28. srpnja 1941., petak
Već sam vidjela Zygua i bila sam zlovoljna, ali nedostajao mi je. “I tako to ide.” U međuvremenu živim bez ikakvih vijesti o mami. Navodno je ondje vrlo loše. Jadna mama. Kad god jedem, mislim na nju, dijelim svaki zalogaj s njom u mislima, kao i svaku radost i tugu. Molim te, Bože, neka se okonča sve pa da s njom mogu podijeliti sve svoje misli i brige. Mama, ovo pišem tebi! Pišem kaoda riječi našvrljane u ovom dnevniku imaju neku čarobnu moć i mogu te prizvati. Neka zvuče tako da ih čuje dragi Gospod Bog na nebesima i ti, moja najdraža, gdje god bila. Jučer sam vidjela kako tuku Židove.
Neki monstruozni Ukrajinac u njemačkoj odori udarao je svakoga na koga je naišao. Udarao ih je i tukao, a mi smo stajali bespomoćni, slabi, nemoćni. Morali smo gledati u tišini.U tom trenutku jedina mi je utjeha bila to što sam mislila na osvetu, oh da, osveta je slatka, ali ne bi trebala biti krvava. A ja želim živjeti sve dok mogu hodati uzdignute glave, dok sam ravnopravna s ostalima, dok sam slobodna u slobodnoj, demokratskoj zemlji! Želim biti sretna sa Zyguom, sa svima koji su prošli ovaj pakao omalovažavanja, klanja i ponižavanja. Želim biti sretna, želim da mi se snovi ostvare, a Ti ćeš mi pomoći, Bože, jer vjerujem u Tebe, jer me Ti nikada nisi iznevjerio!
Svakog jutra trupe ranjenih Nijemaca prolaze pokraj nas. I... žao mi je zbog njih. Žao mi je tih mladih, umornih mladića, koji su daleko od svoje domovine, majke, supruge, možda čak i djece. Netko izgovara iskrene molitve za njih, netko negdje plače za njima tijekom besanih noći. Kakva li je samo ironija sudbine...
6. kolovoza 1941.
Raspoloženja, misli i riječi, sve se mijenja… Mijenjaju se, trepere na valovima. Zadovoljna sam jer mi srce govori da će mama doći. Sljedeći će tjedan stići poruka od nje. Tužna sam kada čujem da nas planiraju poslati u geto, na to grozno mjesto. Zbog toga, ali i osobnih sitnica, osjećam da gubim posljednje ostatke duha.
Lida se degutantno nabacuje Zyguu u mojoj prisutnosti. On se ponaša glupavo. Jako je sebičan, zašto ne misli na mene? Zašto? Ali ja već sama sebi svečano obećavam da neću ići u župu bez pozivnice ili bez dogovorena sastanka. Neprirodno je da mu se Lida toliko nabacuje! Irka je učinila podlu stvar. Ljuta sam na Zygua, ali sve moje brige umanjuje jedna pomisao – ona na mamu! Vi ćete mi pomoći, Buluś i Bože. Mama, mama, hoćeš li doći??? Kada… Mama. Kada… Zygu.
15. kolovoza 1941., petak
Z je rekao da bih te svakako trebala dati mami da te pročita, da ne bih trebala čuvati tajne od nje. Mama! Dođi, otvorit ću ti ovaj dnevnik i svoje srce u isto vrijeme!
16. kolovoza 1941.
Još jedan prosječan, sivi ratni dan. Sviđaju mi se ona 63 dana koja su iza nas i veselim se danima koji dolaze. Dan je neurotičan, kišovit, hladan, neprijateljski… Što ja znam? Odgovaram “ne znam” unaprijed na sva pitanja koja očajnički sama želim upitati. Zašto mama ne piše, zašto nema ni glasa od nje? Što joj se dogodilo? Zašto živimo u strahu od pretresa i uhićenja?
Zašto ne možemo otići u šetnju, zar zato što “djeca” kritiziraju? I zašto, zašto, zašto? Obuzeta sam zaraznim strahom, ne, imam predosjećaj, no ipak – jako se bojim, jako se bojim. Čudesni Bože, čuvaj i spasi moju jednu jedinu mamu.
Možda će jednoga dana ponovno sjati sunce…
možda ćemo jednog dana šetati, ti i ja kroz svijet koji se probudio
iz dugog zimskog sna
imati studentske spojeve
dok su u sjećanju samo lijepe stvari, možda jednog dana, jednog dana sjedit ćemo na klupi
zaboraviti i pamtiti što trebamo
možda ćemo se još jednom
“izgubiti” u uličici s borovima
sa strašnim slutnjama
možda je sve “u našim glavama”
možda zelena vlat trave
kada dočekamo sudnji dan
i možda sada zapravo
bljesak sunca – zlatna zraka?
Vi ćete mi pomoći, Buluś i Bože.
9 sati navečer
Nešto ključa u meni, guši me! Uvijek se želi više, beskrajno više.
Oh, kako je dobro ljubiti drage crvene usne, kako je dobro biti mažen i pažen, razgovarati o okusima poljubaca, o ljubavi. O zaprekama koje prijete našoj ljubavi. Sva je ta bol već izbrisana, jedan poljubac briše sve razloge zbog kojih… zbog kojih sam plakala 1. svibnja. Oh, kako je dobro ljubiti… ljubiti… ljubiti.
Vi ćete mi pomoći, Buluś i Bože
25. kolovoza 1941., ponedjeljak
U petak je stiglo prvo pismo od mame, zatim i drugo, pa treće, i onda se javio porazan, užasavajući strah za njezin život, za naš, za svačiji. Srce mi je opterećeno od ranoga jutra i sada pa dovijeka zazivam Boga i predajem mu našu sudbinu u ruke. On je jedini koji me nikada nije razočarao; On će čuti moj glas. Želim da zaštiti mamu i vrati je izdaleka. Bože, štiti je, kao i sve nas, od svega što je zlo i štiti mojeg Zygua od zla koje mu se može dogoditi. Danas patim, ali zahvaljujem Ti što si mi u ove grozne dane nemira i rata poslao vedru zraku svjetlosti. Zapisujem što osjećam, a osjećam zahvalnost, duboku, iskrenu, besmrtnu. Zygu razgovara sa mnom kao nitko drugi, osim možda mame...
Rekao mi je da suosjeća sa mnom i da zaslužujem biti sretna u budućnosti zbog svih događaja koji me sada pate i muče. Znaj, Zygu, da će tako i biti! Rekao je da su ognjište i dom jedino što čovjeku treba u djetinjstvu, ali znam da me samo htio utješiti. Dobri, dragi Zygu! Nisam te vrijedna. Želiš zamijeniti moju majku nježnim milovanjem i tješenjem, tako si i sam rekao, Zyguśe. Majka će mi podariti majčinsko milovanje, a tvoje me beskrajno tješi. Vi ćete mi pomoći, Buluś i Bože. Bože, zaštiti mamu i sve nas. Bog i moje molitve će ti pomoći, mama.
27. kolovoza 1941.
Rat! Rat! Ne nazire mu se kraj. Voljela bih nešto zapisati, ali ne
mogu. Sanjam, sanjam, sanjam. Ostali su mi samo snovi, nada
i ono što... je ostalo i tebi, Zyguśe, ostalo je i meni. Oh, da mi
je vidjeti majku na trenutak. Vi ćete mi pomoći, Buluś i Bože.
28. kolovoza 1941., četvrtak
Nema smisla naricati: “Ne plači, ne plači”, to ne pomaže. Tako je kako mora biti, obvezno moramo hodati pognutih glava, trčati ulicama, drhtati. Čak i kada bi me najzločestiji prolaznik provocirao ili uvrijedio u Zyguovoj prisutnosti, Zygu ne bi smio ništa učiniti. Ni ja ne bih smjela da je situacija obrnuta. Tričarije, zaista, ali jako je teško. Osjećam se pomalo zbunjeno otkako mi je Zygu ispričao o Nietzscheu, Werneu i njihovoj ideologiji, o tome kako podržava mlade brakove, “za sada bez djece”. Znaš, moje mišljenje o tim “ozbiljnim” temama prilično je djetinjasto i šašavo. Na primjer, uopće ne razumijem Renu koja radi sa Zygom i koja kaže da imam “unikatno lice”. Razumiješ li ti? Pa da, znaš! Ne, to nema nikakve veze s njom. Što me to zaista čini srditom, zabrinutom, nezainteresiranom?
Raduj se, raduj se
ovo je tvoja gozba
oh, tavan, krčma, gostionica
svijet je tvoj, mi smo tvoje igračke
prolaznik zlokobna smiješka
danas plašiš, vičeš, psuješ
spuštaš me i omalovažavaš
ti, koji ploviš kanalizacijskim otpadom iz onog trulog, pokvarenog, gnjilog
jedina domovina koju imaš
hrpa je smeća i bludnih osmijeha
Tvoj dan – zapamti
doživjet ćeš dan
kada ću te pljunuti i ne pobjeći
ti i “tvoj” ljubavnik, oboje štetočine vratit ćete se u močvaru i mulj
u kojoj ćete izleći novo potomstvo
A ja ću... ne!
Iako mrzim
Moj prijezir i gađenje su preveliki
Tvoj rod, tvoji grijesi, ti prokletniče, znače da nije počinjena šteta
Kao zmije i crvi koji žive u prljavštini, njih se ne ubija – samo ih se prezire.
Vi ćete mi pomoći, Buluś i Bože.
