Što se to događa među mladima, zašto ulice i trgovi naših gradova postaju mjesta njihovih sve češćih napada i fizičkih obračuna, ispoljavanja raznih radikalnih stavova, izljeva netolerancije i mržnje prema drugima...?
Ah, svi smo svjesni da u našem društvu ima sve više netolerancije na verbalnoj razini, a svi isto tako znamo da od verbalnog do fizičkog nije dalek put. Kada tome pribrojimo i virtualni svijet u kojem je još lakše iskazati uglavnom negativne emocije, onda stignemo tu gdje smo sad. A tu nije dobro. Brane su popustile. Cijela je društvena klima takva da se nasilje raznih oblika, od čega je verbalno u većini, tolerira. Kada su u pitanju mladi, oni imaju najmanje brana u sebi. I oni puno lakše manifestiraju ponašanja koja su, najblaže rečeno, nepoželjna. No to se "seli" na sve mlađe skupine. Imate osjećaj da se mladi od vrtića ne prestaju tući, samo je to kad malo odrastu malo i ozbiljnije. Djeca se u vrtiću sukobe kroz igru, a sad toj odraslijoj djeci nepoznati ljudi postaju mete napada. To je problematično. A zašto mladi tu agresiju lakše manifestiraju? Zato što su negativne emocije naučene, nitko se s njima nijej rodio. Svatko iz društva upija ono što je od njega već napravljeno, ovisno u kakvoj užoj sredini živi. Tu je jako važno obiteljsko, roditeljsko okruženje. Zabrinjavajuće je da rodielji sad već za svoju djecu od 8-10 godina kažu ih više ne mogu kontrolirati. Jednostavno, mladi su shvatili da su društvene brane popustile pa su osjetili da mogu svašta.
Znači, radi se i o njihovu ispitivanju granica?
Oduvijek je bilo da odrastanjem ispitujete svoje granice mogućnosti i slobode. Ako odrastate u okolini u kojoj se te granice mute i pomiču, onda i vi koristite neke oblike ponašanja koje prijašnje generacije ne bi koristile. Prije 60 godina to su billa pitanja – mogu li nositi dugu kosu ili trapez hlače, popiti alkohol... Sad su pak te granice zbilja rastegnute, a uvijek bi morali postojati gabariti preko kojih se ne smije ići. Zato djecu od malena treba učiti i odgajati. Ne vlastitu djecu previše uzdizati, idealizirati i štititi preko svake mjere, a svi drugi nisu važni. I onda se roditelji nađu silno iznenađeni kada shvate da je baš to njihovo "zlatno dijete" agresivac i nasilnik.
Postavlja li se vlast odgovorno prema ovom problemu ili se najviše bavi time kako bi za njega okrivila nekog drugog?
To je prirodni impuls, ne toliko da se okrivi druge nego da se opravda sebe, da se sa sebe skine odgovornost. A onda kada se malo zanesete, kada vam moć i vlast udare u glavu, onda krivnju svaljujete na sve i svakoga. Spremnost na preuzimanje odgovornosti krajnje je zakržljala. Mi smo primjer za vrlo slabo preuzimanje odgovornosti za ono što se smatra nepoželjnim. Zna to ići do toga da se za one skupine koje se ponašaju nepoželjno pronalaze razna opravdanja, u stilu – bili su izazvani ovim ili onim. To, naravno, problem samo produbljuje pa dolazi do eskaliranja. Svako popuštanje granica nužno vodi tome da se one još više rastežu i nestaju. Zato ih treba jasno i glasno postaviti, uz objašnjenja. A granice postavlja zakon. Ali i njegova primjena. Bez primjene nema ništa. Tu je važno pravosuđe, sudovi i sudski postupci. Za isto djelo uvijek mora biti ista kazna. Tako da svima i svakome bude jasno što slijedi kada se bilo koja zakonska odedba prekrši.