Autorica brojnih domaćih hitova Julijana Matanović objavila je kod VBZ-a knjigu “Ljuta godina” s podnaslovom “Zapisi internetske novakinje”. Dugo je odolijevala iskušenjima koje nude društvene mreže, ali kada je početkom 2018. godine otvorila Facebook profil, počela je s redovitim objavljivanjem tekstova na Fejsu. I dogurala do knjige koju je nazvala “Ljuta godina”. Otkud ljutina kod umirovljene profesorice zagrebačkog Filozofskog fakulteta?
– Pa bila je to fizički ljuta godina jer sam u knjizi prikupila tekstove od 4. veljače 2018. pa do 4. veljače 2019. godine. Meni je to bila vrlo teška godina u kojoj sam puno plakala – veli Julijana Matanović koja je imala i privatne razloge zbog kojih je otvorila profil na Fejsu.
Godina u kojoj sam puno plakala
– Prvi privatni razlog koji je obojio cijelu tu godinu bio je moj odlazak u Osijek. Iz Osijeka sam otišla u Zagreb još 1993. odlukom drugih. Uvijek sam se u životu selila tako da su to odlučivali drugi. S tri godine drugi su me doveli u Slavoniju. Studirala sam u Osijeku i to je također bila odluka drugih jer nisam mogla studirati u Zagrebu. Došla sam u Zagreb odlukom drugih i sada sam prvi put u životu htjela nešto odlučiti. Previše sam cvilila za tim Osijekom. U svakom drugom intervjuu punih 25 godina govorila sam da ću se vratiti u Osijek. Prave promocije svojih knjiga uvijek sam pravila u Osijeku. Svoje priče uvijek sam stavljala na osječke ulice i trgove. Imala sam dug prema Osijeku iako sam otišla u vremenu kada su se drugi vraćali Osijeku. Za vrijeme rata bila sam u Osijeku i otišla kada su se drugi u Osijek vraćali. Uvijek sam imala krivi smjer putovanja. No imala sam osjećaj da sam izdala profesora Marijanovića koji me primio kao asistenticu i taj grad i stan koji je i granatiran. Meni Zagreb ne pripada na način na koji mi pripada Osijek. I kada smo se preselili u Osijek, zatekla nas je velika šutnja i odmah sam vidjela da neće biti dobro. Meni je tamo jako nedostajala komunikacija. A ono što sam najnepromišljenije napravila bio je moj odlazak u mirovinu. Sve su to bili razlozi zbog kojih sam se u pedeset i devetoj godini odlučila na pisanje na Fejsu – kaže Julijana Matanović kojoj nedostaje pedagoški rad s mladim ljudima kojima je govorila da imaju pravo na emocije bez obzira na pravila znanosti o književnosti po kojima u znanosti nema prostora za emocije.
– Upravo su me mladi ljudi nagovarali da otvorim svoju stranicu pa da postoji komunikacija između nas, na što sam pristala jer nisam nigdje imala prostor gdje mogu reći kako se osjećam i kako reagiram na neke stvari koje se događaju u našem društvu. “Ljuta godina” najviše je nalik na moju knjigu “Tko se boji lika još” gdje sam pronašla model da kroz književne likove govorim o stvarima koje mi smetaju. Uvijek sam o književnosti govorila blago. Nisam se svađala sa svojim kolegama iako su me neke stvari boljele. I ovi moji tekstovi na Fejsu učinili su mi se kao dobar prostor da progovorim o nekim stvarima koje mi smetaju, ali ne ružnim riječima. Tu se sjetim ministra koji je nedavno otišao rekavši da se ne može sjetiti svih svojih nekretnina. To čovjeka zaboli jer se sjeti ljudi koji su izgubili jedinu nekretninu. Na Fejsu sam pisala tekstove u obliku priče, a ponekad ta forma priče može zaboljeti više nego ružan govor – objašnjava Julijana Matanović koja je u literarnim tekstovima uvijek koristila autobiografsku notu, a to je trend koji je sada obilato prisutan i to ne samo u hrvatskoj, nego i u svjetskoj književnosti.
– Jako volim kada me na to netko podsjeti, ali mislim da bi i druge trebalo podsjetiti na to. Ja sam još 1997. godine napisala knjigu “Zašto sam vam lagala”, iako sam u prvom licu počela pisati 1991. godine. Tada sam još bila književna teoretičarka i znala sam napamet tekstove profesora Bitija. Mi smo bili generacija Quoruma i pisali smo jednim tako visokim metajezikom koji nitko nije razumio osim što smo mi razumjeli jedni druge. Mi smo se čak uvrijedili kada nas je netko drugi razumio, jer smo u jednoj rečenici imali pedesetak raznih stručnih termina. No onda je počeo rat i u meni se nešto dogodilo pa sam počela pisati u prvom licu. I to prvo lice sam itekako jako platila. Moji tekstovi u prvom licu nisu bili dobro primljeni, a sada su takvi tekstovi postali moda. Moji tekstovi često nisu mogli dobiti znanstveni pečat jer su bili napisani u prvom licu. Nikoga nije zanimao sadržaj teksta, nego je važnije bilo da u tekstovima nemam dovoljno fusnota, citata, metajezika... – veli Julijana koja danas sluša svoje ozbiljne kolege koji na promocijama govore u prvom licu.
Začeta u prodavaonici cipela
– Naravno da sam ja pisanje o svom životu fikcionalizirala. No imam potrebu reći da moji najbliži sa mnom nisu razgovarali dvije-tri godine zbog mojih knjiga.
Nisam pisala protiv nikoga, ali sam htjela reći kako nam je u obitelji doista bilo. Napisala sam da je majka otišla u Njemačku, da je otac prodavao cipele i da sam začeta u prodavaonici cipela. Time sam oštetila i svoje rođake jer sam u njihovo ime otkrila nešto iz našeg zajedničkog života. Nema tu dokazivanja što je fikcija, a što je zbilja, što se vidjelo i na primjeru najnovijeg Karakaševa romana – veli književnica koja je u “Ljutoj godini” objavila žanrovski različite tekstove.
– Jako sam puno reakcija u inbox dobivala kada sam pisala o lektiri ili kada sam pisala o tome da su mi psihijatri pričali koliko naših gimnazijalaca ima na psihijatriji. Mislim da je njihova dužnost da to oni kažu javno, a ne meni u inbox. Neki dan pročitala sam tekst našeg autora koji ide na more, ali uzima slušalice u slučaju da neuki vozač autobusa sluša Narodni radio.
Mi smo jako žalosni kada dođemo u knjižnice i kada netko veli “dajte mi knjigu, samo ne domaću”. Ili kada netko kaže “ja slušam samo stranu glazbu”. A na Narodnom radiju se sluša ono što je hrvatska književnost. Zato onda nemojte doći u knjižnice i biti ljuti što se vaše knjige ne posuđuju – veli Julijana Matanović.
