Nakon što je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta, prepoznajući nužnost promjena u hrvatskom obrazovnom sustavu, 2012. izradila Smjernice za provedbu strategije obrazovanja, kojom je određen smjer tih promjena, Vlada RH je iste godine formirala Nacionalno operativno tijelu za izradu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije. Strategija je dovršena i usvojena u Hrvatskom saboru u listopadu 2014., a na njoj je – bez honorara – radilo 130 znanstvenika, učitelja i djelatnika raznih državnih tijela. Strategija obuhvaća cijelu vertikalu obrazovanja, od ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja do obrazovanja odraslih, uključujući znanost, i ima 33 cilja od kojih se 8 odnosi na rani i predškolski, osnovnoškolski i srednjoškolski odgoj i obrazovanje. Donoseći Strategiju, Hrvatski se sabor izjasnio da Hrvatska prepoznaje obrazovanje i znanost kao svoje razvojne prioritete koji joj jedini mogu donijeti dugoročnu društvenu stabilnost, ekonomski napredak i osiguranje kulturnog identiteta.
Strategija ima za glavni cilj osigurati kvalitetno obrazovanje dostupno svima pod jednakim uvjetima, u skladu sa sposobnostima i interesima svakog korisnika sustava. Kada je riječ o školstvu, to znači da trebamo jačati razvojne kapacitete škola, unaprijediti kvalitetu rada i društveni ugled (uključujući materijalni položaj) učitelja, unaprijediti rukovođenje školama (ravnatelji moraju biti educirani za posao koji rade, a ne ponajprije politički podobni), trebamo razviti cjelovit sustav podrške svim učenicima (napose onima s teškoćama i nadarenima), moramo osigurati optimalne uvjete rada škola u cijeloj zemlji i ustrojiti sustav osiguravanja kvalitete obrazovanja. Osim toga, osnovnu školu moramo produljiti na devet godina, jer smo uz Tursku jedina europska zemlja u kojoj osnovno obrazovanje traje samo osam godina. Napokon, moramo provesti i cjelovitu kurikularnu reformu koja je neostvariva bez ispunjavanja svih navedenih ciljeva.
U čemu je bit kurikularne reforme? Dosad je naš obrazovni sustav bio određen nastavnim programima koji su propisivali nastavne sadržaje, dakle ono što učenik treba naučiti u svakom razredu i predmetu. Takav je pristup u razvijenim zemljama već davno napušten i zamijenjen kurikulumima. Kurikulumi propisuju kompetencije koje učenik treba steći, odnosno znanja, vještine i vrijednosti koje treba usvojiti u pojedinom obrazovnom razdoblju i pojedinom predmetu ili predmetnom području (primjerice prirodoslovnom). Nastavni sadržaji služe ostvarivanju ovih kompetencija, ali nisu težište kurikuluma (usput, kurikulum je termin preuzet iz engleskog jezika, a ne izravno iz latinskog, i stručni je termin u pedagogijskim znanostima, te ne stoji prigovor kako bi hrvatski ispravno trebalo rabiti kurikul).
Reforma kurikuluma znači promjenu načina učenja i poučavanja, usmjerena je na ostvarivanje bitnih ishoda učenja, na osnaživanje kreativnosti i inovativnosti, kritičkog mišljenja, sposobnosti rješavanja problema, poduzetnosti, korištenja novih tehnologija, suradnje i timskog rada, osobne i društvene odgovornosti, učinkovitog komuniciranja, usvajanja vještina snalaženja u trajno promjenjivim životnim okolnostima.
Zašto je reforma potrebna? Usprkos tome što pojedini hrvatski učenici na međunarodnim natjecanjima (primjerice iz informatike) postižu odlične rezultate, ukupna slika hrvatskog obrazovnog sustava nije dobra (iako nije ni katastrofalna). To potvrđuje niz različitih istraživanja, a najrječitije govore rezultati PISA testova. Hrvatski učenici imaju problema čitati neki tekst s razumijevanjem, primijeniti matematička znanja na rješavanje nekog životnog problema i sl. Ako dobro pamte, mogu zapamtiti veliku količinu činjenica, ali nisu dovoljno dobri u rješavanju problema.
Kako se to misli promijeniti? Prikazat ću to na primjeru kurikuluma Povijesti. Svi znamo da je najveći problem s tim predmetom prekomjerna količina datuma, imena i pojmova koje učenici trebaju zapamtiti, a premalo se vremena ostavlja tumačenju i razumijevanju. Novi kurikulum predviđa da učenici već od 5. razreda uz pomoć nastavnika dolaze do jednostavnih zaključaka proučavajući ulomke iz grčkih pisaca, egipatske freske ili rimske građevine. Naravno, svi ti izvori moraju biti primjereni dobi učenika. Istovremeno će se smanjiti količina podataka koje učenici moraju memorirati, ali će se zadržati dovoljno sadržaja da bi se na njemu mogli ostvarivati odgojno-obrazovni ishodi. S vremenom će se učenici u višim razredima upoznati i s postojanjem različitih interpretacija povijesti, proučavat će kontinuitete i diskontinuitete, razumijevat povezanost čovjeka i prostora… Kada završe osnovnu školu, umjesto da zaborave većinu podataka što su ih morali memorirati tijekom četiri godine, učenici će povijest razumjeti, moći će se koristiti povijesnim zemljovidima, bit će u stanju čitati, razumjeti i interpretirati neki povijesni tekst, a uspijemo li ih zainteresirati za povijest, zapamtit će i dobar dio podataka. U srednjoj školi, pogotovo u gimnaziji, te će se vještine još više razvijati jer će se od učenika zahtijevati kompleksnije analize i zaključivanje temeljeno na većem broju podataka. Naravno da će na kraju srednjoškolskog obrazovanja osim složenijim vještinama, učenici raspolagati i znatno većim znanjem. Takav način rada omogućit će učiteljima da s učenicima rade i na usvajanju općeprihvaćenih vrijednosti.
Učenici će tako biti rasterećeni od bubetanja nepotrebnih podataka, ali neće manje raditi. Njihov će rad, međutim, biti svrsishodniji, pogotovo ako se poboljša sinergija među predmetima. Učitelji u početku neće biti rasterećeni. Dapače, nov način rada i novi sadržaji tražit će od njih još veći angažman, ali kada se uhodaju, pripreme nastavne materijale i dobiju udžbenike, to će se opterećenje smanjiti, a rad sa zadovoljnijim učenicima olakšat će posao i učiteljima. O porastu administriranja nema govora. Uostalom, i Strategija predviđa smanjivanje administrativnog opterećenja učitelja, pa je na Ministarstvu da to što prije provede.
Napose su važne promjene predviđene u strukovnom obrazovanju. Ono je danas prilično zanemareno, s velikim brojem škola koje nisu dovoljno opremljene i nemaju odgovarajući nastavni kadar. Zbog toga učenici nemaju dovoljno prakse i stječu više teorijskih, nego stručnih znanja. Postoje odlične škole, ali one su iznimka. Kako većina srednjoškolaca pohađa strukovne škole, nužne su hitne promjene koje će omogućiti stvaranje škola u kojima učenici mogu stjecati praksu na najsuvremenijoj opremi, ali je potrebna i suradnja s poslodavcima koji će učenicima omogućiti praksu u svojim poduzećima. Primarni cilj strukovnog obrazovanje ne treba biti osposobljavanje za upis u visoko obrazovanje, nego osposobljavanje za rad. No naravno da i učenicima strukovnih škola treba omogućiti nastavak obrazovanja.
Ocjenjivanje je danas veliki problem hrvatskog školstva. Učitelji se žale da su izloženi ogromnom pritisku roditelja (nerijetko i fizičkom nasilju), jer ocjene omogućavaju upis u srednje i visoke škole. Ocjene su prestale biti stvarni odraz znanja (o kompetencijama da ne govorimo). Učenici uče za ocjenu, a ne za znanje i vještine. ocjene govore malo ili ništa o sposobnostima ili teškoćama pojedinog učenika. Zbog toga treba uvesti sustav ocjenjivanja i izvještavanja koji se ne svodi samo na ocjene, nego upućuje (učenike i roditelje) na to na čemu učenik treba dodatno raditi ili za što pokazuje izrazitu nadarenost. Predviđa se i centralizirano provođenje pismenih ispita na način da učitelj iz središnje baze ispitnih pitanja u Nacionalnom centru za vanjsko vrednovanje obrazovanja povuče pitanja i odgovore vrati centru na ocjenjivanje. To bi smanjilo pritisak roditelja na učitelje, ali bi omogućilo učiteljima i školama da se usporede s drugima i procijene rade li dobro ili ne. Ostvarimo li u narednim godinama ciljeve zacrtane Strategijom, naše će obrazovanje postati bitno bolje i uhvatit će korak s najrazvijenijim sustavima, Hrvatska će postati konkurentnija, gospodarstvo i društvo moći će se ubrzano razvijati, nezaposlenost će se smanjiti, kao i odlazak mladih iz Hrvatske. To se, naravno, ne može dogoditi preko noći i bit će potrebno dvadesetak godina da kao društvo u većoj mjeri osjetimo pozitivni pomak, ali s promjenama moramo početi sada. Oni koji će odmah osjetiti boljitak od novog pristupa učenju i poučavanju bit će učenici. Ako se nećemo boriti za njih, za koga ćemo se boriti?
Ne znam jel ovo naručen članak il svjesno izvrtanje činjenica al istina glasi - da, treba nam reforma al ne ova politikantska i kozmetička. Napisal sam kak one silne mame s djecom pojma nemaju kaj im se bu zmenjalo za njihvu djecu u odnosu na aktualne pučkoškolce. Ni bitno kaj one pojma nemaju neg kaj se nebu u srži zmenjalo ništ. Kolko bu se smanjile (il povećale) satnice u odnosu na nastavne teme ??? Djeca padaju matematiku i ideju na produžni jer im nastavnici nemaju dost nastavnih sati za pojasnit teme. Tu upadamo u začarani krug - nstavnici sami biraju koje buju teme opširnije obrađivali, djecu puštaju kak nebi ponavljali i onda u srednjoj il na faksu imamo djecu koja nemaju pojma o o osnovama matematike. Automatski se stvara bauk od matematike koja se zapraf vrlo lako more navčit sam ak se ima dost vremena za objasnit....ali ah...pitajte one kaj delaju s djecom kaj misliju o vašim ku-ku-rikulumima i nazovi-reformama. Reforma na treba, očajnički treba ali stručna, a ne politikantsko-kozmetička !!!