Uopće nije teško zamisliti neki saborski sastav kako za pedeset, šezdeset godina jednako žučljivo kao i danas raspravlja o privatizacijskoj pljački i kako politički potomci današnje oporbe optužuju potomke današnje HDZ-ove nomenklature da je njihova stranka potkraj 20. stoljeća nakaradnim privatizacijskim konceptom uništila hrvatsko bogatstvo, obezvrijedila gospodarstvo i ponizila hrvatskog čovjeka. Jednako tako nije teško zamisliti kako HDZ-ovi potomci nesmanjenom žestinom uzvraćaju SDP-ovim nasljednicima da su za sve krivi njihovi preci, one predtranzicijske "komunjare" koje su jedva prežalile Jugoslaviju premda je, kad je o Hrvatskoj riječ, ta tvorevina ostavila za sobom groblje propalih tvornica.
I prošlotjedna parlamentarna rasprava o reviziji pretvorbe i privatizacije pokazala je, naime, da taj problem prerasta u još jedan vječni hrvatski konflikt. Štoviše, vrlo je izgledno da će polemike o privatizacijskom bezakonju preuzeti primat i nad povijesnim raspravama o ustašama i partizanima, toj bezvremenskoj političkoj temi koja redovito podiže temperaturu u sabornici iako je većina sudionika tog sukoba odavna mrtva. Te dvije potpuno različite društvene teme povezuje to što žrtve traže pravdu, a ona uporno izostaje. Baš kao žrtve ustaša i partizana, i privatizacijske se žrtve teško mogu nadati pravdi. Budući da se svako zlodjelo koje ostane nenaplaćeno prenosi s koljena na koljeno, njegov duh povremeno izlazi iz boce dodatno trujući društvo. I tako ostaje dok god priča ne bude koliko-toliko pravedno zaključena. Potomci ljudi koji su stradali u ustaškim logorima ili onih koji su pali na Bleiburgu u skladu s tim gubitkom i danas oblikuju politički identitet svoje obitelji.
Tako bi moglo biti i s potomcima privatizacijskih žrtava. Izostane li kakva-takva zadovoljština za traume koje su proživljavali gledajući očaj svojih roditelja koje su privatizacijski grabežljivci bacili na rub egzistencije, njihova će gorčina trajati. Međutim, šanse da se na kraju dogodi neka pravda gotovo da i ne postoje. Njihovi privatizacijski krvnici šepire se zavaljeni u direktorskim foteljama. O njima se piše u društvenim kronikama, oni sjede u prvim redovima kazališnih premijera, uzvanici su na prestižnim zabavama na kojima se druže s vladajućim političarima, ljeti se slikaju na svojim jahtama, zimi na džetseterskim skijalištima... I to je, zapravo, najbjednije od svega. Oni koji su se obogatili preko leđa izmorenog radnika u brodogradilištu ili profitirali na poslovima opskrbe HV-a za vrijeme rata ili mešetarenjem stradalničkim dionicama postali su hrvatska poslovna krema, a gospodarsku pustoš koju su ostavili za sobom više gotovo nitko osim njihovih žrtava ne vidi. Skrivena je dimnim zavjesama stvorenim propagandnim pričama o njihovim uspjesima. Zapravo i jesu uspjeli.
Tranzicijski predatori su svoje zgrabili, a kad nakon nekoliko generacija marketinškom obradom preoblikuju vlastitu prošlost, njihove će obitelji iz faze divljeg kapitalizma izaći potpuno neokrnjene. Imat će bogatstvo, čast i ugled. I što učiniti? Jedni političari govore da nezakonito stečeno treba oduzeti, drugi da one koji su nezakonito stekli treba primjenom Putinove metode financijski oderati, treći sliježu ramenima... No, pravdu je teško zamisliti. Najviše što će prosječni Hrvat imati od iluzije pravde jesu povremene rasprave o privatizaciji kao ventil kroz koji društvo ispušta frustracije. Politici će, pak, ta tema uvijek biti dobrodošao poligon za nadmetanje s protivnicima. Tko je jamio, jamio je, rekao je general, poduzetnik i zastupnik Ljubo Ćesić Rojs. Grubo, neotesano i vjerojatno točno.
