Prošlog se utorka navršilo točno 80 godina otkako je bačena atomska bomba na Hirošimu. Tri dana kasnije na red je došao Nagasaki. Još pet dana kasnije, 14. kolovoza, Japan je objavio kapitulaciju. Potpisao ju je 2. rujna. Tek tada je, na Missouriju, usidrenome pred Tokijem, završen Drugi svjetski rat. Jedna Pandorina kutija time je zatvorena, a druga otvorena. Ta Pandorina kutija nuklearne prijetnje već dugo drži cijeli svijet na oprezu. Danas, osam desetljeća nakon Hirošime i Nagasakija, nuklearno oružje ne da nije nestalo, nego se njime učestalo zvecka. Poznati hrvatski fizičar i stručnjak za nuklearnu energiju dr. sc. Tonči Tadić pobrojio je kako je od početka rata u Ukrajini Rusija čak 50 puta prijetila upotrebom nuklearnog oružja. Pitanje je koliko to ima smisla, taj pokušaj držanja globalne ravnoteže straha, kada nuklearno oružje u 21. stoljeću više nije simbol apsolutne sile, već instrument odvraćanja.
U svijetu trenutačno postoji osam službeno priznatih nuklearnih sila: SAD, Rusija, Kina, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Pakistan, Indija i Sjeverna Koreja. Izrael nikada nije službeno priznao da posjeduje nuklearno oružje, ali se procjenjuje da ima između 80 i 200 bojevih glava. Prema podacima Federacije američkih znanstvenika (FAS), u svijetu postoji oko 12.500 nuklearnih bojevih glava, od čega je njih gotovo 90% u posjedu SAD-a i Rusije. Nuklearna strategija većine tih zemalja temelji se na doktrini "uzajamnog osiguranog uništenja" – konceptu koji tvrdi da će svaki nuklearni napad dovesti do protunapada i totalne destrukcije obje strane. Zato se oružje koje bi moglo uništiti planet koristi prvenstveno kao politički alat. No, posljednjih godina ta se ravnoteža ljulja. Već smo spomenuli kako ne prođe ni mjesec dana a da Rusija ne spomene mogućnost uporabe taktičkog nuklearnog naoružanja u Ukrajini. Sjeverna Koreja nastavlja sa svojim testiranjima, a nuklearni program Irana nedavno je doveo do rata Irana i Izraela koji je šokirao cijeli svijet, a gdje se prvi put u povijesti dogodilo da jedna nuklearna sila (SAD) izvede zračni napad na nuklearna postrojenja u nekoj drugoj državi. Ne treba zaboraviti ni na to da su se još dvije nuklearne sile, Pakistan i Indija, također sukobile početkom svibnja. U svijetu u kojem se granice međunarodnog prava sve češće ignoriraju, mnogi analitičari više ne postavljaju pitanje hoće li, nego kada će netko upotrijebiti nuklearno oružje.
Put prema najrazornijem oružju današnjice počeo je još 1938. godine otkrićem nuklearne fisije u Njemačkoj. Uplašeni mogućnošću da nacistička Njemačka razvije takvo oružje, američki fizičari – mnogi židovskog porijekla izbjegli iz Europe – upozorili su predsjednika Franklina Roosevelta. Godine 1942. pokrenut je tajni Projekt Manhattan, pod vodstvom Roberta Oppenheimera, koji je okupio najbolje znanstvenike tog doba u pustinji Novog Meksika. Cilj je bio jasan: stvoriti oružje koje će okončati rat. U srpnju 1945., prvi test pod kodnim imenom "Trinity" eksplodirao je iznad Alamogorda. Oppenheimer je, promatrajući eksploziju, navodno izgovorio stih iz Bhagavad Gite: "Postao sam Smrt, uništavač svjetova."
Iako je nacistička Njemačka već bila poražena u svibnju 1945., rat s Japanom još je bjesnio. Japanska vojska pokazivala je fanatičan otpor – bitka za Okinawu odnijela je više od 200.000 života. Američki vojni vrh procjenjivao je da bi invazija na japansko otočje mogla stajati života između pola milijuna i milijun američkih vojnika. S druge strane, diplomacija s Japanom bila je u zastoju. Iako su japanski lideri znali da gube, car Hirohito nije bio spreman na bezuvjetnu kapitulaciju. Alternativa atomskom udaru bila je demonstracija bombe na nenaseljenom području – ali je vojni vrh strahovao da bi neuspjeh ili nedovoljno uvjerljiv učinak uništio utjecaj oružja. Druga opcija bila je nastavak konvencionalnog bombardiranja i pomorske blokade – što bi dodatno iscrpilo Japan, ali i produžilo rat. U ponedjeljak 6. kolovoza 1945. u 8.15 ujutro, američki bombarder B-29 Enola Gay izbacio je bombu Little Boy iznad Hirošime. Eksplozija se dogodila na visini od oko 600 metara. Temperatura u epicentru dostigla je 3000 do 4000 Celzijevih stupnjeva. U sekundi je poginulo više od 70.000 ljudi. Grad je pretvoren u prah. Oni koji su bili dovoljno daleko da prežive udar, ostali su trajno obilježeni – spaljeni, kontaminirani, traumatizirani. Tri dana kasnije, 9. kolovoza, druga bomba, Fat Man, pogodila je Nagasaki. Iako nešto jača, zbog brdovitog reljefa grada, posljedice su bile nešto "manje" – oko 40.000 mrtvih u prvim satima. Do kraja 1945. broj mrtvih popeo se na više od 210.000, uz desetke tisuća koji su umrli kasnije od posljedica radijacije. Preživjeli, koje Japanci nazivaju hibakusha, često su patili od keloidnih ožiljaka, leukemije i raznih vrsta karcinoma. Osim fizičkih, mnogi su trpjeli i psihološku traumu te društvenu stigmatizaciju.
Nakon prvotnog šoka i boli, Japan je krenuo putem potpune transformacije. Car Hirohito je 15. kolovoza objavio kapitulaciju. Nova pacifistička ustavna odredba, članak 9., zabranila je Japanu da vodi rat i posjeduje vojsku – iako se to kasnije reinterpretiralo stvaranjem "snaga samoobrane". Hirošima i Nagasaki postali su simboli mira. Gradovi su obnovljeni, ali su na njihovim ruševinama niknuli muzeji, memorijali i godišnje ceremonije sjećanja. Japansko društvo razvilo je duboko ukorijenjen pacifizam – čak i danas, u doba rastućih tenzija s Kinom i Sjevernom Korejom, velika većina Japanaca protivi se ideji posjedovanja nuklearnog oružja. Unatoč tome što Japan posjeduje naprednu nuklearnu tehnologiju i teorijski bi mogao izgraditi atomsku bombu u vrlo kratkom roku, politička volja za to ne postoji. Zemlja je potpisnica svih međunarodnih sporazuma o neširenju nuklearnog oružja. Iako su u posljednjih desetljeće do dva desni političari poput Shinza Abea predlagali reinterpretaciju pacifističke doktrine, javnost je ostala nepokolebljivo protiv. Hirošima i Nagasaki i dalje su simboli mira – ali i podsjetnici da čak i najnaprednija civilizacija može pasti u ponor destrukcije ako izgubi osjećaj za ljudskost.
Spekulirati o povijesti bez Hirošime i Nagasakija nije lako, ali moguće je. Bez atomskih udara, Japan bi vjerojatno kapitulirao nekoliko mjeseci kasnije – možda nakon sovjetske invazije na Mandžuriju i dodatnog iscrpljivanja. U tom slučaju, Sovjeti bi mogli imati veću ulogu u poslijeratnoj podjeli Japana – slično kao što se dogodilo u Njemačkoj i Koreji. Zamislimo Japan podijeljen na sjeverni i južni – jedna demokratska, druga komunistička polovica? Također, bez šoka atomskog udara, svijet bi možda manje ozbiljno shvatio opasnost nuklearnog oružja. U tom bi se slučaju rat hladnog karaktera mogao vrlo brzo pretvoriti u stvarni nuklearni sukob. Ironično, strah od Hirošime možda je spriječio Hirošimu 2.0. Kada gledamo današnju situaciju, prema većini vojnih analitičara, vjerojatnost uporabe nuklearnog oružja danas nije nula – ali nije ni visoka. Analiza instituta SIPRI iz 2024. godine kaže kako je rizik taktičke uporabe nuklearnog oružja najviši od kraja hladnog rata. Čak i ograničeni udar mogao bi dovesti do domino-efekta koji nitko ne može kontrolirati. Posljedice bi bile katastrofalne: milijuni mrtvih, globalna gospodarska recesija, radijacijsko zagađenje, klimatske promjene... Međutim, problem nuklearnog rata nije samo nuklearno razaranje. Izvan hipocentra nuklearne eksplozije, na određenoj udaljenosti, ljudi će preživjeti. Ključan problem je razaranje samog tkiva društva – uništavaju se institucije i svaki oblik organizacije, a preživjeli ne mogu računati ni na kakav oblik pomoći. Sve bi se pretvorilo u kaos u kojem je društvo razoreno, a pojedinac prepušten isključivo sebi samome. Time bi posebno bila pogođena centralizirana društva, poput ruskog, jer bi trebalo ponovno uspostavljati nove mehanizme upravljanja državom, sustave raspodjele hrane, energije i svega ostalog.
Međutim, da se još malo vratimo na događaje otprije 80 godina i spomenemo kako mnogi danas i dalje opravdavaju i Hirošimu i Nagasaki. Rijetki su oni koji će spomenuti kako je bacanje bombi na te gradove bio ratni zločin, eklatantan i ciničan. Hirošima nije bila vojni cilj. Žrtve su od reda bile civilne. Upravo zbog svog karaktera Hirošima nije bila žrtva prethodnih američkih bombardiranja. Baš zato je odabrana kao jedan od tri potencijalna cilja za bacanje prve atomske bombe u povijesti: da se vidi koji će i kakav učinak imati to novo oružje. Amerikanci se do danas nikada nisu ispričali za bombardiranje Japana, a kamoli priznali da bi to bio ratni zločin. Prvi je put predstavnik vlade SAD-a na komemoraciju u Hirošimu došao tek prije 15 godina, bio je to američki veleposlanik u Japanu Ross Wilson. Tamo ga je poslao predsjednik Obama, ali s uputama da na komemoraciji ne položi ni cvijet, a kamoli vijenac, ogorčivši tako predstavnike preživjelih. Od neizgovaranja "oprosti" nije se otišlo daleko ni na pravnom promatranju ove tragedije čovječanstva. Naime, još uoči 70. obljetnice atomskog napada na Hirošimu i Nagasaki tadašnji predsjednik Državne Dume Ruske Federacije i Ruskog povijesnog društva Sergej Jevgenjevič Nariškin predložio je da se s točke gledišta međunarodnog prava razmotri pitanje korištenja atomskih bombi pri bombardiranju japanskih gradova 1945. "Smatram da ovu temu treba razmotriti zajedno s pravnicima, stručnjacima u području međunarodnog prava, jer zločin protiv čovječnosti ne zastarijeva", kazao je tada Nariškin naglasivši kako, kao što je dobro poznato, s vojne točke gledišta, bombardiranje dvaju civilnih japanskih gradova ne može se ničim objasniti. Međutim, od ovog Nariškinova apela do danas, kada obilježavamo 80. obljetnicu, nije se ništa znatno promijenilo. Tragično ali istinito: još uvijek ne postoji jedinstveni pravni dokument kojim bi se sve zemlje pravno obvezale da će zaustaviti proizvodnju nuklearnog oružja ili da je nikad neće ni započeti, te kako će zaustaviti ili zabraniti nuklearne pokuse. Dobro je s druge strane da se iz Hirošime svake godine ponovno pošalje apel da se zabrani i uništi sve nuklearno oružje u svijetu. Neki od fizičara koji su pisali Rooseveltu, među njima i Einstein, takve su apele počeli slati odmah poslije prvih eksplozija i spoznaje da "druga strana" to oružje nije izradila. Hirošima i njezin jubilej, blistav koliko je blistav bio bljesak "umjetnog sunca" za rastapanje njezinih civila, može dobro poslužiti kao podsjetnik. Jer danas, 80 godina kasnije, još manje znamo zašto je ta bomba zapravo bačena. Doduše, u nekim američkim novinama u to doba bilo je naslova tipa: "Pearl Harbor je osvećen". Kao da prethodni zločin opravdava osvetnički zločin. Ali zašto je bomba bačena?
Tadašnji američki predsjednik Truman govorio je da je po tu cijenu spašeno milijun američkih života. Lifton i Mitchell su dokazali da je Truman znao da se japanski car Hirohito priprema na predaju, te da su Trumanu vojni vrhovi predvidjeli da će invazija Japana zapasti do 46.000 poginulih američkih vojnika. Ni blizu milijunu. Aplerovitz tvrdi da Trumanu nije bilo važno toliko slomiti brže Japan, koliko poslati jasnu i nedvosmislenu prijeteću poruku Staljinu. Allen i Polmar pak tvrde da je bomba morala biti bačena, jer je u nju bilo investirano dvije milijarde dolara: ne opravdavši tu investiciju Truman ne bi bio reizabran, procjenjuju ti cinični ekonomisti. Ron Takaki (Amerikanac, ali japanskog podrijetla) smatra da je posrijedi bio ponajprije rasizam, te citira Trumana koji je za Japance čak i poslije Hirošime rekao: "Kad imaš posla sa zvijerima, moraš ih tretirati kao zvijeri." Rasisti su bili i s jedne i s druge strane: američke novine su Japance nazivale "žutim majmunima", a japanske bijelce "dlakavim divljacima s velikim nosom". Razlog za bacanje bombi bio je, najvjerojatnije, u kombinaciji svega toga zajedno: u osobinama svojstvenima svoj ljudskoj vrsti. Razdoblje civilizacije tanašna je opna od nekoliko tisuća godina pismenosti preko milijuna i milijuna godina naše životinjske prošlosti. Ako ti se netko usudi zapišati teritorij, lupi ga toljagom po glavi. Jedino što je napredak civilizacije bitno unaprijedio tu toljagu.
Otvori KEKS Pay
Blebetanje. S jedne strane kod nas je 2SR na Pacifiku I Dalekom istoku manje poznat, kao I nepojmljiva zvjerstva koja su japanski vojnici cinili tokom Istoka. S druge strane, kao branitelj od 1991-1995 proslavio ratista od srednje I zapadno Slavonije, Banije, Korduna, Like, Dalmacije pa I Bosne, vidjevsi spaljena sela I gradove, osakacene I pobijene, osobno bih u tom trenutku u slucaju da sam imao lanser s nuklearnom oruzjem bez trunke griznje savijesti sprasio isto na glavni Bg trg.