Prvi put sam pomislio – mora da su me zamijenili s nekim koga poznaju. Drugi sam put već shvatio da sam se doselio i da živim u gradu u kojem djeca i školarci na ulici veselo pozdravljaju svaku stariju osobu kraj koje prođu. Povremeno sam počeo dolaziti odmah nakon završetka rata, a otprije nekoliko godina i službeno sam upisan među građane drniške općine, tu mi je prebivalište, Drniš je moj grad. Drniš kojem je ovih dana napuklo srce, Drniš koji je zavijen u tugu. Ta fraza da je neki grad zavijen u crno tako se često koristi u medijima da se već izlizala toliko da ne pogađa ni većinu onih koji je ispisuju, a ni većinu onih koji je čitaju. Što to zapravo znači, čovjek je u stanju shvatiti i osjetiti tek kada njegov vlastiti grad i njegove ljude poklopi nesreća, gubitak od kojega potamni blistavo svibanjsko sunce i nebo, tuga u kojoj se utapaju sve misli.
Posvuda se događaju takve iznenadne smrti mladih dragih bića koje preko svakog reda odnese bolest ili nesreća. No, i takve su smrti, koliko god ojade i ražaloste, na neki način “prirodna” pojava, posljedica rizika i cijena ljepote življenja. Smrt Luke Milovca nije bila takva. Ona ima biljeg zločina. To je bilo ubojstvo koje je, nipošto ne neprimjetno, nego naočigled svima, iz zlog sjemena klijalo, raslo, bujalo u grudima i zamračenom umu jednoga od nas, jednoga među nama. Iako se o tome govorilo gdje god bi se srelo dvoje ili više ljudi, grad kao grad, kao zajednica njegovih građana, još uvijek najglasnije govori svojom šutnjom i tišinom. Onakvom tišinom u kakvoj smo se u srijedu navečer okupili na Poljani, polažući pred Lukinu gimnaziju bijele svijeće i cvjetove.
Drniški župnik fra Lukica Vojković, jedan od onih svećenika koji u svakoj prilici nastupa najprije kao čovjek koji je tu za sve ljude, došao je da se zajedno za Luku, za njegovu obitelj i za sve nas okupljene oko njihove strašne nesreće pomolimo. Nije bilo lako stati ispred ljudi i govoriti u ime svih nas, izgovoriti našu tugu, naša pitanja, naše ogorčenje i našu ljutnju, a pritom uzdići vlastiti glas toliko visoko da se ne slomi pod težinom suza koje guše. Učinila je to direktorica Radio Drniša Matilda Jelčić Stojaković. Osobito su snažne i dojmljive bile njezine riječi o tome da se ne smije dopustiti da ovo bude još samo jedan ubijeni Luka. Na jednoj od traka koje su na kamenim pločama drniške Poljane povezivale u crno umotane bijele ruže, pisalo je: “Luka R., Luka B., Luka M. – oprostite nam”.
Sjetio se tako Drniš Luke Ritza, zagrebačkog maturanta koji je u noći s 31. svibnja na 1. lipnja 2008. brutalno pretučen da bi dva tjedna poslije od posljedica napada svojih nasilnih vršnjaka preminuo. Luka Ritz postao je simbol borbe protiv vršnjačkog nasilja. Sjetio se Drniš i Luke Bančića, 22-godišnjeg mladića kojega je u Splitu 24. veljače 2024. nožem ubio policiji dobro poznat i do tog ubojstva uglavnom blago kažnjavan nasilnik. Zbog njegove smrti građani Splita okupljali su se prosvjedujući protiv propusta sustava. Na jednom od plakata pisalo je: “Danas Luka, sutra ja”. Iza okupljanja na drniškoj Poljani nije stajala nijedna politička stranka, niti bilo kakva udruga. Kako je pisalo u pozivu upućenom na profilu Radio Drniša na Facebooku, iza okupljanja su stajali ljudi, građani, roditelji, prijatelji, susjedi, grad koji tuguje. Građani su poslušali molbu iz poziva na okupljanje da ono “protekne u tišini, dostojanstveno i s poštovanjem prema žrtvi i njegovoj obitelji – bez transparenata, bez ispada i bez podjela.”
Ali, svrha takvih uputa nipošto nije bila da se priguše pitanja i kritike na račun vlasti i nadležnih institucija. U proglasu s potpisom “građani Drniša” pisalo je: ”Sve što je trebalo biti izrečeno, izrekli smo proteklih dana. Sustav je zakazao. Tražimo promjene zakona i društvo u kojem osuđeni ubojice neće živjeti među građanima kao da se ništa nije dogodilo. Tražimo sigurnost. Tražimo da nas institucije ove države i njezini zakoni štite. Tražimo da se ovakva tragedija više nikada i nikome ne ponovi.” A na kraju: “Drniš nije grad mržnje i nikada to neće biti. Drniš je grad dobrih ljudi, grad mira, grad pršuta i Ivana Meštrovića. Zato neka večeras tišina govori umjesto nas. Neka molitva bude jača od bijesa, a svjetlo svijeća jače od tame koja nas je pogodila.” Način na koji se čovjek, obitelj, zajednica nose s ovakvim gubicima i nesrećama jako puno otkriva.
Drniš koji osjećam svojim gradom upoznao sam već na mnogo načina. Pršut se podrazumijeva od početka. Ivan Meštrović ovdje je ostavio veliko blago. Čitav grad i čitav kraj neizmjerno je oplemenjen njegovim djelima: od Vrela života koje stoji u gradskom parku, sv. Roka na općinskoj zgradi, Gradskog muzeja s vrijednom zbirkom Meštrovićevih dragocjenosti do mauzoleja koji s uzvisine između Otavica i Ružića nadgleda čitavo Petrovo polje. U Drnišu se na zdravim temeljima koji su postavljeni još u bivšoj državi i koji su ostali zaštićeni od razbojničke i destruktivne pretvorbe razvija privreda i proizvodnja. U Drnišu se grade sve veći trgovački objekti, sve je življi turizam. Ali, urbani i kulturni karakter Drniša, osim Gradskog muzeja, čine Knjižnica, aktivni ogranak Matice hrvatske, drniške škole uključujući i gimnaziju, velika i lijepa dvorana Doma kulture kao kapacitet za budućnost, velika Glazbena škola s dugom tradicijom i brojnim polaznicima te Gradski puhački orkestar, kojem sam se pridružio i u kojem, udarajući u veliki bubanj, ponosno prolazim ulicama Drniša svirajući budnice za najveće praznike: na godišnjicu Oluje, koja je oslobodila i Drniš, i na svetog Roka, zaštitnika grada. A ove će godine više od 160 godina stara gradska glazba ponovno u procesiju i za svetog Antu.
Drniš modernim gradom čine i njegove priredbe, među kojima se posebno ističe Good Fest, kazališni ljetni festival koji je pokrenula Ecija Ojdanić, također dijete ovoga kraja. Drniš ima i svoju rock-scenu, iz koje je izrastao i posljednjih godinu dana osobito aktivan, kreativan i plodan bend Morlaq. Drniš ima i svoje pjesnike. Jedan od njih, Frane Bilić, bio je također glas Drnišana na tihom prosvjedu, s pjesmom kojom se provlači i neprestano vraća pitanje: “Zašto si ubio Luku?”. Kada se Drniš potpisuje kao mjesto opredijeljeno za mir, a protiv svake mržnje, to nisu prazne riječi. Jer Drniš je jedan od onih gradova koji su u novijoj povijesti kolektivno doživjeli najveću nesreću i razaranje – rat koji je otjerao stanovnike iz njihovih domova i koji im je ostavio ruševine i zgarišta na koja su se vratili. Pa ipak, često se ovih dana moglo čuti da Drniš ne pamti ovakvu tugu kakva nas je pogodila ubojstvom Luke Milovca. Ni to nisu prazne riječi. Život je ovdje oduvijek bio grub, ali nasuprot svim predrasudama ostatka Hrvatske prema Zagori, Morlacima i Vlajima, većina ljudi ovdje zrači ponosnom plemenitošću. Posljednje ubojstvo u kojem su i počinitelj i žrtva bili Drnišani pamti samo starija generacija jer se dogodilo osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Drniš je grad koji volim i koji se već usuđujem smatrati svojim ponajviše zato što mi on na mnoge načine pokazuje da mu pripadam. Nažalost, naša je veza produbljena u našoj zajedničkoj boli, tuzi i grobnoj tišini koja je u utorak bila najpotresnija na groblju sv. Ivana u Badnju. Nakon što su utihnule molitve, tradicionalni pogrebni napjevi u glasovima crkvenog zbora i truba, nad tisućama ljudi čuo se samo šum vjetra u krošnjama starih stabala i prigušeni cvrkut ptica. A onda je, dok su nad još otvorenim grobom u tišini dugo prolazili svi drniški gimnazijalci i srednjoškolci, bacajući jednu po jednu bijelu ružu kao posljednji pozdrav Luki, stao i vjetar. Potresno je bilo vidjeti dugu povorku u kojoj je za križem najprije hodalo stotinjak vijenaca od bijeloga cvijeća u rukama Lukinih sugrađana, pa onda učenice i učenici u bijelim košuljama, svaki s bijelim cvijetom u ruci, ispred bijelog lijesa. Bio je to duboko vjernički pogreb, bez ijednog suvišnog zvuka, riječi ili pjesme. Trubač je, stisnuvši srce, na početku pogreba odsvirao “Bliže, o Bože moj”, a na kraju, nad grobom, pjesmu “Ima jedna duga cesta”. Nije to slučajan izbor. Svi ovdje znaju riječi te pjesme o dugoj cesti koja vodi sve do raja, o cesti mira i ljubavi.
Dobri su toga dana bili i svi moji kolege i kolegice koji su u Drnišu došli na novinarski zadatak. Poštovali su molbu obitelji i grada, ni na potresnoj komemoraciji u srednjoj školi, ni na pogrebu nije bilo fotoaparata ni kamera. Lukin razred i svi drniški maturanti i maturantice ostat će čitav život obilježeni ovom tragedijom. Tko je od njih mogao obući svoje maturantsko odijelo ili haljinu, a ne pomisliti na prijatelja kojeg su, u njegovom maturantskom odijelu, tri dana ranije ostavili u zemlji kod svetog Ivana. No, i tu je lijepu crkvu neprijatelj u prošlom ratu digao u zrak, razorio do temelja, pa je ponovno izgrađena da bdije nad mrtvima i njihovim mirom. Tako će i na ovoj boli izrasti novi dobri, nažalost i tugom oplemenjeni ljudi.
A slika Drniša koja se meni najdublje utisnula u srce ovih tužnih dana također je slika dobrote, mira i nade. Kada su se tiho razišli svi oni koji su došli u tišini moliti, žaliti i prosvjedovati, ostali smo sjediti na klupi, a život su na praznu Poljanu vratila tri dječaka s loptom. Kako su bili sve razigraniji, lopta je u jednom trenutku poletjela prema mjestu na kojem je titralo svjetlo stotina maloprije upaljenih svijeća. Mali Roko, kako su ga zvala druga dvojica, potrčao je za loptom i uhvatio je u posljednji čas da ne padne među cvijeće i svijeće. Nakratko je bio užasnut “katastrofom” koju je u posljednji čas spriječio. No, uhvativši loptu, najprije se ozbiljno prekrižio. A onda je digao čisto i vedro lice prema nebu, mahnuo Luki i uzvratio mu osmijeh koji ostaje lebdjeti nad gradom, i nastavio igru. U toj igri i domahivanju između zemlje i neba čitav je moj Drniš.
FOTO Zastave na pola koplja, puste ulice i upaljene svijeće: Drniš tuguje za ubijenim Lukom, cijeli grad otišao na pogreb
Otvori KEKS Pay
Toplo, emotivno i dirljivo - kako zavrjeđuje ta tragedija.