabić/Pixsell

Očito smo se usidrili među jatom arbuna jer smo u narednih pola sata izvadili još 5 komada, no Joke je seriju prekinuo vađenjem jedne komarčice. Jedne jedine. Vadili smo samo arbune tog dana. Kao da viša sila nije htjela da posude napunimo ičim drugim. 

"Nema tu puno pameti. Danas ima arbuna, sutra će možda biti komarči. Nema pravila", govori Joke koji objašnjava da smo se usidrili na inače "plodnu" lokaciju gdje je more otvoreno i dovoljno duboko da bismo mogli uhvatiti i kapitalce.

"Ja ti lovin ribe 60 godin. Prvi put san iša na more prije nego san krenija u prvi razred osnovne škole. Ne znam jesan li ima punih 7 godin. Ja san gleda tada svoje suside, stare ribare kako se bude prid zoru i s Matejuške kreću prema Braču. Zavolija san te prizore", prisjeća se Joke. 

Prvu ribu ulovio je kaže na splitskoj Rivi, a što je danas zbog komercijalizacije obale i smrdljivog mora u samom centru grada teško za povjerovati.

"Da, da. Prvu san ulovija udicon doli na dnu Marmontove ulice, na početku Rive. Smrdila je Riva onda ka i danas. Nemoj se zavaravat. Ogromne količine sumpora ispuštale su se iz obližnjih toplica u more, restorani su bacali spizu, kafići otpadne vode... Tamo je uvik bilo nešto ribe iz jednostavnog razloga jer su naučile da će s uvik krcate rive doletit nešto hrane", prepričava. 

 | Autor : Milan Šabić/Pixsell Foto: Milan Šabić/Pixsell

Sunce je počelo odlaziti na zapad, već su tri sata poslijepodne. Ako sad ne krenemo mogao bi nas uhvatiti mrak na moru, a to nije scenarij koji smo željeli isprobati. Uhvatili smo desetak arbuna, nekoliko bukvi i jednu komarču. Vrlo pristojno.

Dižemo sidro i krećemo. Opet prolazimo sjevernom stranom Marjana, a kupača je sada još više. Neke starije gospođe su nam potpuno gole mahnule s nudističke plaže. Mahnuli su nam i ribar s nekoliko brodica s kojima smo se susreli i koji su ribarskom gestikulacijom, odnosno kimanjem ruke kao da se zaključavaju vrata, htjeli upitati "jeste uvatili šta, ima li ribe". Pokazali smo im palac kao potvrdan odgovor. 

Bruna je u međuvremenu zvala žena da se hladi ručak, da je skuhala rižoto s pedočama, ali racionalno joj je pojasnio kako neće stići jer je upravo s novinarom i fotografom koji ga snimaju za novine. 

Dok plovimo put lučice Mornar, primjećujem kapljice znoja na Bruninom 77-godišnjem čelu, umoran je, ali ne žli priznati. Joke je također uspuhan. Ovo nije lagan hobi

"Kako je tek onim ribarima koji samo i isključivo od toga žive'", promišljam u sebi.

Uskoro dolazimo u lučicu, vezujemo pasaru, čistimo prljavštinu, pospremamo panule, udice, sidro i špurtil, a Joke fotografu Milanu Šabiću i meni daje čitav ulov.

 | Autor : Milan Šabić/Pixsell Foto: Milan Šabić/Pixsell

"Ajde, odnesite ovo materama, bit će im drago da se niste vratili doma praznih ruku. Možete napravit lipu juhu, a komarču bacite na gradela", govori, a nas dvojica kurtoazno odbijamo, ali ipak prihvaćamo da ne uvrijedimo Jokin trud

Lučica je sada puna ribara i majstora koji popravljaju pente, bruse i farbaju brodove. Prizor kao s juga Italije. Zapuštene brade, sol u kosi, brodarske cipele, požutjeli nokti od cigareta  i mornarske majice. Galama i hrpa vina. Svi s autoritetom pozdravljaju Joku, jednog od najnagrađivanijih i najboljih sportskih ribara kluba Mornar. Kakva scena. Za ne povjerovati da se ovo sve događa samo 10-20 metara od glavne prometnice, nebodera, ostakljenih ureda, gužve i gradske vreve. Čitav jedan svijet, jedna mikrokultura stala je u Mornarovu lučicu i odaje počast tradiciji. Nitko ih od dvjesta hiljada Splićana neće vidjeti osim ako im se ne približi. Čudo!

Pozdravljamo se s Jokom i Brunom i prolazimo pored kafića u lučici. Tridesetak ribara i nautičara glasno raspravlja hoće li se uvesti lockdown, a iznutra se ori glasovita oda Vinka Coce o ribarima koja miluje dušu.

"Sad idemo doma odmorit, bacit đir po gradu pa sutra ispočetka", kaže Joke.

Eto, tako izgleda život ribara u jednom mediteranskom velegradu, drugom najvećem hrvatskom gradu. Gradu sa slavnom i toplom prošlošću i uglavnom beznadnom sadašnjošću. Gradu u kojem je pronalazak autentične priče poput ove postao ravan zgoditku na Eurojackpotu. 

Tri, dva, jedan – kuhaj!
Komentari ne staju! Gledatelji ovo zamjeraju pobjednici showa: 'Tužno. Trebala je to učiniti, nije fer'
Financijska pismenost
NOVA PARADIGMA
Financijska pismenost sve prepoznatija kao ključna životna vještina današnjice
  • Hejterkojimrzisve:

    Svi normalni ljudi su antifasisti. A i ribe bolje grizu na njihovu udicu, a vi ujkani ni ribe u zivotu niste ulovili vec drkate ovdje cijele dane kad cujete ime druga Tita! Umrijet ce te u teskim bolovima , a ... prikaži još! ljepotu zivota ne ce te dozivjeti ....

  • sisavac:

    baš lijepa priča. previše idilična da bi bila istinita. malo je takvih ljudi, većina bi ipak jahtu za vozikanje, nikome se ne radi, nemojmo se zavaravati.

  • marijan.pinkeva:

    Oli moraš imati potvrdu da si 'istaknuti anifašista' da bi moga u ribe? Di se to diže i je li dovoljno da si samo antifašista?