Studenti traže besplatno studiranje. Sindikati povećanje plaća
profesora i čistačica. Jedni druge podržavaju. Ne vide tu nikakvu
nelogičnost – znanost je, kao i istina, cjelina. Povećanje plaća traže
i mnogi drugi sektori. Svi. Jer imati više bolja je situacija od imati
manje. Seljaci poticaje.
Dužnici beskamatne kredite, možda čak i nepovratne. “Besplatno” bi se
kod nas htjelo mnogo toga. Udžbenike, lijekove, kirurške operacije,
cestarine... Ne bi se plaćalo ni softver, ta lakše je kopirati. Ne bi
se plaćalo ni autorska prava glazbenika jer, eto, radi se o nametu.
Istovremeno, htjelo bi se i jeftiniju državu (manje porezno
opterećenje). I zadržavanje imovine u državnim rukama. I smanjenje
inozemnog duga.
Puno toga bi se htjelo, malo od toga je ostvarivo. Podsjetimo se
elemenata ekonomije – nema besplatnog ručka, uvijek ga netko plati.
Nema besplatnog studiranja na fakultetu – i to netko mora platiti. Do
posljednje lipe. Nema besplatnih dobara i usluga. Ima ih jedino u
lažnim obećanjima pokvarenih političara i u neznanju i naivnosti
brojnih drugih.
Bit će toga ovih predizbornih dana koliko hoćete. Besplatno će vam se
nuditi puno toga kao besplatno, samo zaokružite pravi redni broj na
listiću. Od dječjih kolica i “opreme” do grobnog mjesta. Sve besplatno.
Ili barem sa smanjenim PDV-om. Čut ćete i nešto poput – ako mi dođemo
na vlast, smanjit ćemo PDV na bumbare, jer bumbari su jako korisni pri
oprašivanju voćaka, a voće je važno za...., čak i za dječje voćne
sokove. Svatko može naći na izgled uvjerljive argumente za poseban
tretman.
Kažem na izgled jer samo malo naprezanja mozga ruši sva ta opravdavanja
zahtjeva za besplatnost (ili preferencijalni tretman) kao obične
besmislice ili obmane. Zašto, recimo, kruh ne bi bio besplatan? Ako već
nešto treba biti besplatno, nije li kruh (dakle život!) važniji od
svega? A sol? Ili voda. Bez nje se ne može. Zašto onda ne bi bila
besplatna? Je li važnija voda ili neki udžbenik? Zašto i struja ne bi
bila besplatna? Bez nje se ne da napraviti ni kruh, ni dovesti voda
niti napisati udžbenik.
Ne da ga se ni tiskati. A kad padne noć, ni čitati se ne da. Bez
struje. Koja bi, proizlazi, u stvari trebala poskupiti da bi se nekome
omogućilo “besplatno” ovo ili ono. Zapanjujuće je koliko smo, kao
društvo, ili barem kao većina u tom društvu, licemjerni. Strašno. Ako
nismo licemjerni, što smo onda? Glupi, neobrazovani? Najvjerojatnije od
svega toga neka od bezbroj kombinacija, mješavina. I neodgovorni prema
svojoj djeci i unucima. Bezbroj je načina na koje se mogu ilustrirati
izrečene kvalifikacije. Samo jedan od njih je onaj gledan očima
ministra financija. Bivšeg ili sadašnjeg, potpuno svejedno.
Najprije mu traže puno toga “besplatnog”. Tako mu unaprijed definiraju
i povećaju rashodnu stranu državnog proračuna. Fino, to smo dogovorili.
Onda mu počinju dodatno ugrađivati elemente “pojeftinjenja” kroz
snižene porezne stope, od bumbara do haiku poezije. Tako mu smanjuju
prihode. Onda on posegne u inozemstvo po zajmove. E, nije dobro, kažu,
povećavaš inozemni dug. Što preostaje? Prodaja državne imovine. Ni to
nije dobro. Ali to se kaže tek nakon što se potroše dobiveni novci!
Jer, eto, stranci su nam vlasnici banaka, telekoma...., pa nam em
zaračunavaju kamatne stope na kredite (umjesto povoljnih beskamatnih!),
još k tome i kamatne stope više od onih u svojim zemljama.
Što god napravio, nije dobro. Što god. Nema dobrog izbora. Nema tog
scenarija gospodarske i fiskalne politike koji može zadovoljiti lažne
proroke, licemjere i budale, kojma je namjera dijeliti ono što im ne
pripada. Zbog vlastitih probitaka, političkih i materijalnih.
Stoga, kad vas netko upita o tome tko je odgovoran za 40 milijardi eura
inozemnog duga, odgovorite mu – mi svi, kao društvo. Tih 40 milijardi
je zbroj naših godišnjih deficita u bilanci plaćanja. Odnosno, to je
zbroj svih “besplatnih” stvari, svih napuhanih socijalnih prava, svih
sniženih poreznih stopa. Zbroj svih ručkova koje smo pojeli, a još
nismo platili. Ali ćemo ih tek morati platiti. Jer nema besplatnog
ručka. Ni studija. Ničega.
