Može li se Hrvatska oduprijeti planu koji više nije u fazi anonimnog
"non-papera", nego je lansiran najoficijelnijim kanalima Europske
komisije? Ima, naime, znakova da Zagreb nasuprot međunarodnoj
mašineriji u ovom slučaju nije sasvim bespomoćan. Zamisao o
jedinstvenoj zoni slobodne trgovine na zapadnom Balkanu promptno je
vraćena pošiljatelju s jednim odmjerenim "ne" i dodatkom "imamo bolji
prijedlog".
Hrvatska odbijenica ima svoje duboke unutarnjopolitičke razloge. Pojma
"Zapadni Balkan" boje se lijevi, a još više desni političari. Malo tko
misli da se doista hoće obnoviti Jugoslavija, ali Zapad, koji forsira
trgovinsku uniju upravo u takvim geografskim okvirima kao lijek za
politički autizam regionalnih igrača, time previđa činjenicu da nikakvi
trgovački interesi na zapadnom Balkanu nisu uspjeli spriječiti raspad
bivše federalne države. Kad je mir na ovom prostoru restauriran,
pokazalo se da međusobna trgovina može rasti i bez zajedničkog
institucionalnog okvira.
Hrvatska je u međuvremenu ipak stekla nešto kredibiliteta na koji se
može osloniti u diskusijama s međunarodnom zajednicom. Taj se
kredibilitet kontinuirano gradi i učvršćuje od 2000. godine i potvrđen
je ulaskom u fazu zahuktalih pregovora s Europskom unijom o punopravnom
članstvu. Da bi došla do toga, Hrvatska je morala "platiti" više od
nekih drugih zemalja srednje Europe što su se u europski brod ukrcavale
zaslugom geostrateškog položaja. Zbog politike u prvoj dekadi
samostalnosti, dugo je kaskala za drugim tranzicijskim zemljama, pa se,
na primjer, jedva uključila i u CEFTA-u. Po zamisli iz Bruxellesa,
zemlje zapadnog Balkana sada bi pak ušle u asocijaciju slobodne
trgovine gotovo automatizmom.
U prilagođavanju idealima ujedinjene Europe, Hrvatska još mora položiti
puno dokaza o unutarnjoj demokratičnosti i poštovanju pravne države.
Ona dakle ima puno posla sama sa sobom, u svakom slučaju previše da bi
se mogla usredotočiti na još jedan, balkanski kolosijek. Uostalom,
čemu? Ako je u pitanju slobodna trgovina, protivljenje tom aksiomu
globalizacije zatrto je u Hrvatskoj još početkom 90-ih, kad je malo
hrvatsko tržište bez ikakve ograničavajuće regulative otvorilo sve
brane stranoj robi i kapitalu, potpisujući smrtovnicu mnogim domaćim
tvrtkama i proizvodima.
Ne može se nikako reći da je u pitanju hrvatsko protivljenje slobodnoj
trgovini, jer s državama regije Hrvatska je režim slobodne trgovine već
instalirala bilateralnim ugovorima. Istina je međutim da projekt
zapadnog Balkana pod političkom palicom nekoga izvana jednostavno
izaziva takvu političku averziju da je to kod svih stranaka odbačeno
nekim spontanim konsenzusom, čak bez teških riječi i snažnih emocija.
Lijevi i desni centar u tome su suglasni, pa Račan u toj stvari s
lakoćom zatomljuje ljutnju prema ponašanju HDZ-a isprovociranu nekim
drugim potezima te stranke. Treba podržati Sanadera kad umjesto
zapadnog Balkana traži proširenje stare CEFTA-e, poručio je prvi
esdepeovac s javne televizije. Pusićeva u takvoj prilici samo niže
podatke o velikim razlikama u dohotku po stanovniku među zemljama koje
bi već sutra trebale ravnopravno trgovati pod istim uvjetima.
Aktualnoj je vlasti skori dijalog s međunarodnom zajednicom donekle
olakšan i time što su u oporbi racionalni ljudi. Velika je stvar što o
zapadnom Balkanu nema nacionalističkog vrištanja, nego samo mirno
podsjećanje: ako je o trgovini riječ, imamo CEFTA-u, nešto širi, ali
uhodan mehanizam. Otvoreniji dijalog s Bruxellesom tek slijedi.
Možemo li uvjeriti Europu