Gledamo li danas neprigodničarski na operaciju Bljesak, vidimo je kao predigru i probu za Oluju i prvu veću vojnu operaciju Hrvatske vojske nakon Maslenice. Pavao Miljavac, general, bivši načelnik Glavnog stožera Republike Hrvatske i ministar obrane, tada je bio jedan od planera operacije Bljesak.
Bljesak se trebao dogoditi i prije, naša vojska bila je spremna, no čekao se politički trenutak za zeleno svjetlo. Tada je jedino u Bosni i Hercegovini naša vojska imala slobodnije ruke?
Akciju je dosta dugo pripremao general Janko Bobetko. Sama zamisao i raspored snaga oko zapadnoslavonskog korpusa pobunjenih Srba njegova je. Čekao se politički trenutak, odnosno neki događaj koji bi bio opravdanje za pokretanje oslobodilačke akcije. Tjedan dana prije operacije general Bobetko poslao je generala Petra Stipetića i mene da vidimo jesu li sve postrojbe spremne. Izvijestili smo ga da je vojska spremna, predložili smo dovlačenje i pričuvnih snaga i onda se dogodila ona pucnjava po autocesti nakon fatalnog sukoba na benzinskoj postaji između Hrvata i Srbina i to je bio jasan signal da se sigurnost na autocesti neće moći jamčiti dok god su snage pobunjenih Srba tamo. Predsjednik je rano ujutro otišao u Ženevu na političke pregovore, a general Bobetko, zbog pogoršanja zdravstvenog stanja na plućima, završio je u bolnici. Tuđman je tada kao svojevrsnog vršitelja dužnosti načelnika postavio generala Zvonimira Červenka. Mene je u 2.30 sati ujutro zvao Červenko da se javim u zapovjedni stožer i tada još nitko nije znao da je operacija odobrena te da ćemo za nekoliko sati krenuti. Prvi put tada smo primijenili novi način upravljanja operacijom formiranjem dva operativna stožerna tima, čime smo dobili neprekidnost zapovijedanja i vođenja operacije. Na početku je bilo malo zbrke, nije se krenulo baš u 5 sati, no kako su u akcije krenuli dijelovi profesionalnih gardijskih postrojbi i policijski specijalci generala Mladena Markača, koji su se ubacili na teren još tijekom noći, operacija je odmah krenula izvanredno brzo. Kasnije je taj način neprekidnog zapovijedanja primijenjen i u Oluji.
Sada se stječe dojam da operacija nije bila toliko vojno koliko politički rizična?
Ha, ne može se reći da nije bila vojno rizična, jer mogao se u borbu uključiti i banjalučki korpus iz BiH, koji, istina, i jest poslao neke manje snage prema Gradiški, nešto topništva i pješaštva, a pratili su se i pokreti vojnih snaga preko Dunava u Srbiji. Pojačanje iz banjalučkog korpusa koje je krenulo iz Gradiške prema Okučanima zaustavljeno je akcijom naših borbenih helikoptera Mi-24. Do uključivanja snaga banjalučkog korpusa i eventualnog uključenja novosadskog korpusa nije došlo i stoga što je sve iznenadila velika brzina kojom se odvijala akcija, sve je bilo gotovo za 36 sati. Naša operacija uistinu je bila – Bljesak.
Prvi put pušten je i koridor protivnicima radi povlačenja?
Pa, moram reći da nam nije bila namjera postaviti koridor. Zbio se dosta jak sukob u šumi Prašnik pred Savom, u kojem je stradalo 12 naših vojnika, pa su i njihove snage dosta “bljeskovito” izvlačile svoje ljude i tehniku. Markačeve su snage na sjeveru krenule točno u 5 sati izravnim napadom na njihove specijalce “Knindže”. Dosta je “Knindži” u sukobu nastradalo, ali dio ih se uspješno provukao pa su se uvukli u gusto šipražje pokraj Save. Tražili smo ih helikopterima, no oni su u noći uspjeli preplivati Savu i izvući se. Snage koje su ostale odsječene na sjeveru ispočetka se nisu željele predati, no general Stipetić pobrinuo se da brzo shvate da nemaju izlaza jer ih je okružio i pokazao im da je spreman upotrijebiti svu tehniku protiv njih. Oni su se predali, vojno su poraženi, a onda se, naravno, uplela politika.
Na što točno mislite?
Bili smo praktički pred ulazom u Okučane, operacija je išla prema svom kraju, ubacili smo i snage generala Mladena Kruljca iz 3. gardijske, a onda je došao poziv predsjednika Tuđmana da mu se hitno javimo Červenko, Davor Domazet Lošo, tada načelnik Obavještajne uprave, i ja. Došli smo do predsjednika, a on nam je rekao: “Gotovo. Morat ćemo zaustaviti naše snage. Politički pritisak izvana je prevelik.” Događalo se to drugi dan ujutro u 9.40 sati. Mi smo mu rekli da se njegove odluke moraju poštovati, no kao vojnici skrenuli smo mu pozornost na to da smo pred ulazom u Okučane i da će, ako ne uđemo, tamo i dalje ostati UN, bit će to eksteritorijalni prostor i mi opet nećemo imati jamstvo sigurnog prolaska po autocesti. Tuđman kao da je jedva dočekao naše vojničko mišljenje i, premda su njegovi u kabinetu prosvjedovali, samo je rekao: “Pokrenite avione, tenkove i sve i imate vremena do podne sve završiti.” I završilo je. Prvi put ovo govorim, da bi ljudi razumjeli kojom su se brzinom tada u riskantnom okruženju donosile, pokazat će se, sudbonosne odluke. Očito smo mi tada nekome iz svjetske politike nagazili na žulj.
Pa da, na Bljesak smo čekali šest mjeseci da se stvore politički uvjeti, a na Oluju i dulje?
I Oluju smo planirali pokrenuti ranije. Politički, tada je još uvijek vrijedio stav da se ako pobunjenici polože oružje i priznaju hrvatsku državu, neće ići u operaciju Oluja. No nitko od nas nije očekivao da će se takvo čudo dogoditi. Tada nam je Tuđman kazao i da je on obavijestio najvažnije svjetske igrače kako ćemo ići u akciju oslobađanja. Interesantno, Tuđman nam je rekao, kao zanimljivost, da se protiv Oluje nisu izjasnili ni Rusija, ni Francuska, čak ni Velika Britanija, SAD nam je poručio da će tolerirati operaciju koja bi trajala do deset dana, a jedini koji su bili protiv Oluje su Nijemci. Tek toliko da se zna.
Što je bio glavni razlog da se nije jače angažirao banjalučki korpus?
Imali su dosta posla i kod sebe, snage generala Ante Gotovine napredovale su kroz Livanjsko polje i prema Dinari, a i da su htjeli reagirati, nisu stigli. Isto im se dogodilo i u Oluji.
Je li vas iznenadilo raketiranje Zagreba?
Mi smo njih slušali i nije nas baš iznenadilo, ali ipak nismo mislili da će ciljati centar Zagreba. Smatrali smo da bi trebali znati što to za njih znači i vojno i politički. Mislili smo da razumiju da se s oružjem koje je namijenjeno uništavanju “neprijateljske žive sile”, znači vojnika, neće gađati civile jer je to ratni zločin, jer se “zvončićima” provodi masovna likvidacija. Zanimljivo, analiza je pokazala da su rakete prohujale točno iznad naših glava u zapovjednom stožeru, no promašili su po dubini pa su rakete ipak završile kod Klaićeve, HNK...
Jeste li vi locirali mjesto odakle Orkanima gađaju Zagreb i je li se mogao spriječiti drugi napad sljedeći dan?
Orkan je mobilni lanser, kad ispali, odmah ga sele dalje. Da su ostali na istom mjestu, sredilo bi ih naše zrakoplovstvo. Ono je drugi dan tuklo skladišta streljiva i oružja kod Gradiške, tada je poginuo i Rudi Perešin.
Jesmo li za Bljesak prvi put masovnije koristili borbeni helikopter Mi-24?
Jesmo i odmah je izazvao strahopoštovanje na ratištu. I mislim da smo se te eskadrile prerano riješili.
Kako tumačite da nakon Bljeska nije bilo paljevina i pojedinačnih osveta, s čime smo imali problema nekoliko tjedana nakon završetka Oluje, primjerice?
Prostor koji smo oslobodili bio je mnogo manji nego onaj oslobođen Olujom, a pokazalo se dobrim što smo postavili zajedničke punktove civilne i vojne policije pa se mogao strogo kontrolirati ulaz i izlaz. U Oluji je napravljena greška jer vojnicima nakon demobilizacije nisu oduzimane aktivne vojne iskaznice, nego su im ostavljene za uspomenu, što su tjednima poslije neki zlorabili. Vojna policija ujedno je odmah osigurala prostor oko Jasenovca i spomenika, a čuvale su se i srpske pravoslavne crkve.
Nakon Bljeska, što je pokazala analiza o vojnim snagama RSK i ponašanju vojske u Republici Srpskoj i Srbiji? Koliko vam je to koristilo za Oluju?
Uoči Oluje pokrenuli smo 220 tisuća naših vojnika, s tim da je 40 tisuća vojnika bilo raspoređeno na istoku Hrvatske prema Srbiji. To je bila tzv. dignuta operacija “Zid”. Zašto? Pa zato što smo očekivali da bi, kada naše snage dovedu u pitanje opstanak njihova čeda, tzv. Krajine, mogla uslijediti njihova vojna akcija. Zato smo se pobrinuli da nam se, dok mi čistimo od neprijateljske vojske Krajine, iza leđa ne dogodi prodor koji bi poništio tu akciju. Naša ideja bila je da u roku od deset dana vojnički riješimo problem Krajine i da, ako dođe do sukoba na istoku, prebacimo dvije trećine vojnih efektiva u tom smjeru. I to bi onda bio “pravi rat” kakav se događa kada se angažira s jedne i s druge strane oko pola milijuna vojnika. Nakon drugog dana Oluje u noći zabilježili smo pokrete snaga novosadskog korpusa prema Hrvatskoj. Tadašnji ministar obrane Gojko Šušak razgovarao je s Pentagonom. Detalje tog razgovora ne znam, no činjenica je da su pokreti vojnih trupa u Srbiji stali. Jesu li oni u Beogradu doista mislili ozbiljno pokrenuti svoje snage ili je to bio samo “propagandni” potez, to nam nije poznato. Nakon Bljeska analizirali smo i saznali kakva je obučenost snaga RSK, njihova motivacija, na što se vojnički oslanjaju, kako se ponašaju njihove elitne jedinice, a kako rezervisti. Pokazalo se da nisu bili ni obavještajno jaki, jer njih je i Bljesak iznenadio. Nama je nakon Bljeska bilo lakše planirati Oluju jer nam cijeli jedan korpus protivničke vojske nije bio na leđima.
Nakon poraza u Bljesku vojska pobunjenika organizirala je vojnu paradu u Slunju, a mi smo imali izravni prijenos, zar ne?
Tada više nismo skrivali naše bespilotne letjelice i masovnije smo ih koristili. Za tu prigodu prikačili smo na jednu letjelicu oko kilogram i pol letaka koje smo rasuli po slavljenicima.
Što je pisalo na lecima?
Uz čestitke pisala je i poruka “vidimo se uskoro”. Kad su shvatili što se događa, ispucali su u nebo sve što su imali, koliko su bili ljutiti.
Na našem velikom vojnom mitingu na Jarunu prvi put pokazali smo kontejnere s moćnim raketama S-300?
To je imalo velik psihološki utjecaj na sve, i na nas i na njih. Razni vojni obavještajci vjerojatno su znali da je u kratkom vremenu nemoguće operativno ovladati takvim sustavom, a i nedostajao nam je zapovjedni centar, što nisu morali znati. No shvatili su poruku. Ili kako je to tada rekao general Bobetko, neka naši protivnici znaju da mi imamo veliku ruku. Poslužilo je svrsi jer do kraja rata nitko nije znao jesu li te rakete operativne ili ne.
Kad već spominjemo psihološki efekt, kako kao ratnik reagirate na podatak da Srbija u ovoj godini diže vojni proračun za 44 posto?
Vojnički gledano, to je strašan podatak i čudi me da od odgovornih u Hrvatskoj nitko na to nije ni trepnuo. Mi se nikad više ne smijemo ni približno dovesti u situaciju da nam se ponovi 1991.
Tuđman je i tu pokazao što znači biti državnik komu je interes hrvatskog naroda na prvom mjestu. E da nam je danas jedan takav, a ne ovi klauni.