Prekriveno crnim vrećama za smeće na obali Malog jarunskog jezera leži mrtvo tijelo 17-godišnjeg Kristijana. Vrućina je paklena, ali ljudska bešćutnost još je veća! Sedamdesetak metara dalje od mrtvog mladića ljudi se bezbrižno kupaju, brčkaju u plićaku, zaljubljeni razmjenjuju nježnosti, baka i djed s unukom sjede na obali! Ni da trepnu!
Kao da poručuju – zar se baš sad morao utopiti i pokvariti nam dan! Negoduju i zato što su policajci stavili traku i prepriječili im šetnicu. Mlada Romkinja bezbrižno doji dijete na tratini. Negoduju i policajci. Više od četiri sata čuvaju mrtvog Kristijana iščekujući pogrebnike, koji su baš u gužvi, da ga odvezu na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku.
Pada noć. Ušminkane Zagrepčanke i Zagrepčani na Jarun dolaze u noćni provod. Kristijan još leži zamotan u vreće za smeće. Iz popularnog restorana trešti glazba.
Netko slavi vjenčanje. Policajac vrišti u motorolu i moli da se pogrebnici požure.
– Čovječe, svadba je sto metara niže, a ovdje imamo mrtvo tijelo! – uporno ponavlja. Žalosno! Još žalosnije jest to što su se u roku 24 sata, spasiocima pred nosom, na istom mjestu ugasila dva mlada života. Srednjoškolca i studenta više nema. Je li to ikog dirnulo?