Memoari i knjige sjećanja zauzimaju posebno mjesto u razumijevanju vremena i društva. Oni nisu samo puki zapisi osobnih iskustava, već često svjedočanstva o epohama, političkim sustavima i društvenim promjenama koje su oblikovale živote pojedinaca. Upravo je takva i knjiga Sjećanja: prilozi za povijest i historiografiju (1954. – 2024.) autora Zdenka Radelića, umirovljenog znanstvenog savjetnika u trajnom zvanju na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. Riječ je o djelu koje, kako sam dr. Radelić objašnjava, nije nastalo s ambicijom da bude javno, nego prije svega intimnim poticajem da se osobni doživljaji ne izgube u zaboravu.
Kako su nastala sjećanja
U razgovoru u sklopu Podcasta projekta SNOVI, dr. Radelić otvoreno je govorio o motivima, procesu pisanja i raznim anegdotama koje su oblikovale njegov život i znanstvenu karijeru. Njegove riječi, izgovorene jednostavno i iskreno, otkrivaju mnogo više od obične autobiografije – one tvore sliku cijelog jednog društva.
„Prvobitna namjera je bila da zapravo pišem isključivo samo za najbližu rodbinu. Da ne ostane zaboravljeno, mada to nisu neki veliki događaji. I onda sam jedno tjedan dana samo sjedao. Umjesto da idem spavati, sjeo sam za stol i počeo pisati.“
Pisanje je, prisjeća se, započelo još sredinom 2000-ih, ali zbog znanstvenih obveza – poput knjige o sindikatima ili istraživanja o Ozni i Udbi – bilješke je ostavio po strani. Tek odlazak u mirovinu 2020. godine potaknuo ga je da se vrati sjećanjima i sustavno ih oblikuje. „Nije bilo dana da nisam radio, a presudno, kad sam znao da to zaista ne smijem više pustiti iz ruku, bilo je to da sam uključio i historiografiju.“
Intervjuiranje samog sebe
Jedna od inovacija u knjizi je i specifičan stil pisanja – dr. Radelić je odlučio intervjuirati sebe. „Reakcije ljudi, od onih koje povijest uopće ne zanima do onih koje povijest zanima... svi su mi rekli da im je jako interesantno i da su uživali čitajući knjigu.“ Upravo ta dinamika pitanja i odgovora daje djelu posebnu živost i pristupačnost širem krugu čitatelja.
Identitet i obiteljske anegdote
Knjiga ne zaobilazi ni osobne teme – od nacionalnog i jezičnog identiteta do religioznosti i obiteljskih odluka. „Rođen sam u Mariboru, dakle mama Slovenka, tata Hrvat. Kod nas se govorilo slovenski i hrvatski, zapravo imam dva materinja jezika, slovenski i hrvatski.“ Posebno se prisjeća i nesvakidašnje epizode vezane uz crkveno vjenčanje: „Moja supruga zaželjela je početkom 2000-ih crkveno vjenčanje. Mi smo se vjenčali civilno, kako se kaže, ali njoj je bilo jako stalo do toga pa je razgovarala sa svojim župnikom koji nam je objasnio kako bi se to moglo riješiti. Onda su mi rekli da postoji mogućnost da se krštena osoba u Katoličkoj crkvi može oženiti ili udati za osobu koja je ateist ili druge vjere. Kvaka je ta da se osoba druge vjere ili ateist ne vjenčava, nego je svjedok na vlastitom vjenčanju.“
Poseban dio razgovora odnosi se na uvođenje obveznog vojnog roka. „Znao sam se našaliti da trojica profesionalnih vojnika mogu srediti tri stotine običnih vojnika. Nikad se ne zna što će biti. Normalno da samo profesionalci ne mogu sami obraniti zemlju. Jasno je da, kada bi došlo do rata, svi moraju biti uključeni. Meni je to sasvim logično pa nemam ništa protiv.”
Govoreći o stanju domaće historiografije, dr. Radelić povlači jasnu paralelu između početaka i današnjice: „Kad usporedim vrijeme kada sam se ja zaposlio sa sadašnjim vremenom, kada se knjige i članci već broje u stotinama – to je ogroman napredak.“ Ipak, upozorava na nedostatak gospodarske povijesti: „Tu smo jako loši... kad se usporedimo sa stanjem u slovenskoj historiografiji, to je zabrinjavajuće, jer to je jedna od najbitnijih stvari kod proučavanja novije povijesti.“
U završnom dijelu razgovora ističe i vlastito viđenje uloge povjesničara. „Po meni nije zadaća nas povjesničara da slavimo ili da osuđujemo bilo koga u prošlosti, pokret, stranku ili pojedinca, nego je naše da iz tog prostora i vremena, ili kako se danas kaže, “iz konteksta” tumačimo povijest. Kao što novinari izvještavaju o sadašnjosti, mi izvještavamo o prošlosti.“
Knjiga dr. sc. Zdenka Radelića nije samo memoarsko štivo, već slojevito svjedočanstvo o drugoj polovici 20. i početku 21. stoljeća. Njegova sjećanja povezuju privatne epizode s povijesnim procesima, a osobni ton s ozbiljnim historiografskim uvidima. Čitatelji će u njoj pronaći i obiteljske anegdote i razmišljanja o nacionalnom identitetu, i opis rada povjesničara, i kritički pogled na znanost danas. Upravo zato ovo djelo nadilazi uobičajene okvire autobiografije i pretvara se u vrijedan dokument vremena.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.
Otvori KEKS Pay
