Daleko od idiličnih slapova i tirkiznih jezera po kojima je Nacionalni park Plitvice poznat diljem svijeta, u gustoj ličkoj šumi, svega nekoliko kilometara od glavnih atrakcija, priroda polako guta monumentalnu građevinu. Betonski kostur obrastao mahovinom i bršljanom, razbijeni prozori koji zjape poput praznih očnih duplji i hodnici ispunjeni tišinom koju remeti tek vjetar i trčanje miševa, sve je što je ostalo od Vile Izvor. Nekadašnje zdanje moći i tajnih dogovora danas je fantomska olupina, mjesto koje pohode tek urbani istraživači i umjetnici grafita, ostavljajući svoje tragove na zidovima koji su nekoć bili kulisa za povijesne odluke. Priča o Objektu 99 nije samo priča o napuštenoj zgradi; to je mračna kronika o luksuzu i moći, o političkim zatvorenicima i tajnim tunelima, o ratnom vihoru i poslijeratnoj devastaciji koja govori više o nama danas nego o prošlosti koje se pokušavamo riješiti.
Izgradnja ovog golemog kompleksa, koji se prostire na više od 6000 četvornih metara, započela je 1948. godine, u turbulentnom razdoblju jugoslavenske povijesti obilježenom raskolom sa Staljinom i prijetnjom invazije. Nije stoga čudno što je vila od samog početka zamišljena kao sigurno i skriveno utočište, lako branjivo i gotovo nevidljivo iz zraka. No, ono što njezinu povijest čini posebno mračnom jest činjenica da su je gradile stotine političkih zatvorenika. Radna snaga dovođena je iz najzloglasnijih kaznionica tog vremena: s Golog otoka, iz Gradiške, Lepoglave i Srijemske Mitrovice. Ti su ljudi, protivnici režima i žrtve političkih čistki, u pet godina teškog rada ugradili milijune tona sivkastog kamena škriljevca, mukotrpno dopremanog vlakom čak s Medvednice. Ironično, i unikatni namještaj od masivnog, sedam puta lakiranog drva, koji je krasio unutrašnjost, također je bio djelo zatvoreničkih ruku, izrađen u kaznionici u Lepoglavi.
Sama lokacija vile odabrana je strateški, na samom izvoru potoka Plitvica, po čemu je i dobila svoje službeno ime, Vila Izvor. Međutim, među mještanima i osobljem parka uvriježio se tajanstveni naziv "Objekt 99". Podrijetlo tog kodnog imena obavijeno je velom tajne i postalo je predmetom brojnih, uglavnom jezivih, nagađanja. Jedna teorija, koju prenose lokalne legende, kaže da je brojka 99 označavala broj robijaša koji su položili temelje vile. Druga, znatno mračnija verzija priče, tvrdi kako se brojka odnosi na 99 zatvorenika koji su tijekom iscrpljujuće i opasne gradnje izgubili svoje živote. Kao i mnogi detalji vezani uz ovu vilu, ni ova činjenica nikada nije službeno potvrđena, što samo dodatno hrani mit o ukletom zdanju podignutom na ljudskoj patnji i znoju. Projekt su, inače, vodili hrvatski arhitekti Zvonimir Marohnić i Rikard Marasović, koji su stvorili građevinu koja je istovremeno bila i modernistička utvrda i luksuzna rezidencija.
A unutrašnjost je doista bila nevjerojatno luksuzna, čak i za današnje pojmove, a kamoli za siromašne poslijeratne godine. Bila je to, u trenutku dovršetka, najskuplja predsjednička rezidencija u cijeloj Jugoslaviji. Mramorna stubišta vodila su na kat, podovi su bili prekriveni debelim, mekanim tepisima, a masivni drveni namještaj ispunjavao je prostrane dvorane. Vila je bila opremljena sadržajima za opuštanje i zabavu elite: imala je vlastitu kuglanu, dvoranu za biljar, pa čak i kinodvoranu. Za goste je bilo osigurano dvadesetak elitnih apartmana, dok je desetak uredskih kancelarija na katu bilo međusobno povezano vratima, omogućavajući diskretnu komunikaciju. Cijeli kompleks imao je zatvoreni sustav centralnog grijanja s dvije kotlovnice i napajao se električnom energijom iz vlastitog izvora smještenog u kanjonu ispod vile. Kao vrhunac sigurnosnih mjera i paranoje tog vremena, iz podruma je prokopan tajni tunel, dug otprilike 80 metara, koji je Josipu Brozu Titu i njegovim gostima trebao osigurati siguran bijeg u slučaju napada. Posebna pozornost bila je posvećena sigurnosti. Objekt je imao više razina zaštite, kontrolirane prilaze i stalnu prisutnost pripadnika sigurnosnih službi.
Objekt 99 bio je dovoljno udaljen od turističkih ruta kako bi osigurao privatnost i sigurnost najvišim državnim dužnosnicima. Za razliku od poznatijih Titovih rezidencija na Brijunima, u Karađorđevu ili u Igalu, objekt na Plitvicama bio je znatno diskretniji. Paradoksalno, unatoč ogromnom novcu i trudu uloženom u njezinu izgradnju, sam Tito u vili je boravio iznimno rijetko. Prema dostupnim podacima, posjetio ju je svega tri do pet puta. Mnogo više vremena provodio je u svojoj rezidenciji na Brijunima ili u lovištima diljem Jugoslavije. Zbog toga su se pojavile špekulacije da je monumentalna vila zapravo izgrađena po želji njegove supruge Jovanke Broz, čija je rodna kuća u selu Jošani udaljena tek nekoliko desetaka kilometara. Iako Tito nije bio čest gost, Objekt 99 rijetko je bio prazan. Služila je kao mjesto za sastanke i raskošne zabave tadašnje političke i vojne elite, a lokalno stanovništvo i danas prepričava priče o kolonama crnih limuzina koje su nestajale u šumi, o zabavama na kojima su viski i cigare tekli u potocima te o tajnim razgovorima koji su krojili sudbinu države. Vila je bila u funkciji sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je njezino upravljanje preuzeo Nacionalni park Plitvička jezera.
Danas Plitvice povezujemo prvenstveno s turizmom i prirodnim ljepotama, no tijekom razdoblja socijalističke Jugoslavije ovaj je kraj imao i važnu stratešku dimenziju. Smješten između kontinentalne Hrvatske i jadranske obale, okružen šumama i prirodnim zaklonima, predstavljao je idealnu lokaciju za gradnju objekata posebne namjene. Tijekom hladnog rata Jugoslavija je razvijala složen sustav sigurnosnih i rezidencijalnih objekata za potrebe političkog i vojnog vrha. Zemlja koja se nalazila između Istoka i Zapada željela je biti spremna na sve moguće scenarije. Gradila su se vojna skloništa, podzemni kompleksi, komunikacijski centri i rezidencije za državne dužnosnike. U tom kontekstu nastao je i Objekt 99. Iako se o njemu nikada nije mnogo govorilo u javnosti, njegova namjena bila je jasna – pružiti siguran i reprezentativan prostor za boravak predsjednika države i njegovih gostiju. Za razliku od Brijuna, gdje su boravili svjetski državnici, filmske zvijezde i članovi kraljevskih obitelji, Objekt 99 bio je znatno diskretniji. Njegova najveća prednost bila je upravo izoliranost.
– Vila je ogromna, monumentalna. Ulazi se u mali hol, s čije su desne strane velike mramorne stepenice. Ima puno 'zanimacija', za razliku od čisto vojnih objekata koje inače posjećujemo: kuglanu, biljarsku sobu s nekoliko stolova, ogromnu kuhinju – priča nam Matija iz Croatia Infiltration Group, grupe ljubitelja urbanog istraživanja. Prizemlje kuće krije jedan poseban hodnik. – On vodi do ciglenog zida, za koji nisam siguran je li u startu bio takav ili je kasnije zazidan. U njemu je rupa kroz koju se prolazi u tunel uklesan u stijenama, vjerojatno evakuacijski – priča Matija. Tunel vodi do malenih zgrada koje su, prema pričama, služile kao vojarne. – Zanimljivo, dio zidova u prizemlju je dupliran. Ti zidovi izgledaju kao tajni prolazi. Ne znam je li to bila evakuacijska varijanta ili način da posluga kućom šeće neprimijećena – kaže. Tito nije dijelio rezidenciju sa slugama; posluga je živjela u odvojenim objektima. Na prvom katu 'Objekta 99' su prostorije za goste i glavni Titov apartman. On je imao svoj lift, stubište, bio gotovo zgrada u zgradi. Imao je i najbolji pogled, no danas se odande vidi samo šuma. Zanimljivo, iako se ne vide, slapovi se čuju i danas. I danas se vidi da je apartman bio vrlo luksuzan, obložen drvom iznutra, definitivno je imao i više nego što mu je trebalo – kaže Matija.
Vila je u vrlo lošem, derutnom stanju. – Kad dođeš, ne bi rekao da je u toliko lošem stanju jer fasada izgleda odlično. Ali u dvorišnom dijelu se urušio dobar dio drugog kata. Isto tako, svaki put kada dođemo sve je manje stvari, a bili smo tri puta – priča Matija. Svojedobno je za Novi list djed Mile, svjedok tog vremena, rekao: – Znali smo kada će biti velike zabave. Dovozili su osoblje autobusima sa zamračenim staklima i to po noći da ne znaju kuda ih dovoze. Bili su to kuhari, konobari, sobarice, muzičari i kurve. Mi nismo po danu tada smjeli puno dalje od kuća. U svakom je grmu bila milicija. Noću se čuo smijeh i muzika. Znali smo kada Tito nije tamo jer su onda "ugledni drugovi" znali naokolo šetati s kurvama. Tito to nije dopuštao i sve što se događalo, događalo se u vili. Kad je počeo ovaj zadnji, nesretni rat onda se milicija Mile Martića takmičila 'ko će više krasti. Tito im je svima odjednom postao – ustaša! A od ustaše treba sve pokrasti i razbiti. Poseban su "pik" imali na Titove odaje. Sve su razbili ili odnijeli. Svađali su se 'ko će od njih sjediti u Titovoj kožnoj fotelji
Unatoč zdravstvenim tegobama koje su bile državna tajna, znalo se još za njegova života da je Tito bio teški dijabetičar. To mu nije smetalo da se za ručkove tijekom boravka u ovom dijelu Like redovno peče odojak težine oko 40 kg. Glavni Titov kuhar bio je Ante Cvitković zvani Macan, ljudina teža od 140 kg koji je poput svojega šefa »uništavao« hranu i vino. Zanimljivo je da, unatoč legendama koje okružuju Vilu Izvor ne postoje javno dostupni i pouzdano potvrđeni popisi svjetskih državnika, glumaca ili drugih poznatih osoba koje su ondje boravile. Jedni izvori tvrde da su u Vili Izvor gosti bili Gamal Abdel Nasser, Jawaharlal Nehru, Sukarno, Sophia Loren, Elizabeth Taylor i Richard Burton. U pojedinim svjedočanstvima spominju se posjeti jugoslavenskih političara poput Edvarda Kardelja, Stane Dolanca i drugih visokih partijskih dužnosnika, no za većinu tih navoda ne postoje javno dostupni službeni zapisi.
Početak Domovinskog rata označio je i početak kraja za Vilu Izvor. Tijekom okupacije područja, koristile su je srpske paravojne snage kao svoje zapovjedništvo. Iako je u ratnim djelovanjima pretrpjela određena oštećenja, konačna devastacija uslijedila je nakon rata. U ranim 2000-ima, iz do danas nepoznatih razloga, djelatnici Nacionalnog parka prestali su je čuvati. Ostavljena na milost i nemilost, postala je meta pljačkaša. Uslijedila je sustavna i bešćutna krađa svega što se moglo odnijeti i prodati. Dragocjeni namještaj, bakrene cijevi iz zidova, radijatori, sanitarije, pa čak i kamene ploče s monumentalnog stubišta – sve je nestalo. Zidovi su išarani grafitima, a nekoć blistavi prostori pretvoreni su u smetlište. Ono što rat nije uspio uništiti, dokrajčila je ljudska pohlepa i potpuna nebriga države. Priča o Vili Izvor postala je paradigmatski primjer odnosa Hrvatske prema naslijeđu iz jugoslavenskog razdoblja – kompleksnog, često bolnog, ali nedvojbeno vrijednog dijela vlastite povijesti koji se radije prepušta zaboravu i propadanju.
Tijekom godina, pojavljivale su se brojne ideje o prenamjeni ovog jedinstvenog prostora. Još 2006. godine, tadašnji predsjednik Stjepan Mesić posjetio je vilu, nakon čega je uvrštena na listu objekata od značajne kulturne baštine koji čekaju obnovu. Spominjala se mogućnost pretvaranja u luksuzni hotel, no ta ideja nikada nije zaživjela. Kasnije je Ministarstvo zaštite okoliša predložilo da se ruševina prenamijeni u znanstveno-istraživački i prezentacijski centar parka, što je zvučalo kao obećavajuće rješenje koje bi pomirilo povijesnu vrijednost i prirodno okruženje. Međutim, zbog birokratskih prepreka i nedostatka sredstava, ni taj plan nije odmaknuo dalje od papira. Svaki pokušaj privatne investicije nailazio je na otpor konzervatora i ekoloških udruga, koje su upozoravale da bi obnova i komercijalizacija takvog objekta mogle ugroziti osjetljivi ekosustav parka i njegov prestižni UNESCO-ov status. Danas, oronula i opasna za posjetitelje, Vila Izvor i dalje stoji kao tihi svjedok turbulentne prošlosti i neizvjesne budućnosti, prepuštena zubu vremena i čekajući dan kada će netko prepoznati njezin potencijal i udahnuti joj novi život, poštujući pritom njezinu složenu i bolnu povijest.
Objekt 99 nije samo još jedna napuštena građevina iz socijalističkog razdoblja. On je simbol vremena u kojem je Jugoslavija pokušavala pronaći vlastiti put između dva suprotstavljena bloka, vrijeme kada su se gradili golemi infrastrukturni projekti i kada je sigurnost državnog vrha bila pitanje od nacionalne važnosti. Njegovi hodnici, sobe i saloni danas su uglavnom tihi. No iza tih zidova ostale su priče o političkim sastancima, državnim planovima, sigurnosnim operacijama i ljudima koji su oblikovali povijest jugoistočne Europe. Dok slapovi Plitvičkih jezera i dalje privlače posjetitelje iz cijelog svijeta, Objekt 99 ostaje skriven u njihovoj sjeni – kao nijemi svjedok jedne države koje više nema, ali čiji tragovi i dalje žive među šumama i jezerima jednog od najljepših krajolika Hrvatske.
Otvori KEKS Pay
Proleteri živjeli u limenkama od 45kvadrata a debeljuškasti omaleni diktator u svakom gradu imao vilu, ljetnikovce u nacionalnim parkovima, svoj avion, brod, vlak, gliser itd. Čestitam revulucionarima!! Sve je to platilo glavom 500 000 Hrvata nakon 1945