I ako je velik dio života provela i radila u Zagrebu, književnica i sveučilišna profesorica Julijana Matanović čeznula je za Osijekom, gradom svoje mladosti, kada su njezini vršnjaci “hodali ulicama željni znanja, kada je sramota bila ne znati”. Otišla je ranije u mirovinu, kao profesorica zagrebačkog Filozofskog fakulteta, pa se s kćeri Magdalenom i “novopečenim” suprugom Pavlom Pavličićem 2017. odlučila preseliti u grad na Dravi. Nije potrajalo, vratili su se u Zagreb. O “osječkoj šutnji” koja ju je, kako kaže, nagnala na povratak u metropolu, o odrastanju u Slavoniji, kamo su je roditelji poslali k teti i tetku, ali i teškoj bolesti s kojom se suočava posljednjih godina, Julijana je progovorila sasvim iskreno i otvoreno...
Objavili ste lani knjigu “Ljuta godina”. S obzirom na to kakva je ova, čini se da bi mogao uslijediti nastavak... Koliko je koronavirus utjecao na vas?
Nakon “Ljute godine”, objavljene u lipnju 2019., nastavila sam pisati tekstove za svoju Facebook-stranicu. Namjeravala sam, nakon nekog vremena, izdvojiti najuspješnije zapise i objaviti knjigu vedrijeg naslova. A sad vidim da bi imenica mogla ostati u istom padežu, a da bi se samo pridjev trebao premetnuti u komparativ. Koronavrijeme, uz zagrebački potres, a sve to nakon osječke potresne godine, nije bilo lako podnijeti. Toliko sam se radovala Magdaleninu 18. rođendanu, trenutku nakon kojeg će ona, ako se meni nešto dogodi, moći donositi odluke o sebi, bez “tutora” i područnih ureda socijalne skrbi, a onda je taj trenutak “pao” u “zaključano” vrijeme, i tortu smo rezali, samo nas troje, u stanu moga brata, u prostoru u kojem smo boravili jedno vrijeme, nakon 22. ožujka. Osjećala sam se kao na početku rata, kada sam – u Osijeku – svakodnevno iščekivala presicu na kojoj je šarmantni gradonačelnik, terminima francuskog strukturalizma, opisivao najnovije stanje i pri tome vjerovao kako će tim jezikom urazumiti neprijatelja. U koroni ne znamo tko nam je protivnik, ne možemo s njim sjesti za stol i razgovarati. A i ne znam, iskreno, kome bih dala povjerenje, da u moje, i naše ime, sjedne za pregovarački stol. Radovala sam se ljetu, srpnju i kolovozu, mjesecima u kojima ćemo pandemiju barem malo staviti na čekanje. No, svakodnevno podsjećanje na tešku jesen koja nas čeka, nije dopuštalo opuštanje. U svim tim scenarijima, gotovo nitko nije posegnuo za utješnom varijantom, onom u koju bi ušla pogodbena rečenica: “Ako se virus povuče, djeca će krenuti u školu kao nekada, jer staro normalno je jedino normalno, a korisnici domova za starije i nemoćne smjet će zagrliti svoje unuke.”
A na sve nas, kao građane i društvo? Što je razotkrio, čemu nas je naučio?
Prvo, pokazao nam je koliko smo nemoćni. Pokazao nam je da je i stručnjacima tako teško priznati da su donedavno govorili, vjerujući u ono što govore, jedno, a nakon nekog vremena potpuno suprotno. Pokazao nam je da smo društvo u kojem vrijede, reći ću sad ono što većina ponavlja, različitih kriterija i preporuka u koje su upisane osobne karte onih zbog kojih se preporuke donose. I što je najvažnije, pokazao je da trenutačno na ovoj kugli zemaljskoj nema autoriteta kojem će većina vjerovati. Bojim se da ćemo iz ove socijalne distance izaći još uplašeniji, da ćemo se bojati jedni drugih, da ćemo biti poslušniji i preplavljeni strahom, drskiji prema onima prema kojima ćemo to smjeti... Evo jednog primjera: pratila sam portale i komentare čitatelja u danima kad su se naše slavonske svadbe označile kao najveća epidemiološka žarišta. Slavonci su preko noći postali primitivci. Tko još poziva tri stotine ljudi, pitali su se mnogi, čak i etnolozi koji su vjerojatno, u sklopu nekog kolegija, polagali svadbene običaje Slavonaca. Ljudima, pogotovo kad su uplašeni, treba tako malo da iz sebe izbace nagomilani strah i izbacuju ga kroz bijes, riječima koje bole. Ne vjerujem da smo išta naučili. Već nekoliko godina, na književnim susretima, potaknuta sličnim pitanjima, govorim da smo mi “povlašteni” jer uživo gledamo propast vlastite civilizacije. Tu bih svoju, toliko puta ponavljanu ocjenu, rado povukla.
Što vam je najviše zasmetalo u cijeloj toj koronasituaciji?
Neke od preporuka Stožera. Najteže mi je pao onaj vezan uz ispraćaje. Jedno vrijeme sprovod se obavljao samo u krugu najuže obitelji. E, sad, tu se postavljaju dva pitanja. Jedno je vezano uz broj, drugo je pitanje meni osobno važnije, uz shvaćanje imenice obitelj. Netko je imao tri sestre, četiri brata, i oni svi imaju svoju djecu, a netko je bio jedinac. Zar virus prepoznaje članove obitelji, u užem, i članove u širem smislu, je li umrežen s matičnim uredima i ne zanima ga broj nego samo blizina obiteljske grane? I drugo, pa ne odgovaraju sve obitelji definicijama iz katoličkih priručnika. Slušajući naš Stožer, došlo mi je da napišem oporuku u koju ću unijeti imena onih za koje bih ja željela da me isprate, umjesto onih koji bi, prema naputcima, to smjeli učiniti. U “zaključano” vrijeme, i to baš na rođendan moje Magdalene, umro je moj najbolji prijatelj. Najveći zaljubljenik u knjigu. Srce ga je izdalo u trenutku kad je na police vraćao sve one naslove popadale u trenutku potresa. Obitelj ga je željela pokopati u rodnom selu nedaleko od Žepča. Neću vam govoriti o peripetijama vezanim uz prijevoz preko granice, reći ću vam samo da ga majka nije smjela ispratiti. Majka sina. Imam snimku tog ispraćaja. Mlado lišće na brezama kao da ponavlja majčine riječi, “a što će meni sada život”. Dirnulo se u ono najosjetljivije.
Spomenuli ste prijatelja zaljubljenika u knjige. Sudeći po objavama na društvenim mrežama, činilo se kako su za vrijeme lockdowna svi počeli nešto čitati... Može li to rezultirati trajnom navikom čitanja ili je to bliže stilu nošenja knjige na plažu pa doviđenja do sljedećeg ljetovanja?
Istina, čitalo se više. I sama sam počela čitati neke naslove s ekrana, a mislila sam da to iskustvo nikada neću upisati u svoju čitateljsku biografiju. Ne znam jesu li ti koji su počeli više čitati s čitanjem nastavili i nakon “puštanja na slobodu”. Gospođe knjižničarke govore mi da se puno, puno čita i posuđuje. Svjedočila sam ovo ljeto u knjižnici u Vodicama koliko mladih ljudi dolazi u knjižnicu, koliko turista sjedi u čitaonici. Moram naglasiti da ne pripadam onim promatračima čitateljske scene koji tvrde da se u nas, u normalnim vremenima, ne čita. Čita se, ali možda neki žanrovi i neki pisci koji nisu po volji onima koji vole loše vijesti.
Kako ocjenjujete društvenu klimu u Hrvatskoj?
Imam osjećaj kako iznad Hrvatske stoji redar kojem je sve jasno i koji je zadužen da građane razvrstava po principu “ti si s lijevima, ti si s desnima…”. I ako si s lijevima, ne smiješ nikada, nikada reći da ti je odličan novi roman pisca kojeg je on rasporedio u desne, i obrnuto. Tužna sam zbog toga. Možda sam preosjetljiva na te naredbe “Opredijeli se!” jer sam se od najranijeg djetinjstva morala opredjeljivati. Kad bih ugledala mamu koja, na Dan sv. Ilije, hoda uz šatore na desnoj strani šora, ja sam znala da moram tetu čvršće stisnuti za ruku, spustiti glavu i nastaviti hodati lijevom stranom. Nisam smjela u isto vrijeme voljeti obje. Sada bih se tako trebala “opredijeliti” u prostoru književnosti. Spominjem taj uži prostor društvene klime jer mi je najbliži. Trebala bih člana jedne književne udruge, kao članica žirija, eliminirati premda je napisao krasnu knjigu priča. Dođe mi sve češće da se nakratko prebacim u kožu djeteta i kažem: “Pustite me na miru.” U društvu u kojem o nekim ženama smiješ reći što god ti padne na pamet, a o drugima čak ni da se znoje na plus 37, nije baš ugodno.
Na prvim demokratskim izborima bili ste na listi osječkog kolege Zlatka Kramarića, “šarmantnog gradonačelnika” kako ste već rekli, koja je izborila pobjedu. No, niste se ipak nikada aktivnije angažirali u politici?
Zlatko je bio moj profesor. Uletio je,kao mladi asistent, u predavaonicu i u prve tri minute spomenuo sve književno-teorijske škole XX. stoljeća. Nismo imali pojma o čemu govori. Postavio se kao izazivač. Zahvaljujući njegovu stavu, počela sam odmah proučavati ruske formaliste, semiotičare. Poslije, kad je mene profesor Stanislav Marijanović primio za asistenticu, Kramarić i ja dijelili smo istu radnu sobu, čak i radni stol. Bila je to soba 34, na prvom katu tada Pedagoškog fakulteta. Jedan dan me pozvao da idem s njim na presicu, u Amadeus, jer on predstavlja stranku. Pošla sam. Novinari su mene počeli ispitivati o kulturnim prilikama u gradu, što treba promijeniti… Ja sam odgovarala, Zlatku se svidjelo, i tako sam “upala na listu”. Prošla sam jako dobro, neočekivano. No, i da sam ostala u Osijeku, ne bih pristala biti u politici. Odrasla sam u kući u kojoj je riječ politika izgovarana tako tiho da je ni zečevi, u istoj prostoriji, ne bi mogli čuli, a ipak se zbog nje, na mog staratelja upiralo prstom. Na vlastitoj koži osjetila sam što to znači da se prava velika povijest vježba na sitnim pojedincima, među zidovima njihove kuće. A kad pojedinci još, kao nedavno, ne smiju iz nje izlaziti, autorima službenih povijesti nesmetano leti autorsko pero.
Ipak, biste li se ikada mogli zamisliti u ulozi ministrice kulture?
Pročitala sam nekoliko puta, u komentarima običnih čitatelja, da bih ja bila dobra ministrica kulture. Kako se ne bih bavila politikom, bilo bi sad najmudrije reći da dalje nema potrebe ništa objašnjavati. Ali, zamislimo da živimo u državi u kojoj bi ministar stvarno mogao biti nestranački, zaozbiljski kako kažu predškolci. I onda, ponovno, ne bih. Jer, u zemlji u kojoj smo svi rođaci u trećem koljenu, u kojem je svatko ili s nekim studirao, ili se pokumio, ili u ljubavi razišao, mora doći do nekog oblika sukoba interesa. Nema nas u kulturi toliko da se gotovo svi ne bismo mogli poznavati. Nikada se nisam plašila donositi odluke, ali ne bih mogla podnijeti neutemeljene prozivke. A ne bih mogla dobro odglumiti ni neutralnost, iza koje je ipak isprepletena mreža. Ukratko, uvjerena sam da čovjek treba raditi ono u čemu može biti dobar i koristan. U isto vrijeme, poštujem osobe koje pristaju biti na čelu ministarstava. Kad ja ne bih ni poželjela, nemam pravo kritizirati nekoga tko ustaje puno prije mene, i liježe puno kasnije.
Trebaju li se književnici, umjetnici općenito, uključivati u politiku?
Vjerujem da se pojedinci uključuju u politiku jer iskreno vjeruju da nešto mogu dobro učiniti za ovu zemlju, za narod s kojim dijele isti prostor, jezik, povijest, kulturu, pretke. Među njima ima i umjetnika. No, na duže staze, redovito se pokazalo da su, ostat ću kod književnika, zbog toga požalili. Prisjetimo se samo Ksavera Šandora Gjalskoga, njegovih političkih djelovanja, političkih lutanja. Srećom, ta lutanja rezultirala su i tekstovima koji su tematizirali junake slične njemu. No, na kraju, 1925. on ipak piše “Pronevjerene ideale”, a u “Rukoveti autobiografskih zapisaka” govori o političarima kao dnu ljudskoga roda. Kad sam prošlo ljeto, na prvu vijest da će se Miroslav Škoro kandidirati na predsjedničkim izborima, napisala tekst u kojem sam podsjetila na njegovu jako lijepo napisanu autobiografiju u kojoj političare ne prikazuje baš u najboljem svjetlu, pa i citirala takva mjesta iz kojih je lako zaključiti da on u politiku više ne želi, neki su me pitali što ja imam protiv Škore. Ne, nisam imala ništa protiv, htjela sam samo reći da čovjek treba biti odgovoran prema svom pravom talentu, jer tako će najviše, eto ponavljam se, učiniti za svoj narod. Možda sam samo bila sebična. Kad sam se 1993. odselila iz Osijeka, moji su me prijatelji nazvali jedne noći. Bili su na glavnom trgu na kojem su puštali “Ravnicu”. Ja sam na zagrebačkoj Trešnjevci proplakala noć. Bit će da sam Škoru, Osječanina, htjela vezati samo uz takve emocije.
Treba li, pak, književnost biti društveno angažiranija?
Veliki Viktor Žmegač, u knjizi eseja “Europski duh”, u eseju “Od knjige do zbilje”, kaže da postoje knjige koje pod svaku cijenu žele biti aktualne i angažirane. Pa nakon pet ili deset godina to više nisu. Književnost, u nekom svom dijelu, uvijek je angažirana, posebno neki njezini žanrovi. To da je Šenoa bio gradski senator, u vrijeme kad su se pred vijećnicima skidali šeširi, malo tko zna, ali da je napisao pet povijesnih romana u kojima sistemom analogičnosti želi ukazati na ponovljivost povijesnih situacija, to znamo. I čime nas je onda više zadužio. Za Nedjeljka Fabrija nećemo reći da je bio angažiran, ali nad njegovim romanima čitatelj postaje svjestan zla vlasti i politike, i nedaća, i siromaštva.
Što vas je uopće usmjerilo prema studiju književnosti i pisanju? Gdje je bio taj “klik”?
Napisala sam o tom “kliku” i jednu priču. Moj mi je otac, koji je službovao po bosanskim kasabama, poslao za 10. rođendan Faulknerovu “Legendu”, tiskanu na ćirilici, uz napomenu da ću je morati nekoliko puta pročitati, da bih razumjela tekst. Jer, i on je morao dva puta. E, u tom trenutku se javilo ono: “Ma, pokazat ću ja tebi, ćaća!”
Rođeni ste u BiH, a odrasli u Slavoniji. Bile su vam tek tri godine kada su vas roditelji iz Bosne doveli teti u Slavoniji, očevoj sestri, i njoj, zapravo, prepustili vaš odgoj. Sjećate li se tih dana?
Da, sjećam se. Tu i počinju moja sjećanja. Sjećam se svega, i pješačenja prema Gradačcu, i vlaka, i željezničke stanice u Vrpolju, i neke žene u kupeu čija je ruka bila u gipsu, i tetka u tamnoplavom šuškavcu… Moja prva knjiga započela je upravo tim slikama.
Kako je ta odluka vaših bioloških roditelja utjecala na vaše odrastanje, kako je reagirala okolina na taj, u najmanju ruku, neobičan potez?
Bilo je dodatno teško što su moji posvojitelji zahladili odnos s mojom majkom, o njoj se nije govorilo. Uz imenicu majka, ja nisam vezala one emocije koje bi dijete trebalo vezati, a i sa svojim bratom, a mojim ocem, teta je često ulazila u sukobe. Oni nisu dugo trajali, ali su se događali. Jesam li ja bila povod, ne znam. Znam samo da sam željela da me svi vole. I voljeli su me, i susjedi, i učitelji, i prijatelji. Daleko više nego oni s kojima sam dijelila zajedničke rubrike iz knjige rođenih. Danas pomišljam da su me nastavnici, mještani, možda i sažalijevali. U meni su vidjeli poslušnu curicu koju su roditelji odlučili darovati.
Kakav vam je kasnije bio odnos s ocem i majkom?
Otac, kako je stario, počeo se osjećati krivim. Krenuo je, za moj odlazak u Slavoniju, optuživati svoju sestru. Više nisam bila spremna prihvaćati novu varijantu i prekidala sam ga. Majku sam viđala rijetko. Prvi put sam je posjetila u proljeće 1991. Zbližile smo se nakon Magdalenina rođenja. Željela sam da moje dijete ima baku.
Relativno ste nedavno doznali da su vas teta i tetak službeno posvojili 1974.. Kako ste reagirali kada ste u tetinoj kući u Đurđenovcu pronašli tu presudu o posvojenju?
Da, doznala sam to prije godinu dana, u trenutku kad sam kuću oslobađala naše prošlosti. Naime, kuća je dobila nove vlasnike. Sad kad vam to govorim, osjećam se jako loše. Osjećam se kao da sam izdala tetu i tetka. Cijeli njihov, i dobar dio mog života, protekao je jako, jako skromno, upravo zbog te kuće koja je morala imati najljepši balkon, najljepše borove. Tetak je podizao sindikalne kredite, odricao se ljetovanja i liječenja u toplicama, ja sam kao srednjoškolka odlazila u nadnice kopati kukuruz, brati jabuke, samo da bi se u kući nešto popravilo, promijenilo, nadogradilo. Kuća je i nalikovala na moju urednu i lijepu tetu. I ja sam je prodala jer je nisam mogla održavati, a kuća, kao što je govorila teta, treba slugu. Iz mjeseca u mjesec je propadala. I taj sam dokument koji je započinjao s “U ime naroda”, našla u tetkovoj radnoj sobi, u registratoru, uz fotografije lijepih bosanskih žena iz Olova, 1943., 1944., uz bonove iz lepoglavske kaznionice gdje je tetak ležao kao politički zatvorenik u ćeliji s Petrom i Radovanom Grgecom. Meni je sada, sa šezdeset godina, neugodno govoriti kako sam se u tom trenutku osjećala. Na pragu starosti koristiti jezik djeteta, bilo bi smiješno. No, samo ću vam reći da sam se pitala kako bi moj život izgledao da sam to znala, pitala sam se i zbog čega su to tajili, pitala sam se je li to moja majka znala, a vjerujem da nije. I slutila sam odgovor. Ne bih toliko čeznula za svojim biološkim roditeljima, ne bih molila za ljubav svojih sestara, ne bih se pred njima osjećala krivom što imam dindlić i štikanu kragnicu i razumjela bih zbog čega oni na mene ipak gledaju kao na strano tijelo. A ako su me, dok sam se tresla nad pelir papirom, teta i tetak “odozgo” gledali, ne vjerujem da su me žalili. Moje suze primili su kao pokoru za stavljen potpis na kupoprodajni ugovor. I sad kao da čujem tetu: “A tim novcem možeš kupiti samo pet kvadrata na toj Trešnjevci na kojoj ja, da mi je netko cijelu daruje, nikada ne bih živjela.”
Kakav je Osijek bio ‘80-ih, kada ste se u njemu školovali, odrastali...?
U Osijek sam došla 1978. godine. Na fakultet sam putovala šinobusom, ustajala sam u 4.30, vraćala se kući šinobusom koji je iz Osijeka polazio u 20.15. a u Đurđenovac stizao u 21.30. Željeznička stanica udaljena je dva kilometra od, reći ću i ovom prilikom, NAŠE, kuće. Nakon diplomiranja počela sam stanovati u Osijeku. Ekipa kojoj sam pripadala, Goran Rem, Delimir Rešicki, Ivica Zec, Davor Špišić, Ivan Faktor, živjela je umjetnost. Studentski centar u Osijeku bila je naša bogomolja. Hodali smo ulicama željni znanja. To se danas više ne može razumjeti. Bilo je to vrijeme u kojem je bilo sramota ne znati. Na željezničkom kolodvoru dočekivali smo umjetnike, tresli se od poštovanja i treme. Tako sam i ja jednog svibnja 1985. dobila zadatak da dočekam Pavla Pavličića. I da ga predstavim prvo na faksu kao stručnjaka za barok, a navečer kao pisca. To je sve riječima i slikom popratio “Glas Slavonije”. Isječak iz tih novina našla sam u tetkovu starom novčaniku, istog dana kad i dokument o posvajanju. Svemu tome svjedočio je sam Pavao.
U Zagreb ste došli, kako ste vjerovali, na 10 godina, a ostali četvrt stoljeća, no znali ste napomenuti i kako se to nije dogodilo vašom odlukom...
Da, moj bivši suprug je iz osječkog dopisništva HTV-a prešao u Zagreb, dan nakon što je, na poligonu C, poginuo snimatelj Kaić, tog 28. kolovoza 1991. Ja sam još dvije godine putovala na relaciji Osijek - Zagreb, i po dva puta tjedno. U Zagrebu sam predavala stariju hrvatsku književnost na Filozofskom, zamjenjivala akademika Josipa Bratulića koji je u to vrijeme bio dekan, vodila sam i uređivala tribinu Književni petak, a bila sam stalno zaposlena na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Iako sam imala puno energije, ipak je to bilo naporno. Profesori s novije hrvatske književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu ponudili su mi prijelaz na njihovu katedru. Znam da su u meni tada vidjeli ozbiljnu mladu znanstvenicu koja je magistrirala kod neponovljivog Zorana Kravara. A nije bilo nevažno i to što je profesor Žmegač znao hvaliti moje tekstove o povijesnim romanima. I tako sam napustila Osijek, u suzama. Vjerujući da ću se vratiti. No, život je imao svoj scenarij u kojem je meni dodijeljena manje važna uloga. Ovdje završavam, inače će se sve pretvoriti u sinopsis novog romana.
Vašim se knjigama, pisanim u Zagrebu, često, desetljećima provlačila čežnja za Osijekom, jasna i opipljiva. Otišli ste u mirovinu i vratili ste u grad na Dravi, no to nije potrajalo... Kakva je to, kako sami kažete, “osječka šutnja” koja vas je “nagovorila na povratak u Zagreb”?
Osijek je uvijek bio moja tema. I prvu knjigu završavam slikom ostarjele profesorice koja stanuje na Križanićevu trgu u Osijeku i u čijem stanu “gori” tetin luster iz Šapudla. No, kad sam shvatila da od povratka, nakon deset godina kao što ste spomenuli, nema ništa, i da me na željezničkoj stanici više nitko ne dočekuje, i da u Osijeku počinjem spavati po hotelima, napisala sam pripovijetku “Zapis o duši” i njom se konačno oprostila od grada na čijim sam ulicama osjećala sigurnost svojih stopala. I onda, dolazi proljeće 2017., i moja rečenica koju upućujem Pavlu: “Magdalena i ja odlazimo u Osijek.” On odmah razumije. Ne trebam mu ponavljati kako se na hodniku Filozofskog nikada nisam osjećala dobro, kako bi mi zbog dijagnoze više odgovarao moj grad, kako je i Magdalenin liječnik rekao da bi bilo bolje u nekom mirnijem prostoru… Magdalenu upisujemo u Isusovačkuklasičnu gimnaziju jer ona od svog petog razreda osnovne govori kako želi studirati klasičnu filologiju. U Osijeku dogovaram kolegij, prihvaća mi se silabus, zagrebački Filozofski daje mi dopuštenje za izvođenje nastave u Osijeku... No, našim dolaskom u Osijek, priča se komplicira. Dočekuje nas šutnja. Ne šutnja, nešto puno gore od toga. Dogovori se zanemaruju, mjesta za mene nema. Odlazim u mirovinu jer ne mogu, sad nakon četvrt stoljeća, ponovno putovati na istoj relaciji. Studenti ne smiju biti žrtva moje biografije, nije prihvatljivo javljati im da zbog lošeg zdravstvenog stanja otkazujem predavanja. Poslije nekoliko mjeseci sličice su se složile. Sve je postalo jasno. Ključne riječi su moć i interes.
Što se to, po vama, najviše promijenilo u Osijeku?
Nisam toliko naivna da sam mislila kako ću, nakon 25 godina, naći svoje prijatelje bez bora, bez bolesti, i da ću i ja sama onako mlada, kao u osamdesetima, ušetati u Studentski centar. Ali, vjerovala sam da će biti još malkoc onog zajedništva, one slične atmosfere iz kakve se stvarala dobra fotografija, dobra pjesma… No, osobni interesi gaze i izvrsne tekstove, i kazališne predstave, i likovne izložbe. I što je najgore, zatajuju prijatelje.
Jeste li požalili što se uopće dolazili u Osijek, s obzirom na to da ste selili i obitelj, kupovali stan, prolazili s tim povezane stresove ili ste tako barem zatvorili to životno razdoblje čežnje za Osijekom?
Jako sam požalila, ne samo zbog toga što je to ostavilo tragove i na Magdinu odrastanju, i što je ta “škola za život” poprilično i plaćena (doslovno, u eurima), nego što sam izgubila onu vjeru, onu sigurnu točku kojoj bih se obraćala kad mi je bilo teško, obraćala na način na koji se vjernice obraćaju svojim svecima. Sad to više nemam. Tamo gdje sam željela biti ja, sad su neki drugi koji te ulice i parkove, sigurna sam, ne vole kao što ih ja volim.
Vezano uza sve to, je li raniji odlazak u mirovinu bio pogrešna odluka?
Strašna. Ne samo pogrešna nego, sad vidim, i neodgovorna prema djetetu. Ako kažem da mi je mirovina 4000, netko će mi reći: “A moja je duplo manja...” Razumjet ću tu osobu. Teška su vremena. I ne mora svatko biti upućen u cijenu mojih terapija, godine mog staža i poslove koje sam obavljala. Nedostaje mi predavaonica, mladi ljudi. I umorna sam od komentara kako je šteta što ne predajem. Pogotovo kad to izgovaraju oni koji su bili važni likovi u mojoj konačnoj odluci oko odlaska u mirovinu.
Muči li vas osjećaj pripadanja?
Jako, uvijek sam htjela imati obitelj, ali izmicalo mi je. Odbacivali bi me kad bi shvatili da mi je stalo. I lako su me puštali, svi. I roditelji, i poslodavci, i partneri. Ona može, ona će se snaći, njoj je lako. Meni je čak jedna starija kolegica, nakon što sam joj rekla da sam oboljela i da je u pitanju melanom, rekla: “Ma nije to ništa.” Jedino Pavao prepoznaje taj moj trud, i sve veći napor, da život učinim radosnim.
Nakon smrti supruga Ive Živkovića, oca vaše kćeri Magdalene, godinama ste bili samohrana majka. Kada pogledate danas, s odmakom, kako ste se nosili s tom situacijom?
Ivo i ja nismo bili vjenčani. Ivo je bio osoba koja je tako podsjećala na junake povijesnih romana: prvo domovina, potom majka, a onda žena. No, bio je ponosan na našu Magdalenu. Nakon njegove smrti, 2005., shvatila sam da ne mogu dijete zaštiti od bojanke koja joj je na rođenju dodijeljena. Mogu te zacrtane životne crte samo pokušati ispuniti svjetlijim bojama. Danas tek vidim koliko je bilo teško. I reći ću iskreno, nije bilo previše razumijevanja. Bit će da moje nasmiješeno lice s dijastemom ipak šalje lažne poruke o mom pravom stanju.
Znali ste isticati kako vas je, baš zbog Magde, najviše bilo strah da se ne razbolite. A onda se, nažalost, i to dogodilo...
Istina. No, za otkrivanje dijagnoze na vrijeme zaslužna je upravo Magdica. Bilo je to u travnju 2014.. U njezinoj osnovnoj školi organizirali su otvorenu nastavu, na temu uspjeha. Nekoliko dana prije, u emisiji “Damin gambit” urednice Elizabete Gojan, gostovala je profesorica Mirna Šitum, znanstvenica impresivne biografije. I mene su, kao članicu roditeljskoga vijeća, upitali bismo li doktoricu Šitum mogli dovesti u školu. Meni je bilo neugodno nazvati je, znala sam koliko ima obaveza, i u svom Centru za melanom, i u Vinogradskoj, i na fakultetu, i odlučila sam otići na pregled jer sam na podlaktici imala neki madež koji me svrbio, vlažio… I tako ja mislim, pokazat ću joj to, ona će reći kako to nije ništa, staračka keratoza, a ja ću uletjeti s molbom i pozivom za gostovanje u OŠ Tina Ujevića. No, ona kao veliki stručnjak, odmah je stavila zeleni ogrtač i odvela me u salu. Nakon toga, ništa više nije isto. Poslije se pojavio i dijabetes. Samo zubi nikako da se skupe.
Pavla Pavličića znate od svoje mladosti, a u brak ste stupili kada je vama bilo 58, a njemu 71 godina. Vrijedi li zaista ona da nikada nije kasno za ljubav i za nove početke?
Pavlova i moja priča je doista priča. Netko hrabriji od mene bi je i zapisao. Nedavno sam pokrenula Umjetničku organizaciju i u njoj objavila Pavlovu prvu knjigu “Lađa od vode”. U komentaru na Facebooku jedna moja osječka studentica, dakle iz osamdesetih, napisala mi je da sam im o toj knjizi govorila kao mlada asistentica. Da, znam ga od 1985., a moja teta od njegova rođenja. Bila mu je susjeda u Šapudlu. To smo povezali tek nakon što sam ja 1995. uredila njegovu memoarsku prozu “Šapudl”.
Ima li to, uz sve dobro, i nekih minusa, ipak ste u istom interesnom polju?
Hvala vam što ste to napomenuli. Ja sam, sigurna sam u to, jedina osoba koja poznaje sve njegove knjige. Brojne sam pročitala i po nekoliko puta. Puno sam pisala o njemu, namjeravala sam objaviti knjigu. Uredila sam desetak njegovih naslova, govorila na promocijama i književnim susretima. I što sad? Ako objavim taj rukopis, a mislim da je važan jer autora prikazuje i kao pisca nekih drugih žanrova, a ne samo krimića, i upozorava na nepročitane romane, posebno one koji tematiziraju povijest, od “Kraja mandata” koji je bio ocijenjen nepodobnim i ležao nekoliko godina u ladici, do “Kronike provincijskog kazališta”, najčešći komentar će biti da žena piše o mužu. A ta žena o tom piscu piše od 1982. Možda se ne bih na to trebala osvrtati. Ili, još jedan primjer. Ja sam 2014. primljena za članicu suradnicu HAZU, ove godine kad me Razred za književnost predložio za redovitog člana (Pavao nije glasao), prekrižena sam jer mi je akademik Pavličić muž i to bi predstavljalo sukob interesa. Ljubavnici, poslodavci, mogu… Dobro da mi samo još nisu rekli da pričekam dok… znate što želim reći. E, sad se pitam bi li se tako odlučno prekrižio nečiji supružnik? Ili je lakše prekrižiti ženu? Uostalom, neka precrtavaju. To što moja Magda odrasta uz čovjeka kakav je Pavao ne može se mjeriti nikakvim titulama, društvenim priznanjima. A ja ću i dalje ostati njegova najvjernija čitateljica.
Dugo ste se opirali društvenim mrežama, a onda otvorili Facebook-stranicu i pokrenuli blog, a upravo vam je to, rekli ste, potvrdilo da književnost nije u krizi. Što vas je uvjerilo u to?
Uvjerili su me u to ponajviše komentari čitatelja, komentari koje upućuju mojim tekstovima. To su često pravi književni eseji. A uvjerile su me i brojne književne grupe, brojni zaljubljenici u književnost, posebno u poeziju. Podsjećam samo na pojavu Svena Adama Ewina. Dovoljno materijala i za teoretičare stiha, i za povjesničare, i za teoriju recepcije, a i za oslikavanje našeg književnog života. Sve ti akademska zajednica može oprostiti, ali uspjeh kod publike ne može.
Po nekima, Hrvatska ima sjajan novi val književnika. Slažete se s time?
Slažem. Čitam ih. I ponovno zaključujem kako imamo odličnu književnost. Samo da međusobnu komunikaciju malo finije tkamo. Neću izdvajati imena. Reći ću samo da Osijek može biti jako ponosan na svoju novu mladu spisateljicu.
Svirali ste harmoniku u djetinjstvu. Imate li i danas taj instrument, biste li znali nešto odsvirati?
Imam, harmonika je kupljena u Osijeku, 1969. godine. Mogla bih vam odsvirati „Divan je kićeni Srijem“. Ako me pitate zašto, ja ću odgovoriti: Zato! Mi žene s druge strane Save volimo ugađati muževima.
Hvala Julijani na dobroti i hrabrosti da svoj život podijeli s nama iako joj je sigurno poznato "Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas."