„Ne bojim se samoće, jer je domovina uvijek sa mnom“, rekao je samo nekoliko tjedana prije svoje smrti Vlado Gotovac. Taj hrvatski političar, filozof i književnik, vodeća intelektualna ličnost hrvatskog proljeća, utemeljitelj, prvi i počasni predsjednik Liberalne stranke, zastupnik u Hrvatskom saboru te, iznad svega, borac za ljuska i građanska prava, umro je u 71 godini, na današnji dan, 7. prosinca 2000. godine, u 11 sati i 15 minuta u svom rimskom domu, od teške i neizlječive bolesti. I dok je, sjedne strane, političko zatočeništvo stajalo Gotovca fizičkog zdravlja, ono je nesumnjivo dodatno učvrstilo njegov liberalni svjetonazor.
„Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem, jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla“, rekao je Vlado Gotovac na suđenju u Zagrebu 1981. godine. Gotovčev odlazak ostavio je veliku prazninu, a u Večernjakovoj arhivi ostalo je zabilježeno što su, nakon vijesti o njegovoj smrti, rekli tadašnji hrvatski politički čelnici.
„Učinio je i ostavio za sobom toliko kao da je imao nekoliko života. Komunistički režim bacio ga je u zatvor i intelektualnu izolaciju, a donedavna hrvatska vlast proglašavala ga izdajicom. Niti jedno, niti drugo nije ga pokolebalo, niti promijenilo“, kazao je tadašnji predsjednik RH, Stjepan Mesić. Tom je prilikom ispričao i kako je Gotovcu svojedobno, dok je služio zatvorsku kaznu od Staroj Gradiški, bilo ponuđeno pomilovanje, ali pod uvjetom da potpiše molbu, što je Gotovac odbio, rekavši kako je potpis sve što ima te da, kada bi se potpisao na takvu molbu, on više ne bi bio Vlado Gotovac. Gotovčev odlazak teško je pao i tadašnjem predsjedniku Vlade RH, Ivici Račanu.
„Mi koji smo poznavali Vladu i oni koji su o njemu samo slušali, koji su čitali njegove tekstove, znali smo da je Vlado velika moralna i ljudska vertikala Hrvatske i hrvatskog naroda, velika pojava u kulturnom i političkom životu Hrvatske. Bili smo svjesni njegova velikog doprinosa demokratskoj alternativi koju smo zajedno s njim gradili, zato je njegov odlazak, čak i kada se naslućivao, težak i teško pada“, rekao je tada Račan, dodajući kako je Gotovac nježno volio Hrvatsku, čitavim svojim bićem.
„Bio je istinski domoljub, ali bez pokliča i busanja u prsa. Njegov je patriotizam isključivao uskogrudni nacionalizam, a svoj ugled, autoritet i čvrstoću stavova ugradio je u zajednički projekt – Hrvatsku“, rekao je Račan. „Sreo sam malo ljudi koji su tako voljeli Hrvatsku kao Gotovac, ali koji je ipak, 1992. ,kazao da imamo Hrvatsku, ali nije svejedno kakva će ona biti“, kazao je Gotovčev bliski, politički suradnik, dr. Zlatko
Kramarić, dodajući kako, unatoč svojoj duhovnoj veličini, Gotovac nikada nije bio nadmen, niti intelektualno nabusit. Da je njegova smrt velik gubitak i za hrvatsku kulturu i za politiku, jer je na oba područja trajno zadužio hrvatski narod, poručio je tada i Dražen Budiša, a tadašnji ministar kulture, Antun Vujić, naglasio je da je Gotovac bio savjest hrvatske politike.
„Vlado Gotovac bio je moralna vertikala u Hrvatskoj i Hrvatska je osiromašena za jednog velikog čovjeka, za velikog erudita, za beskompromisnog borca za slobodu i čovjeka, slobodu pojedinca, za moralnu čistoću u politici“, rekao je tada Vladimir Šeks.
Govor za pamćenje
Posmrtne ostatke Vlade Gotovca iz Rima je u Hrvatsku dovezao zrakoplov Vlade. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Njegov je lijes spušten u grobnicu uz zvuke Hrvatske himne, a opraštajući se od Vlade Gotovca njegovi su prijatelji i kolege bacali zemlju koja je dovezena iz njegovog rodnog Imotskog, gdje mu je podignut i spomenik. U siječnju 2001. godine osnovan je Institut „Vlado Gotovac“, koji je, kako je objavljeno, u studenom ove godine, završio u stečaju zbog 1000 eura duga.
No, iako na tražilicama, uz Institut Vlado Gotovac, sada stoji oznaka 'Trajno zatvoren', sjećanje na njega je neizbrisivo. Trajno će se, između ostalog, pamtiti njegov antologijski govor povodom prosvjeda majki vojnika koji su silom zadržani u tadašnjoj JNA, a koji je održao u rujnu, ratne 1991. godine, na zagrebačkom Krešimirovom trgu, ispred Zapovjedništva 5. vojne oblasti.
"Ja vas volim i ja se vama ponosim. I kada bih trebao birati hoću li s vama umrijeti ili s ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Ovi ovdje nemaju od čega umrijeti, jer nemaju ni dostojanstva ni ljubavi. Generali nemaju djecu, ja vas uvjeravam, jer onaj koji tuđu djecu ubija, nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje, nema majke. Jer onaj tko ruši tuđe domove, nema doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji", govorio je tada Gotovac.
Turbulentan životni put
Vladimir Gotovac rođen je 18. rujna 1930. u Imotskom. Njegov otac Martin bio je starojugoslavenski žandar pa se obitelj često selila te je osnovnu školu pohađao u Prnjavoru u BiH, Župi Biokovskoj i Lovreću. Nakon gimnazijskih dana u Imotskom, maturirao je 1951. u Klasičnoj gimnaziji, u Zagrebu, nakon čega je u tom gradu upisao čistu filozofiju na Filozofskom fakultetu. Svoj prvi rad objavio je 1952., a tri godine kasnije, zaposlio se kao novinar u Redakciji kulture i drame na Radio-televiziji Zagreb, gdje je kasnije postao i urednik. Diplomirao je 1963. Objavljivao je u časopisu „Krugovi“. Početkom sedamdesetih dobio je namještenje u Matici hrvatskoj. Objavljuje tekstove u Matičinu glasniku, Hrvatskom tjedniku, čiji je prvi broj izišao 16. travnja 1970. Ubrzo nasljeđuje Igora Zidića na mjestu glavnog urednika.
Pisao je uvodnike u vrijeme Hrvatskog proljeća. Nakon Karađorđeva i sloma tog pokreta, gasi taj tjednik iz prosvjeda. Zadnji broj izišao je na svega četiri stranice, a četvrta je bila prazna, samo s impressumom na dnu stranice. Godine 1972. počinju istrage i sudski progon te je 26. listopada te godine Gotovac bio osuđen na četiri godine zatvora i još četiri godine zabrane javnog nastupanja zbog „kontrarevolucionarnog napada na državu“. Kao zatvorenik br. 5023, kaznu je izdržavao u zatvoru u Staroj Gradiški. Molbu za pomilovanje odbio je potpisati, smatrajući da bi time priznao krivnju. Početkom siječnja 1976. vratio se u Zagreb, a 1977. dao je intervju Švedskoj televiziji. Bio je ponovno osuđen na dvije godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava, a kaznu je, od 1982. do 1984., odslužio u Lepoglavi. Godine 1989. izdao je knjigu „Moj slučaj“ koju je uredio Slavko Goldstein.
Nakon demokratskih promjena 1990. ponovno se vraća na Hrvatsku radio–televiziju, kao savjetnik direktora. Te godine postaje i predsjednik Matice hrvatske. Ratne 1991., kada je održao svoj antologijski govor ispred Zapovjedništva 5. vojne oblasti, Gotovac je pretrpio gubitak supruge Vlaste s kojom je u braku bio od 1958. te su imali kći Anu.
Kao kandidat HSLS-a 1992. izabran je u Hrvatski sabor, bio je zastupnik u dva mandata. No, upravo je Gotovac postao i jedan od najvećih kritičara prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, a 1993., u časopisu Erasmus, potpisuje i zahtjev za njegovom ostavkom. Te 1993. Gotovac je stavio još jedan potpis, po drugi je put izrekao sudbonosno 'Da', oženio se rimskom liječnicom i sveučilišnom profesoricom, Simonom Šandrić.
Čelnu dužnost Matice hrvatske napustio je 1996., a u veljači te godine izabran je za predsjednika Hrvatske socijalno liberalne stranke čiji je jedan od osnivača. Na izborima 1997. Gotovac se kandidirao za predsjednika Republike Hrvatske, tijekom predizbornog skupa u Puli fizički ga je napao časnik Hrvatske vojske, u vojnoj odori. S osvojenih 17,6 posto glasova, na izborima bio je treći, iza Franje Tuđmana (61,4 posto) i Zdravka Tomca (21 posto). U jesen 1997. Gotovac se sukobio s Draženom Budišom. Nakon raskola na 7. Saboru HSLS-a sa svojim je pristašama istupio iz HSLS-a, nakon čega je okupio istinske, hrvatske liberale te je početkom 1998. osnovao novu političku stranku centra – Liberalnu stranku. Na Osnivačkom saboru te stranke izabran je za njenog predsjednika, a kasnije i za počasnog predsjednika. Vlado Gotovac iznad svega je želio sačuvati Hrvatsku od niskosti i mržnje, no jesu li političari, ali jesmo li i mi, kao narod, u tome doista uspjeli?
Gotovac-respekt! Ostatak ekipe političke ekipe mu nije nikada bio ni do koljena. Niti će biti. Njegov govor u Zagrebu na Krešimirovom trgu je bio veličanstven, svi smo plakali ..