Bližimo se dvogodišnjici od početka ruske invazije na Ukrajinu. Radi se vjerojatno o najvećem sigurnosnom izazovu s kojim je Europa suočena od kraja Drugog svjetskog rata. To je sukob za koji su sve uključene strane vjerovale kako će se brzo okončati, bilo kolapsom ruske države i smjenom režima u Moskvi, bilo “Blitzkriegom” koji bi, bez mnogo prolijevanja krvi, završio za pregovaračkim stolom. Nažalost, ništa se od toga nije dogodilo.
Umjesto toga, kao u kakvom “mjesečarskom” bunilu, korak po korak, cijeli svijet je, na ovaj ili onaj način, uvučen u sukob, kojemu se, unatoč ogromnim žrtvama na obje strane, još ne nazire kraj. Sljepilo elita koje odlučuju o sudbini svijeta sigurnom stazom gura svijet na rub provalije. Ta somnambulna sigurnost elita evocira početak Prvog svjetskog rata. Kako god bilo, bar gledano s distance i na velikom platnu, slika koju imamo ne djeluje obećavajuće. Naročito ne ako gledamo iz Europe, za koju se čini kako će ovaj rat imati razorne posljedice – kako na sigurnosnom tako i na ekonomskom, političkom i moralnom planu. Zbog toga neki čak današnje stanje u Europi uspoređuju s Tridesetogodišnjim ratom, koji je iza sebe ostavio demografsku, duhovnu i materijalnu pustoš.
Gledam foto i podsjecam se pjesme Zdravka Colica: "Zagrli me oko vrata, oluja se dize. Ne moze ti niko nista ako pridjes blize, ako pridjes blize, ako pridjes blize..."