Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Svijet

Objavljen dnevnik djevojke koju su ubili nacisti: 'Neopisivo želim živjeti'

Njemačka je napala Sovjetski Savez, Renia provodi grozne dane u podrumu, o svemu piše, naslućuje zlo koje dolazi
12. veljače 2020. u 21:18 26 komentara 1538 prikaza
Dnevnik Renije Spigel
Foto: Stilus
Pogledajte galeriju 1/3

26. lipnja 1941.

Sjećaš li se da sam 25. svibnja napisala kako sam usnula san? Sanjala sam da je mama rekla kako će doći 25. lipnja. Gospode Bože! Nisam znala da će se dogoditi ovo što se dogodilo. Ne mogu pisati. Osjećam slabost zbog straha. Opet rat, rat između Rusije i Njemačke. Nijemci su bili ovdje, a zatim su se povukli. Grozni dani u podrumu. Grad je evakuiran. Sjećaš li se, dragi Dnevniče, koju sam cijenu platila za taj kratki trenutak, a danas smo također ostali...

poljska anna frank Dragi Dnevniče, tako sam malo toga iskusila u životu. Ne želim umrijeti.

Smiluj se, Gospode Bože, i neka se dogodi isto što se dogodilo i tada. Preklinjala sam te, Gospode Bože, da mi se ispuni san, i jest, spasio si moju majku, podario si mi njega i sve na što sam dugo čekala, a sada ovaj rat. Vrati mi moju mamu, spasi sve koji smo ovdje ostali i one koji su jutros pobjegli iz grada. Spasi nas, spasi Zygua... Danas su me probudili, istrčala sam van i ugledala siluetu. Oh, dobro se sjećam te posljednje subotnje večeri. Dragi svemogući Bože, spasi nas. Neopisivo želim živjeti. Ponizna sam pred Tobom i molim te u ime svih. Spasi nas. Večeras će biti grozno. Bojim se, danas je bilo strašno. Vjerujem da me čuješ, da me nećeš napustiti u ovom neizvjesnom trenutku. Spasio si me i prije, spasi me i sada. Prestrašena sam. Gotovo je cijeli grad u ruševinama. Dio šrapnela završio nam je u kući. Ovo su nepodnošljivi dani. Zašto da ih se uopće trudim opisati? Riječi su samo riječi. Ne mogu izraziti kakav je osjećaj kada ti duši prijeti brzi metak. Kada se tvoja volja, tvoj cijeli um i sva tvoja osjetila nadimaju ne bi li izbjegla hitac i preklinjala: “Ne ovu kuću!” Sebičan si i zaboravljaš da će hitac koji tebe promaši pogoditi nekog drugog. Dragi Dnevniče! Ne mogu ti opisati koliko mi značiš! U strašnim sam te trenucima privijala na srce!

Zagreb: Izložba "Ako tebe zaboravim: Holokaust u Hrvatskoj..." MIRKO GALIĆ Hrvatske vlasti jasno osudile ustašku državu

A gdje je Zyguś? Ne znam. Vjerujem, gorljivo, da mu se ništa nije dogodilo. Gdje je, to ne znam. Dragi Bože, zaštiti ga od zla. Zyguś, moj jedini, zbog našeg oproštaja ova se razdvojenost čini još gorčom. Razmijenili smo fotografije i rekli si da bismo mogli biti razdvojeni nakon rata; ti si planirao budućnost, moju i svoju, a ja sam ti govorila: “Ne znam – moglo bi biti rata.” Sve se počelo događati četiri sata nakon što si mi poslao posljednji poljubac na balkonu. Prvo smo čuli pucanj, zatim sirenu, a onda urlik uništenja i smrti. Ne znam gdje su Irka i Nora, ne znam gdje je bilo tko. To je sve za večeras; mrači se. Bože, spasi nas, Didoa, Zygua. Učini da se mama vrati i da više nema jada. Bože...

1. srpnja 1941.

Živi smo i dobro smo. Svi mi, Norka, Irka, Zygu, moji prijatelji, moja obitelj. A danas sam ti se htjela obratiti kao još uvijek slobodna osoba. Danas sam poput svih ostalih... Sutra, zajedno sa Židovima, morat ću nositi bijeli povez na ruci. Za tebe ću uvijek ostati ona stara Renia, prijateljica, ali za ostale ću biti netko manje vrijedan, netko tko nosi bijeli povez s plavom zvijezdom. Bit ću Jude. Ne plačem i ne žalim se. Predala sam se u ruke sudbini. Samo što se osjećam čudno i ojađeno. Školski praznici i izlasci sa Zyguom približavaju se kraju. Ne znam kada ću ga sljedeći put vidjeti. Danas svi rade. Nema novosti o mami. Bože, čuvaj nas. Zbogom, dragi Dnevniče. Pišem ove riječi još uvijek slobodna i neovisna. Sutra ću biti netko drugi – ali samo izvana. A možda ću te jednoga dana pozdraviti kao netko drugi, s nekim drugim imenom. Podari mi to, Gospode Bože, vjerujem u Tebe.

Zagreb: Izložba "Ako tebe zaboravim: Holokaust u Hrvatskoj..." BRANIMIR POFUK Plenković bi svoj važan govor o ustaštvu trebao ponoviti i na Trgu žrtava fašizma, u HDZ-u

3. srpnja 1941.

Ništa novo za sada. Nosimo poveze na rukama, slušamo zastrašujuće i utješne vijesti i brinemo se da nas neće poslati u geto. Posjetio me danas! Čuješ li? Mislila sam da ću poludjeti od sreće i... zbunjenosti. Radi u klinici, previja rane, uglavnom mnogo prakse bez teorije. Drag je i divan, kao i uvijek. Šteta što ne može sada na fakultet. Bio bi izvrstan liječnik. No ionako će jednoga dana to postati, vidjet ćeš. Dogovorili smo se da ćemo se sutra sastati u klinici. Doima se pomalo neobično, ali zašto ne? Čak i sad kada nosimo te poveze – važno mi je biti s njim. Granica bi se trebala otvoriti 7., ah, gorljivo želim da dođe Buluś, želim to svim svojim srcem. Buluś, dođi. Bože, vrati mamu, neka bude s nama i u dobru i u zlu. Buluś, vrati se. Zygmunt je predivan. Vi ćete mi pomoći, Buluś i Bože!

6. srpnja 1941.

Dani prolaze... Nisam vidjela Zygua – moja je to krivnja, da, moj propust. Danas sam radila (fizički, naravno), za rad se dobije kruh, a dobila sam i krumpire. Tako se može reći da sam ostvarila pobjedu na polju dodjele nagrada. Jako sam umorna. Manje od posla, a više od toga što mi nedostaju mama i Zygu. Silno mi nedostaju, umirem od čeznutljivosti. Kada? Vi ćete mi pomoći, Buluś i Bože.

Zagreb: Izložba "Ako tebe zaboravim: Holokaust u Hrvatskoj..." Plenković otvorio izložbu 'Ako tebe zaboravim, prestajem biti čovjek, ako tebe zaboravim prestajemo biti ljudi'

Sljedeći dan, četvrtak

Da, srela sam ga. Došao je s Maciekom. M je otišao naći se s Julekom, a Zygu i ja otišli smo u šetnju. Dobro je zapisati sve detalje, ali danas ću ti otkriti svega nekoliko ulomaka i naglas ću razmišljati o onome što je na papiru. Kažem ulomaka jer mi je teško opisati tri sata dug razgovor. Drago mi je kada mi mušica upadne u oko ako će Zygu biti taj koji će je izvaditi. Poslije je pričao o maturi i onome “što će učiniti sa mnom”, a na kraju – da ćemo zajedno umrijeti, držeći se za

ruke i dijeleći grob. Što ti misliš? To je vrlo dirljivo, svakako, ali i tužno. Kada bi zaista postojao takav grob, a mi u njemu, konačno zajedno, u vječnom zagrljaju, na njemu bi stajale riječi:

ovdje leže oni...

koji su se voljeli

koji neće poslušati

više nijednu zapovijed

koji više neće biti razdvojeni

i koje je spojila ruka smrti.

Da, ali ne sada, sada se još treba živjeti, stremiti, pokušavati, ostaviti nešto u naslijeđe svijetu. Mora se, za promjenu... stvoriti sreća, a zatim iz nje proizlaze blagoslovi svijeta, Boga i ljudi, i tek se tada može odvojiti od ovog svijeta s osjećajem da je dužnost izvršena. Razmišljam o njima cijeli dan, a noću ih oboje sanjam, mamu i njega. I znam da bih im sve dala, i sebe, svoju dušu, jer osjećam da najviše na svijetu volim ta dva bića, osjećam da su mi najbliži i najdraži.

Postav izložbe o Holokaustu u Hrvatskoj 1941. – 1945. u Francuskom paviljonu u francuskom paviljonu Izložba o holokaustu temelj je budućeg postava u Auschwitzu

Kada šećem udaljenim ulicama sa Zyguom (kakve li ironije sudbine, nismo sigurni jesmo li živi, grad je razrušen, rat, strašna neizvjesnost, bijeli povezi), osjećam se sretno, osjećaj je dobar, ali voljela bih udahnuti, primiriti to “nešto”, nešto što jest i nije, ali jest. Hodam i promatram krasne zelene oči i slušam riječi, katkad ironične (jer svi mi vodimo ironične razgovore), i taj normalni svijet o kojemu mnogo toga znam... užasi rata... meni se čini sretnim mjestom. U takvom raspoloženju poželiš da se svi osjećaju kao i ti, poželiš da uspije veza između Nore i Juleka B., Irke i Heneka, Arianke i Rysieka, kao i svake djevojke i njezina odabranika. Poželiš da sve te ljubavi odrastu i pretvore se u uspješne, ljubavlju ispunjene i primjera vrijedne brakove. “Ludost je o tome danas razmišljati”, zar ne misliš da ne znam da mi to želiš reći, stari prijatelju. Da, ali ljubavnici su uvijek ludi jer ljubav je ludost, a ludost je život. Zato neka nam svima bude dobro, neka ga uskoro poljubim, i neka Zygu uvijek ostane takav kakav je sada! Da mogu, otpjevala bih neku moćnu pjesmu u slavu Gospodnju, u čast ljubavi i svijeta, ali ne mogu, pa zato pjevušim u srcu!

Ute Lemper Osjećaj krivnje i odgovornost idu uz njemačku putovnicu, ali neonacisti opet dižu glavu

Veseli se, prijatelju, i smij se

prigrli prolaznika slobodno zaplači:

“Živim”, i to je dovoljno!

Neobična rulja je izmigoljila

Iz vlažnih i usijanih tavana

Najezda blijedih lica

i očiju kao lampica

gladna najezda koja se njiše

migolji iz ruševina

Sve obuhvaća neobično ludilo

i histeričan smijeh

a ja... sam sretna

vidim tko sjedi na vrhu ruševina

nema djece, žene, doma

natače votku u usta

i povraća krv dok se neobuzdano smije

baca se na svakog prolaznika i viče:

“Živim, eto za čim idem!”

Svjedočanstvo ratnih strahota

Renia Spiegel rođena je u istočnoj Poljskoj 1924. godine. U siječnju 1939. godine počela je pisati dnevnik, a ubijena je u ljeto 1942. kada je imala samo 18 godina. Njezin dnevnik pisan jasnoćom i stilom koji podsjeća na Dnevnik Anne Frank izvanredan je svjedok ratnim strahotama.

Majci i sestri koje su se od užasa holokausta spasile bijegom u SAD čitanje dnevnika bilo je previše bolno. Iz sefa banke u kojem su ga čuvale izvukla ga je kći Renijine sestre Alexandra Renata Blasiak. Odlučila je da ga treba prevesti na engleski jezik kako bi svijet saznao njezinu priču. Dnevnik je objavljen nakon sedamdeset godina, a od propasti ga je sačuvao i obitelji predao Renijin dečko Zygmunt Schwartzer koji je uspio preživjeti zatočeništvo u Auschwitzu.

Na hrvatski ga je prevela Antonina Bojčić, a objavio Stilus. Večernji list ekskluzivno donosi potresne ulomke ove priče koju je svjetska kritika već ocijenila kao “kao klasik književnosti o holokaustu”.

Video: Zagreb: Izložba "Ako tebe zaboravim: Holokaust u Hrvatskoj..."

SUZANA KAČIĆ BARTULOVIĆ
Skandal u splitskoj školi: SDP-ovka pozirala s pištoljem, roditelji zgroženi, reagirao i Fuchs
r
OHR SAVJETNIK
Rozaceja: Crvenilo lica – možemo li ga sakriti?
  • Avatar partner
    partner:

    Interesantno kako iskoce dnevnici ane frank, te sad ove zidovke. kako nikako i nikada ne iskoci dnevnik koji je vodilaTanya Savicheva.

  • Avatar HrvatCroata
    HrvatCroata:

    A da malo iskoci neki dnevnik djece iz Skabrnje ili Vukovara?

  • SS11223344:

    Nadam se da će jednog dana biti objavljen dnevnik žrtava Izraelske okupacije Palestine.