Ne živim na fejsbuku, ali se fejsbukom služim kao radnim alatom. Ipak, katkad se dogodi da me upravo s fejsbuka oplakne val nekoga autentičnog i starinskog života. Biva to izjutra, dok je vani zima, Zagreb pritisnut leži savskim maglama i nekom sitnom kišicom što se pretvara u snijeg, a u glavi zavladala je metafizička neizvjesnost proljeća. Nikada neće doći. Neće se proljepotati i zatopliti, nego će nam trajno ostati ovako. E tada, često baš za takvih jutara, s fejsbuka se u skladu s cukerberškim algoritmima, javlja Siniša Škarica, da svijetu s kontinenta objavi da se upravo okupao. Kršan i jak, mnogo očuvaniji i njegovaniji blizanac Davida Lyncha, čovjek s najvećim rasponom osmijeha u nas, mokar, u kupaćim gaćicama, pozira Škarica s morem za leđima. U bolesna koronska vremena, dok ljudi ne izlaze iz svojih domova, i u svojim nesretnim glavama domišljaju pripovijesti i teorije o onom što ih je strefilo, Siniša Škarica se kao kakav ludi i slobodni milijunaš kupa u zimskome moru. U zajednici koja je grdno postradala, pa se često čini da joj nema spasa, on je taj spašeni i zaštićeni.
gle-gle : Hadžijergović dopušta komentare !