Pomislim li na kraljicu Elizabetu II., pred oči mi dođe glumica Olivia Colman. I uzalud ću se truditi da je smetnem s uma, ili da umjesto nje ugledam neku drugu. Ova je pučanka, kći medicinske sestre i geodeta iz neke tamošnje provincije, trajno upisana kao engleska kraljica Elizabeta II. Tu stvar mogla bi, pretpostavljam, promijeniti samo neka druga glumica, koja bi bila upečatljivija u ovoj ulozi od Olivije Colman. Ali nije vjerojatno da će se takva pojaviti.
Kao što nije vjerojatno ni da će u skorije doba biti snimljen film ili televizijska serija koji bi na takav način zasjenili, natpričali i nadigrali Netflixovu “Krunu”. Olivija Colman, međutim, ima tu sreću što je odistinski velika glumica, snažne transformativne moći i energije, pa još i glumica u jednoj velikoj kulturi i na najvećoj svjetskoj filmskoj i teatarskoj pozornici, pa neće zauvijek ostati zarobljena u fikcijskom tijelu i ulozi Elizabete II., nego će se pojaviti u mnoštvu tijela i likova, što će joj onda omogućiti i to da trajno ostane – Olivija Colman. Glumica, za razliku od uloge koju je tako sjajno odigrala, nije lik iz fikcije. Zato je važno da bude slobodna od nje.
Jer tko god da naslijedi Elizabetu II. – recimo neka to bude sin njezin Charles, sa ženom Camillom – osjetit će se težak vonj ostarjelih ljudskih tijela, vonj nesreće, tjeskobe i strepnje, koje ni sva bogatstva ovoga svijeta ne mogu sakriti. Sakriti ih može samo fikcija, samo nirvana nepostojanja, nirvana trajanja u stripu, u televizijskoj seriji, u pjesmi Sex Pistolsa, uz koju divlje plešu i skaču neki mladići i djevojke u teško bombardiranom gradu daleko na slavenskom istoku.
Otvori KEKS Pay
