Bio sam bog! Čudesan, intenzivan osjećaj, ali zna biti jako opasan. Moć vas lako opije i začas pretvori u velikog nitkova ili u sveca. Nisam postao ni jedno ni drugo. Nikada nisam bio miran, povučen čovjek; stalno sam lutao, tražio, ispitivao granice, izazivao život... Ovako je zborio Jovo Kapičić, umirovljeni general JNA i visoki oficir Udbe, jedan od posljednjih narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata, koji je nakon kraće bolesti preminuo u ponedjeljak u Beogradu u 94. godini života.
Smrt upravitelja Golog otoka slaba je utjeha žrtvama koje ovih dana javno iskazuju svoju gorčinu što nikada nije procesuiran za zločine ondje počinjene, koje je nijekao do samog kraja. Stoga, kao iznimno važan dokument olovnih vremena u kojima je Kapičić figurirao kao gospodar života i smrti, kao svojevrsni testament iza ove nedvojbeno kontroverzne ličnosti koja je obilježila značajan dio komunističke epohe, ostaje knjiga “Goli otoci Jova Kapičića” autorice Tamare Nikčević, u izdanju nakladničke kuće VBZ.
O vremenima nakon Rezolucije Informbiroa, kad je Staljin od polubožanstva postao neprijatelj, a Udba mahnito tražila lokaciju za podizanje logora, Kapičić sa stranica ove knjige govori:
“U partiji su počela stravična kolebanja, teški lomovi. Mnogi funkcioneri na položajima, bivši partizani, dugo nisu mogli shvatiti što se događa. Protiv nas su bile sve komunističke zemlje, bili smo sami. Bili smo ljuti, razočarani i spremali smo se za rat protiv Sovjetskog Saveza. Cilj je bio pronaći mjesto na koje ćemo smjestiti ljude koji su, izjasnivši se za Staljina, bili u zatvorima širom Jugoslavije”, tumačio je.
Barem trećina nevinih
Goli otok je, prema vlastitu priznanju, posjetio tri puta. Prvi put, prije nego je zatvor i podignut, kada mu je Aleksandar Ranković, čelni čovjek jugoslavenske obavještajne zajednice, naložio da “izvidi teren”, stoga se prema jugu uputio u društvu beogradskog profesora geografije. Zatekli su, sjeća se, mali, kameniti, pusti otok prepun zmija.
“Ranković je, odmah po mom povratku, izdao nalog da se na Golom otoku naprave zatvori i prvi su kažnjenici počeli pristizati. Civilnim golootočanima nije se sudilo pred redovnim sudovima, u logor su odvođeni administrativnom mjerom, automatski”, pripovijeda Kapičić.
Svaka nova grupa koja bi stigla na Goli otok najprije bi prolazila “toplog zeca”. Stariji zatvorenici bi napravili špalir kroz koji su trčale pridošlice, pritom psovali, pljuvali, šutirali u zadnjicu, udarili im po koji šamar...
“To je bilo poniženje. Ali, izdali su, izjasnili se za Staljina i SSSR i nema te zemlje i te demokracije na svijetu u kojoj takvi ljudi ne bi bili kažnjeni. Ali nitko od Udbe nije ubijao ili mučio zatvorenike! Administrativna mjera jest bila greška, ali priče da je Goli otok bio srednjovjekovno mučilište su najobičnija izmišljotina! Nitko to ne može reći”, inzistirao je Jovo Kapičić.
Premda se spominjao i dvostruko veći broj žrtava, Kapičić je uporno tvrdio kako je kroz Goli otok prošlo njih “samo” 16.000. U visokoj starosti, bio je djelomice spreman i na kritički odmak pa je dopustio da je “na Golom otoku bila barem trećina nevinih”.
“Ali, što smo mogli?! S naše strane, tamo nitko nije ubijen, nitko strijeljan, mučen, zlostavljan... to je laž”, tvrdio je visoki oficir Udbe koji je obavještajnu karijeru započeo u Ozni, prethodnici Udbe, koja je imala ogromne oči i uši, pa je cjelokupno društvo podijelila na sektore: neki su prismatrali crkvu, drugi četnike, treći manjine, privredu, diplomaciju.
“U Ozni sam bio “djevojka za sve”, ali glavni zadatak bio je hapšenje Draže Mihailovića. Ozna je u ožujku 1946. formirala grupu od nas deset, dvanaest, kojom je rukovodio osobno Ranković. Prethodno je srpska Ozna uhapsila Mihailovićeva zamjenika, Nikolu Kalabića, čovjek od bezgranična povjerenja četničkog vođe. Obećao je da će nam pomoći prilikom hapšenja Draže. Odlučili smo da jedan broj pripadnika srpske tajne policije, zajedno s Kalabićem, ubacimo među četnike. Bilo nam je vrlo važno da Dražu uhvatimo živog. Moj zadatak je bio da, kao Rankovićev pomoćnik, odem u Višegrad i kontroliram akciju. Prerušio sam se u šefa lokalne meteorološke stanice”, priča Kapičić.
“Nosili smo nekakve žice, kablove, stalno nešto, kao, mjerili, premjeravali, prateći što se događa u štabu Draže Mihajlovića. Kalabić se s momcima iz Ozne već nalazio na Bijelom brdu, na granici s Bosnom. Taktika je bila da lokalni seljaci koji su s nama surađivali puste priču da je u blizini viđen Nikola Kalabić koji, izgubivši vezu s glavnim štabom, na sve načine pokušava pronaći Mihailovića.
Kada je Kalabić konačno pronašao Dražu, ispričao mu je ono što smo prethodno bili dogovorili: Srbija je spremna za ustanak, za Dražin povratak, četnici se moraju organizirati, krenuti u gerilsku borbu... Logično, Draža je povjerovao u priču svog zamjenika i donio odluku da četnici krenu prema Srbiji. Akcija hvatanja Draže počela je u Dobrunu. Mihailović je imao osobnu gardu, koju su naši momci likvidirali. Bio je gotov! Stavili su mu lance na ruke i javili mi da dođem. Stigao sam u “marici” bez prozora. Momcima sam čestitao na uspješno izvedenoj akciji i uveo Mihailovića u auto. Nisam mu rekao ni riječ. Smjestio sam ga na zadnje sjedište, sjeo do njega i krenuli smo za Beograd. Sjećam se da smo u Titovom Užicu stali na ručak. Djelovao je žalosno, onako mali i smežuran, izgledao je jadno i nikako. Cijelim putem je u ruci stezao prljavu šajkaču, šutio, riječ nije progovorio...”, priča Kapičić pa se prisjeća kako je generala Dražu odveo u kabinet ministra unutrašnjih poslova Srbije, Slobodana Penezića Krcuna.
“Draža je šutio, sjedio zgrčen na stolcu. Pored Draže je stajao naš oficir, koji je pazio da ne iskoči kroz prozor, da ne izvrši samoubojstvo. ‘Osim srpskog, ima li još negdje na svijetu naroda u kojem zamjenik pristane na izdaju svog vrhovnog komandanta’, bilo je sve što je rekao Draža Mihailović”, ispričao je Jovo Kapičić.
Falsificiranje povijesti
Sve do duboke starosti, tvrdio je da ne zna gdje je grob Draže Mihailovića, u što je malo tko želio povjerovati: zar bi oficir Udbe njegova kalibra ostao uskraćen za tako dragocjenu informaciju? Kapičić je, međutim, uporno tvrdio da je savezna Udba kojoj je pripadao bila nadležna samo za Dražino hapšenje, te da o lokaciji njegove egzekucije nema saznanja.
Kada je u Srbiji tijekom 2009. otpočela velika potraga za grobom Mihailovića, Jovo Kapičić je izjavio: “I da znam, ne bih rekao gdje je Draža kako se od njega ne bi pravio kult ličnosti”, tvrdeći da aktualni manevri s Dražinom rehabilitacijom predstavljaju sistematski pokušaj falsificiranja povijesti...
Sebe je smatrao hazarderom u životu i u ljubavi. Jedna takva, duboka i snažna, koja ga je, da su se karte drukčije ispremiješale, mogla stajati života, dogodila mu se u osvit rata. Davorjanku Paunović upoznao je koncem 1939., u vrijeme dok je bila studentica Filozofskog fakulteta i članica fakultetskog partijskog Komiteta.
“Bila je prelijepa. Pričalo se da u Beogradu nije bilo ljepšeg para od nas dvoje. Bogami, jako sam je volio. A i ona mene, sve dok...”, zastao je Kapičić, prije nego će spomenuti ime Josipa Broza, svog vrhovnog komandanta koji mu je preoteo mladenačku ljubav.
U vezi su Davorjanka i Kapičić proveli godinu i pol sve dok mu, u ožujku 1941., nije povjerila da napušta Beograd. “Partija ju je slala na zadatak. Sjećam se da je na rastanku plakala. Idi, Davorjanka, čuvaj se, rekao sam joj”. Idući put vidio ju je koncem godine, nakon strahovitog poraza Lovćenskog bataljuna na Pljevljima. Tada je prvi put vidio Tita i osjetio njegov bijes zbog silnih žrtava narodne vojske koje su, zbog krive procjene, tog dana brojali.
“Bili smo kao mrtvi, nismo progovorili. Odjednom, otvorila su se vrata: u sobu je ušla Davorjanka Paunović. Gledao sam je ukočeno, gledala je i ona mene. Bio sam zaljubljen, ali to su čudni, teški trenuci. Sjećam se da mi je prošlo kroz glavu: dobro je, živa je! Bilo mi je važno da je u Vrhovnom štabu, da nije u direktnoj borbi...”
Kada je sljedeći put vidio Davorjanku, bit će to i posljednji put. Šetajući Fočom, u maloj, uskoj popločanoj ulici, vidio je kako su proletjela dva konjanika. Jedan od njih krenuo je prema Kapičiću, bio je to Tito.
Skrenuo je pogled prema drugom konjaniku i tada ju je ugledao. “U trenutku mi je bilo sve jasno. Davorjanka je stajala i gledala me netremice. Čekala je Tita. Kasnije su mi prigovarali: kako si mu je dao?! Ljudi, nisam mu je dao, izabrala ga je”, ispričao je Kapičić gotovo sedam desetljeća kasnije. Drugarica Zdenka, kako su je nazivali, nije, poput njega, dočekala starost: umrla je od tuberkuloze u dobi od samo 25 godina, a Tito ju je sahranio u vrtu Bijelog dvora. Bila je to, tvrdi Kapičić, velika i tragična ljubav.
Kasnije su ga tješili da se spasio. “Ona je čudovište! Nitko se u Vrhovnom štabu od nje ne smije živ čuti. Ne vjerujem da je Tita uspjela staviti pod kontrolu, tako nešto nije uspjelo ni Staljinu. Volio sam Davorjanku, bila je ljepotica, ali ne vjerujem da je uspjela pokoriti Tita. Kao što meni nije rekla za vezu s Titom, mislim da ni Titu nije rekla da je bila moja djevojka. Možda je i znao, ali... nikada je kasnije nismo spomenuli”, ispričao je Kapičić koji nikada nije saznao duguje li Titovu blagonaklonost upravo drugarici Zdenki.
Ljubav života ubrzo će pronaći u partizanskoj bolničarki Mileni, s kojom će “proći sve ofenzive”, pokraj koje će ga sahraniti na Cetinju. Premda je u jesen 1991. stavio potpis na dokument kojim su protivnici Miloševićeve politike tražili obustavu bombardiranja hrvatskih gradova, posebice Dubrovnika, a raspad Jugoslavije u krvi adresirao srpskom nacionalizmu, Hrvatska mu nikad nije zaboravila pogrom nakon Rezolucije Informbiroa. Rane su ostale preduboke. Pa, ipak, do posljednjeg daha negirao je krivnju.
“Bio sam laka meta pa klevete o mojoj “krivici” za Goli otok, usprkos demantijima i povijesnim podacima, traju i danas. Kada razmišljam o “golim otocima” na koje su me slali, o “toplom zecu” koga sam prošao od devedesetih do danas, pravo da vam kažem - žao mi je što nisam davno otišao... “ Otišao je nedavno, podjednako omražen od Hrvata i Srba, pa i svojih Crnogoraca, pretučen pod stare dane usred Beograda, ali pred ovozemaljski sud nikada nije stao.
Ovakvim člancima dajete ideju aktualnim da nastave s djelima svojih očeva i djedova.