Uz pravosuđe, hrvatski sport najneuredniji je resor u zemlji, djelatnost u kojoj vlada anarhija, a nikada otkako je samostalne Hrvatske nije izrađen Zakon o sportu koji se provodi niti je uopće provediv, što bi trebalo izazvati najhitniju akciju ubijanja starog i uvođenja novog sustava, prije svega finaciranja saveza i klubova te njihov ustroj i kategorizaciju sportova da bi se odredio temelj ulaganja u najvažnije sportove u Hrvatskoj no taj popis nikada nije donesen, prekršen je zakon koji se godinama smišljao zbog financijskih malaverzacija, bankrota klubova, ali i silnih milijardi iznesenih istovremeno, od tragicne pljačke Cibone, obiteljske tvrtke u formalnom obliku građanske udruge, da bi otac i sin uplaćivali po svijetu jedan drugome silne Dinamove milijune, ali paradoksalno, nema jasne odluke čiji je to novac u tvorevini koja nema vlasnika. Tragično je što hrvatski sportaši desetljećima uspijevaju hrvatskom sustavu usprkos, a ne zahvaljujući njemu. Sustav koji bi trebao razvijati sport često ga koči, iako je razvoj sporta jedan od osnovnih razloga njegova postojanja.