Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Pozdrav Branku Lustigu i hrvatskim zastavama koje 
će vidjeti u Auschwitzu

27. travnja 2014. u 12:00 4484 prikaza
Lustig
Foto: Branimir Pofuk

U mraku kresne šibica i osvijetli ruku koja pali dvije svijeće na stolu oko kojeg židovska obitelj pjesmom pozdravlja početak šabata. U nekoliko kadrova svijeće dogorijevaju, sve dok se ne ugase. Tako počinje film „Schindlerova lista" iz kojeg u tom trenutku nestaje boja i nastupa doba mraka, dočarano crno-bijelim slikama, s izuzetkom crvenog kaputića jedne djevojčice koja nestaje na lomači. Upravo u Krakowu, na mjestu snimanja filma, o toj mi je kapi crvene boje prije tri godine pričao Branko Lustig, Oskarom nagrađeni producent "Schindlerove liste". Rekao mi je da je taj crveni kaputić bio posveta Stevena Spielberga svoj djeci koja su ubijena u holokaustu. Njih milijun i dvjesto tisuća.

Boja se u "Schindlerovu listu" vraća pred sam kraj filma, u trenutku kada rabin, jedan od spašenih „Schindlerovih Židova", u posljednjim danima zatočeništva ponovno smije zapaliti svijeću i pjesmom pozdraviti šabat.

Sve su ovo fragmenti priče koju sam pisao početkom svibnja 2011., nakon jednog od najvažnijih i najpotresnijih zadataka u mom životu kada sam kao jedini novinar iz Hrvatske imao povlasticu pratiti Branka Lustiga na jednom i za njega vrlo važnom putovanju. Taj me je put doveo u poljski gradić Oswiecim koji je u svjetsko pamćenje upisan pod svojim zauvijek zlokobnim njemačkim imenom Auschwitz. Mislio sam da znam sve o tom mjestu patnje, zločina i smrti. No, znati je jedno, a osjetiti drugo.

Između razuma i srca

Upravo u raspravi o tome što je važnije, razum ili srce, zatekao sam tada u Krakowu Branka Lustiga i njegovog prijatelja Yitzhaka Adizesa. Taj ekonomski stručnjak iz Amerike, podrijetlom potomak sefardske židovske obitelji iz Makedonije, isticao je razum koji čovjeku kaže kamo da stavi srce, dok je slavni hrvatski filmaš zaključio da na kraju o tome što je i kakav je čovjek ipak presuđuje srce.

Tih je dana, inače, čitava Poljska bila u svečanom i slavljeničkom raspoloženju zbog beatifikacije Ivana Pavla II. I Branko Lustig se prisjetio svog susreta s tim papom i njegovog srdačnog smijeha nad činjenicom da film o njemu rade uglavnom sve sami Židovi. Prisjetio se i priče o mladom Wojtyli koji se za vrijeme rata često odricao svog radničkog ručka dobacajući hranu preko zida krakowskoga geta gladnijima od sebe. Ali, Lustig je tog vikenda u Poljsku, a za njim i ja, hodočastio drugim povodom. Došao je obaviti obred bar micve kojim židovski dječaci postaju punopravni članovi odrasle židovske zajednice. Lustigu je kao dječaku taj obred bio uskraćen jer je svoj dvanaesti rođendan 10. lipnja 1944. "proslavio" upravo u Auschwitzu.

Židovski obred ispred logorske zgrade broj 24a, koji je zanosno pjevajući predvodio kantor Velike jeruzalemske sinagoge Chaim Adler, potresao me je do kosti, kao i sve ostale prisutne. Premda je svatko od njih u mislima imao svoje najdraže ubijene u holokaustu, to nije bilo žalovanje, nego obred radosti i pobjede. Kroz suze su se pjevali blagoslovi i pljeskalo se, pa čak i plesalo od radosti, kako i priliči bar micvi. Bio je to prizor poput onog ponovnog paljenja svijeće u "Schindlerovoj listi", trenutak u kojem je to mjesto, simbol najcrnjeg mraka i zla, ponovno obasjalo svjetlo, trenutak u kojem su se sunčanom proljetnom danu ponovno vratile boje. Bilo je to veliko slavlje života.

Nakon obreda i čestitanja sijedom "dječaku" na pragu svojih osamdesetih, koji se tog dana na simboličan način vratio tradiciji svojih predaka, ispod željeznih logorskih vrata s natpisom "Arbeit macht frei" začuo se zvuk šofara, obrednog ovnujskog roga. Bio je to poziv za više od deset tisuća mladih sa svih strana svijeta koji su se tada, kao i svake godine oko Dana sjećanja na holokaust, okupili na tradicionalni Marš živih kojim se mrtvi oplakuju, a živi ohrabruju u odlučnosti i nadi sažetoj u dvije riječi: nikad više!

Branko Lustig nepokolebljivim je korakom predvodio kolonu na tri kilometra dugom putu od Auschwitza do Birkenaua, još strašnijeg mjesta masovnih pogubljenja, do one poznate velike kapije ispod stražarskog tornja koja je, poput vrata pakla, gutala čitave vlakove. Naš junak tamo je komemorativnu baklju i riječ simbolički predao svojoj kćeri Sari kao najboljem svjedoku da poruka njenog oca, koju podjednako strasno zagovara i njezina majka Mirjana, rođenjem katolkinja i Hrvatica, živi i u novoj generaciji.

I Bandić u Maršu živih

"Zato što je opraštanje jednako važno kao i pamćenje, slušajte one čije je podrijetlo i iskustvo drugačije od vašeg, oni će vas naučiti toleranciji. Slušajte svoja srca i neka vas vodi suosjećanja s patnjama drugih", poručila je tada s govornice tisućama mladih ljudi Sara Lustig.

Ipak, tog je dana na tom mjestu Sari, Mirjani i Branku Lustigu, a i meni, nešto bolno nedostajalo pri pogledu na tisuće mladih ljudi pod imenima i zastavama brojnih država iz koji su došli u Poljsku. Uzalud smo pogledom tražili hrvatsku zastavu. Upravo tog dana Branko Lustig se zavjetovao da će na Marš živih dovesti i mlade iz Hrvatske.

I evo radosne vijesti o ispunjenom zavjetu. U subotu ujutro, kada je ovaj tekst izašao u tiskanom izdanju Večernjeg lista, iz Zagreba je prema Poljskoj, koja će igrom slučaja ponovno biti svečano raspoložena zbog kanonizacije Ivana Pavla II, na jedno drugačije i još važnije hodočašće krenuo autobus s pedesetak studenata Fakulteta političkih znanosti, njihovih profesora, i nekoliko kolega s Filozofskog fakulteta. Za njih će to biti studijsko putovanje i najbolja moguća terenska nastava u sklopu kolegija na kojima uče o povijesti fašizma, teoriji nacionalizma, politici povijesti, državi i nasilju, političkoj i socijalnoj psihologiji te suvremenoj civilizaciji.

U suradnji s Festivalom tolerancije, rektor Sveučilišta u Zagrebu Aleksa Bjeliš spremno se odazvao Lustigovom pozivu, a sasvim konkretnog pokroviteljstva, odnosno sufinanciranja za čitavu Hrvatsku važne ekspedicije, prihvatio se zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. U ponedjeljak će i on, skupa s Lustigom te zagrebačkim studentima, profesorima i rektorom sudjelovati u ovogodišnjem Maršu živih od Auschwitza do Birkenaua. Tamo će ove godine i Branku Lustigu srce biti na mjestu kada nad mnoštvom sa svih strana svijeta ugleda i hrvatsku zastavu.

No, još je važnije ono što će se tamo dogoditi djevojkama i mladićima koji će i sve nas predstavljati u Maršu živih koji poučava i opominje razum, ali i potresa i oplemenjuje srce. Želim im sretan put uz ponavljanje riječi koje je u Poljskoj prije tri godine izrekla Sara Lustig: "Slušajte svoja srca i neka vas vodi suosjećanje s patnjama drugih. I na kraju, molim vas, poslušajte svoju obavezu. Mi imamo dužnost prema našem narodu, našim obiteljima i čitavom svijetu da promičemo mir i dobru volju i da živimo snažne i sretne živote!".

Plazma keksi
BAŠ KAO NEKADA
Stvari koje se godinama nisu promijenile, a svejedno ih obožavamo