"Sabot" je francuska riječ za drvene natikače kakve su se u prošlosti nosile u Francuskoj. Priča se da su bretanjski radnici tijekom industrijske revolucije bili toliko izrabljivani da su u konačnici odlučili pružiti otpor tako što su svoje drvene klompe bacali u tvorničke strojeve te ih tako kvarili. Od tada se navodno svaki oblik subverzivne destrukcije naziva – sabotažom.
Ovih dana čitamo i slušamo o sabotažama, i to ne samo u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu. Tu i tamo se spomene i neki cyber napad na medije, elektrane ili kolodvore. Jedna od najbrutalnijih sabotaža našeg vremena je i ona kada je prije sedam godina skupina zaluđenih islamista napala redakciju satiričnog lista Charlie Hebdo u Parizu. Ispod medijskog radara prošla je vijest da je ovih dana okončan i posljednji žalbeni postupak dvojice preostalih terorista, čime je ovaj slučaj i službeno okončan. Svi ovi događaji zorno pokazuju koliko smo i mi i naša infrastruktura kao i prividna sigurnost ranjivi. No što je sa stanjem našeg uma? Kako reagiramo kada nas izbombardiraju životni problemi i naše potisnute emocije? Gdje pronalazimo utočište i snagu? Kažu da je religija najbolja kada nas potiče da se sami suočimo s teškim pitanjima, a najgora kada nas zavede pa pomislimo da imamo sve moguće odgovore na tuđa pitanja.

Dado, tko je platio doktorat?