Ima li prostor skrbnika koji se o njemu brine na najbolji način, a što posredno znači da se skrbi i o zajednici koja negdje stalno obitava? Ima li, onako nemoćan da se o sebi brine, nekog zaštitnika, po mogućnosti što jačeg, koji neće dopustiti da ga ljudi nesmiljeno i nekažnjeno devastiraju, premda postoji isključivo radi njihova dobra? Načelno, zrelost neke demokracije možda se najbolje može ocijeniti odnosom većine prema slabijima, onima koji su prirodno u nepovoljnijem položaju, posebno zato što u pravilu ta većina ima pravo o njima odlučivati. U naravi, radi se o raznim društvenim skupinama koje zbog ranjivosti demokratska većina treba naglašeno štititi. U Hrvatskoj, institucionalno, za svaku od njih postoje konkretni pravobranitelji kao njihovi glasnogovornici, a koji upozoravajući na propuste u njihovoj zaštiti, bilo zakonodavne ili provedbene, pomažu da se loša praksa izmijeni. S istim ciljem postoje i razne socijalne i zdravstvene ustanove, a uz njih i razne druge vrste skrbništva.
Temelj borbe u interesu svih potencijalno ranjivih skupina nalazi se u Ustavu RH, ali njegova definiranost ipak nije dovoljna da bi se njime zaštitilo i sve ono što ocjenjujemo esencijalno važnim za opstojnost države i njezin razvoj, pa time i za osiguranje općeg i javnog dobra svih njezinih stanovnika. Konkretno, riječ je o zaštiti hrvatskog prostora – državnog teritorija, a istodobno i o gospodarskom resursu ključnom za budući razvoj države. Današnja devastiranost hrvatskog prostora, za koju je prema trendu događanja izgledno da će biti sve izraženija u budućnosti, dokazuje da se Ustav RH ne brine na jednak i specifično potreban način o ljudima i prostoru. Za prostor, uz ljude temeljni element državnosti, hrvatskim Ustavom nije predviđen nikakav mehanizam zaštite, već je ona prepuštena slobodnoj volji trenutne vlasti. No vlast nikako da odredi "pravobranitelja prostora" koji bi bio glasnogovornik njegovih nevolja i obespravljenosti, ni u obliku konkretne osobe ili nekog institucionalnog tijela. Dakako, ovo vjerojatno nije samo hrvatski problem, ali, govoreći o prostoru u kontekstu RH, tema potrebne skrbi o prostoru promovira se i na međunarodnoj sceni.
Prije dvadesetak godina Vladin Savjet za prostorno uređenje države RH ustanovio je da u sustavu vlasti postoji više od tridesetak subjekata, koji su na specifičan način nadležni za stanje u hrvatskom prostoru. Sva su ta tijela, od same Vlade i više ministarstava pa do državnih ureda, službi i raznih agencija, načelno imala smisao svog postojanja, ali zadaća Savjeta nije se sastojala u prosuđivanju načina i uspješnosti njihova djelovanja. Prema takvoj slici institucionalne organiziranosti moglo se zaključiti kako Vlast brižno i sustavno na razne načine brine o stanju u prostoru. Možda će zazvučati paradoksalno, ali upravo ta suptilna razgranatost brige za prostor funkcionirala je kao vrlo fertilna podloga za razvoj nereda u njemu. Razlog se krio u činjenici da svi ti brojni subjekti gotovo uopće nisu međusobno komunicirali, pa u nedostatku potrebne koordinacije nisu djelovali kao jedinstveni sustav skrbi, nego kao autonomne tematske jedinice. Zbog toga se događalo da bi, zbog razmatranja raznih pitanja isključivo iz vlastita rakursa, u brojnim slučajevima jedni drugima bili čak suprotstavljeni; ne samo praksom nego i zakonskim okvirom svog djelovanja.
Moglo bi se nabrojiti niz primjera takve suprotstavljenosti, i to s još više sudionika nadležnosti, ali od toga je još gore što ne postoji funkcionalan nadzor nad takvim stanjem. Iskustvo nam pokazuje da se, želimo li sačuvati prostor u što bogatijim naslijeđenim vrijednostima prirodne i graditeljske baštine, ne možemo osloniti na trenutne vlasti, jer nisu pouzdane kad je riječ o znanju i volji u iznalaženju optimalnih rješenja za korištenje prostora, a uz pretpostavku njegove održivosti. Ne tako davno u Hrvatskoj se na parlamentarnim izborima birala nova vlast. Nju su trebali činiti ljudi koji će kroz četiri nastupajuće godine voditi zemlju na putu prema boljem životu, ali ni od jednog kandidata, stranački zavisnog i nezavisnog, nismo čuli da je izgovorio bilo što u vezi s problemom stanja hrvatskog prostora. Kao da ta tema uopće ne zanima politiku ili se o njoj nema što reći ili im ona zbog političkih razloga nije oportuna. No to što politički kandidati možda puno ne drže do važnosti prostora, možda i nije ono najgore, jer riječ je o svega nekoliko tisuća ljudi čija se ambicija možda svodi samo to u kojoj će mjeri povećati vlastitu moć u društvu. Brine i to što političari možda ne govore o prostoru zato što ta tema možda ne zanima birače. Možda zvuči naivno, ali svakom stanovniku Hrvatske moralo bi biti stalo kako mu domovina izgleda ne bi li se njome mogao ponositi. Čak i bez te patetično zvučeće pretpostavke, čovjeku bi, radi sebe samoga, trebalo biti stalo u kakvom prostornom okruženju živi. Ipak, ima ih koji sve što se događa prihvaćaju kao svojevrsnu zadanost, kao nešto što se događa samo od sebe. Ako je dobro – hvala Bogu, a ako je loše – šute i trpe. Bez ikakve reakcije, kao da se sve to njih i ne tiče.
Bilo bi previše bolno zaključiti da narodu kaos u prostoru nimalo ne smeta i da bi mu uvođenje reda u njega bilo neprihvatljivo. Teško je prihvatiti da je našem mentalitetu prihvatljivija dramatična destrukcija okružja u kojem živimo od očuvanja vrijednosti prirodne i kulturne baštine. Hrvatska praksa to nažalost nekako učestalo potvrđuje, jer je broj građevina koje mimo temeljnog zakona traže svoj legitimitet u prostoru u proporciji s nešto više od pedeset posto stanovništva Hrvatske. Čini se kao tema za vrlo studioznu sociološku pa čak i psihijatrijsku analitiku. No ako hrvatski građani i seljani idu krivim putom, država ipak ne bi trebala; barem zbog onih svojih stanovnika koji njime ne kroče. Prevelikom broju afirmiranih egoizama mora se suprotstaviti društveni interes umjesto da se on podvrgava pojedinačnima. Vlast mora znati što pojedinci i ne moraju razumjeti, ne žele znati ili im poštovanje tih znanja ne odgovara, a to je da se pojedinačno dobro može ostvariti samo preko onog općeg. Stanovništvo smije biti neodgovorno, ali oni koji ga vode ne smiju. I tako, u neredu formalnog reda, "život" sam regulira razvoj u prostoru, pri čemu opći društveni interes redovito gubi utakmicu od onog privatnog, egoističnog. Kad se u praksi zanemare zakoni, sve postaje moguće – sve osim reda, pa u izostanku njega u prostoru buja nered. No pri tome se događa i jedan paradoks: prostor biva ugrožen od većine, a trebalo bi ga štititi u njezinu interesu! Prostor je nacionalna tema, čija je važnost iznad svakog svjetonazorskog ili stranačkog interesa te lijevih ili desnih opcija, pa se oko njegove održivosti ne bi trebalo sporiti. Naravno, prostor živi i mijenja se, ali nije svejedno gubi li pri tome svoj identitet ili ga bez obzira na mijene ipak zadržava. Ako i mijenja svoju sliku, ne smije gubiti na održivosti. Uviđajući izostanak adekvatne zainteresiranosti politike za stanje u prostoru, zatim apatiju javnosti i etički upitna ponašanja znanosti i vlastite struke, Akademija arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske (AAUZ) pripremila je i objavila "Deklaraciju o hrvatskom prostoru" kao svojevrsni apel za promjenu ponašanja svih navedenih struktura. Tražeći konstantu zaštite prostora i svega baštinjenog u njemu, a time i neovisnost o trenutnoj političkoj volji, AAUZ svoj stav poentira traženjem izmjene Ustava s ciljem bolje i adekvatne zaštite prostora u odnosu na važeće ustavne definicije. Drugim riječima, Ustav bi trebao funkcionirati kao onaj neophodni krovni "skrbnik prostora". Oslanjajući se na njegove odredbe, vlast bi se trebala organizirati tako da ustavna volja usmjerena pozitivnim ciljevima bude ostvarena na što potpuniji način. Ustav garantira stalnost koju parlamentarna demokracija ne može osigurati. No ostaje upitno kako ostvariti opće i javno dobro bez demokratske većine, iako se to upravo radi nje želi ostvariti.
Držeći da je problematika prostora svjetski relevantna tema, naravno u okvirima raznoraznih državnih ustrojstava, ali i jedinstvenog interesa što kvalitetnijeg čovjekova življenja na planetu Zemlji, Akademija arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske odlučila je u svoj analitički okvir unijeti i međunarodna iskustva i kreativne pristupe kako bi možda pokrenula dodatno zanimanje za tu temu i u drugim prostorima svijeta. UN Habitat je svakako organizacija koja može animirati i okupiti svjetsku stručnu i političku javnost, imajući na umu da su njezin dio i brojne raznovrsne udruge zainteresiranih kategorija zajedništva. Prostor je znanstvena kategorija o kojoj postoji vrlo široko interdisciplinarno razmatranje. Govoreći o prostoru, govorimo o sociologiji, ekonomiji, demografiji, nacionalnoj sigurnosti, svom kulturnom identitetu u najširem smislu, o psihologiji pa čak i psihijatriji, politici, prehrani i transportu, ali iznad svega o budućnosti za generacije koje dolaze. Zato su važna i tuđa iskustva, regulatorna i provedbena, ali i pogledi mladih, kao i njihove težnje. Ovom prigodom bavit ćemo se samo nekim od tih brojnih aspekata, barem kao naznakom potrebnih rasprava. Po svemu sudeći, očito je da je neophodna dobra i sustavna skrb o prostoru, ali pitanje je može li se ona ustanoviti na efikasan način. Akademija arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske rješenje vidi u potrebnim izmjenama i dopunama postojećih odredbi Ustava RH.
Rezolucija Zemlja 2025.: Na akciji čišćenja u Sesvetama sudjelovalo je više od 400 volontera
