Znanstveno vijeće za zaštitu prirode i okoliša Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti organiziralo je početkom tjedna predavanje pod nazivom "Šumski požari u sadašnjoj i budućoj klimi". Nakon što je tajnik Razreda za prirodne znanosti i predsjednik Znanstvenog vijeća za zaštitu prirode i okoliša, akademik Goran Durn, uvodno pozdravio okupljene u dvorani tamošnje knjižnice, ali i one koji su se predavanju odazvali online, riječ je najprije uzeo organizator i moderator skupa, ujedno i pročelnik sekcije za klimu, prof. dr. sc. Branko Grisogono.
– Govorit ćemo o šumskim požarima jučer, danas i sutra. Naučit ćemo nešto o mega požarima, vatrenim pijavicama i požarnoj meteorologiji, kako u Hrvatskoj tako i drugdje u svijetu. Naučit ćemo i što se događa sa šumskim površinama, ima li dobrih i optimalnih prevencija te postoje li neki sinergijski, integralni pristupi problematici šuma i požara. A ovo je naše predavanje i neslužbeno odavanje poštovanja vatrogascima koji su poginuli u dosadašnjim požarima, pri čemu nikada ne zaboravljamo kornatsku tragediju tijekom kolovoza 2007. – kazao je Grisogono zatim ukratko predstavivši dvoje glavnih predavača, dr. sc. Ivanu Čavlinu Tomašević iz Državnog hidrometeorološkog zavoda, specijaliziranu za agrometeorologiju, te prof. dr. sc. Damira Barčića s Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije.
"Crno ljeto"
Predavanje dr. sc. Ivane Čavline Tomašević "Meteorološka analiza katastrofalnih požara , požarna meteorologija u svrhu prevencije požara" tematiziralo je katastrofalne požare u sadašnjoj klimi, u svijetu i u Hrvatskoj, opasnosti od požara raslinja i požarnu meteorologiju u našoj zemlji, uz prikaz rekonstrukcija i meteoroloških analiza požara u Splitu 2017. i Tasmaniji 2013., koji su bili dio njena istraživanja jer je zbog rada na doktoratu provela neko vrijeme i u Australiji.
– Svi danas svjedočimo najvećim, najgorim, najduljim i najskupljim, zapravo po mnogočemu rekordnim požarima i požarnim sezonama. Požarna sezona 2019. – 2020. u Australiji je poznata pod nazivom "black summer" jer je tijekom tog "crnog ljeta" tamo opožareno 24 milijuna hektara zemljišta. Australci su mislili da se tako nešto više ne može ponoviti, no samo dvije godine kasnije, u sezoni 2022. – 2023., ta je brojka višestruko nadmašena zato što je tada spaljeno skoro 100 milijuna hektara zemljišta. Točnije, 96,1 milijun hektara. No, ni vijesti iz ostalih dijelova svijeta nisu obećavajuće. Dapače, požare imamo od najsjevernijih područja, onih u Arktičkom krugu, preko sve većeg broja požara u području prašuma Amazone, i to kada se ne pojavljuje suša, kada ne izostaje kišna sezona, pa sve do utjecaja australskih požara na kvalitetu zraka u Čileu. Naravno, sjećamo se i najsvježijeg primjera iz siječnja ove godine, iz Los Angelesa, kada je poginulo 19 ljudi, a spaljena je površina od 9489 hektara. Bio je to katastrofalan požar i za američke pojmove. Brisao je cijele četvrti, nošen jakim Santa Ana vjetrom palio je sve do oceana. A sve je to bila posljedica prijašnje duge suše i obilja suhe vegetacije na tom području. Takvi veliki požari ne događaju se samo u svijetu već i kod nas. Podsjećam i na šibenski požar iz 2023. koji je generirao izbacivanje velikih količina materijala i dima, kao i pirokonvekciju. Iako to nije bio požar raslinja, navodim i požar tvornice plastike kod Osijeka iz listopada 2023. Tada smo dobili prvu snimku dimne pijavice u Hrvatskoj. Također, podsjećam i na splitski požar iz srpnja 2017. zbog prve profesionalne snimke vatrene pijavice u našoj zemlji. Ta je snimka slučajno pronađena u privatnom albumu. Takve fotografije obiđu svijet i upozoravaju nas na ekstremna ponašanja požara. Kako se veliki požari događaju sve češće i u svijetu i u nas, sve nas to poziva da ih analiziramo te iz tih slučajeva nešto naučimo kako bismo u budućnosti mogli nešto i prognozirati – započela je svoje izlaganje Ivana Čavlina Tomašević da bi potom iznijela i saznanja do kojih je došla u svom istraživanju.
Prva analiza jednog hrvatskog požara u inozemnom znanstvenom časopisu
– Kada je riječ o opasnosti od požara u Hrvatskoj, u DHMZ-u računamo određeni požarni index koji je praćen od lipnja do rujna tijekom dva klimatološka razdoblja, od 1961. do 1990. te od 1991. do 2020. Uspoređujući ta dva razdoblja vidimo da se opasnost od požara raslinja povećava u Dalmaciji, što je očekivano. Znači, to znamo, ali opasnost od požara širi se prema unutrašnjosti Dalmacije, Lici i sjevernom Jadranu te proteklih godina i na istok Hrvatske. Tu ne govorimo o šumskim požarima nego o požarima na poljoprivrednim kulturama pa vatrogasci u istočnoj Slavoniji imaju sve više intervencija, i to ne samo u proljeće i jesen, kada se spaljuju žetveni ostaci, nego i tijekom ljeta kada požari na poljoprivrednim kulturama nastaju, primjerice, od iskrenja na mehanizaciji. Kada je pak riječ o požari u budućoj klimi, istraživanja i projekcije pokazuju da se u razdoblju od 2071. do 2100. očekuje povećanje opasnosti od požara na cijelom Jadranu, ali i u cijeloj Hrvatskoj – iznijela je znanstvenica iz DHMZ-a nimalo ugodnu prognozu, da bi onda odgovorila i na pitanje koje se samo po sebi nameće – kako si možemo pomoći.
– Do danas je u Hrvatskoj analiziran 21 požar raslinja od 1985. do 2022. Sudjelovala sam ili sama analizirala njih 18. Da bismo mogli naučiti nešto iz požara najbolje ih je interdisciplinarno proučavati tako da se s meteorolozima udruže šumarska struka, termodinamičari, stručnjaci koji se bave ponašanjem požara, vatrogasci. Potrebna su nam takva interdisciplinarna istraživanja. Prvo takvo istraživanje kod nas bilo je ono koje se odnosilo na kornatsku tragediju. Koristeći nove tehnologije, 2018. započela sam jedno takvo istraživanje na sveučilištu Macquarie u Sydneyju, tijekom studijskog boravka tamo, i nastavila sam ga u Hrvatskoj. I do danas o tome je objavljeno pet radova. Posljednji prije nešto malo više od mjesec dana u znanstvenom časopisu Natural Hazards. Dva su rada još u planu pa će na kraju biti ukupno sedam radova iz tog dvojnog doktorata. To je prvi put da je meteorološka analiza jednog hrvatskog požara objavljena u inozemnom znanstvenom časopisu pa to otvaranje znači da naša problematika postaje dostupna i široj znanstvenoj zajednici u svijetu – istaknula je Čavlina Tomašević zatim predočivši rekonstrukciju i meteorološku analizu splitskog požara iz 2017. Taj je požar trajao devet dana, od 16. do 25. srpnja, spaljena su 5122 hektara, u gašenju je sudjelovalo 796 vatrogasaca i više od 200 vojnika, ukupna šeta koju je požar napravio iznosi više od sto milijuna kuna, a uzrok mu je ostao nepoznat.
Splitski požar - pregledano pet tisuća snimaka
– Ono što ukazuje na ekstremno ponašanje toga požara jest to što je on prošao 11 kilometara u svega 30 sati. Požar je bilo moguće rekonstruirati samo u suradnji s vatrogascima i svjedocima. I da bih mogla znati gdje je on bio u kojem trenutku koristila sam snimke s nadzornih vatrogasnih kamera, razgovore i korespondenciju između vatrogasaca, ali i vatrogasaca i građana putem broja 112. Bilo mi je dostupno oko pet tisuća takvih snimaka i moram priznati bilo je vrlo stresnih trenutaka i svjedočanstava, osobito kada je u trenucima spuštanja požara prema Splitu nastala panika. Napravila sam i intervjue s vatrogascima koji su sudjelovali u gašenju požara, kao i s pilotima kanadera. Intervjuirala sam i svjedoke, uključujući i fotografe koji si bilježili požar. Sve su te informacije georeferencirane i ovo je prva ovakva detaljna karta jednog požara iz Hrvatske. Spaljeno područje podijelili smo na četiri segmenta koje smo nazvali Split jedan, dva, tri i četiri, a znakom "x" označeno je mjesto gdje je požar započeo, dok pune i isprekidane strelice pokazuju glavni smjer kretanja te retrogradno kretanje požara koje vatrogasci nisu očekivali. Kako su tri vrha planina u području Mosora udaljena od dva do šest kilometara od mora, to pokazuje da je topografija ovog područja vrlo kompleksna. Za sva od ova četiri segmenta imali smo određena pitanja. Htjelo se znati zašto se požar ponašao tako kako jest. Na kraju je analiza dala detaljne odgovore – pojašnjavajući grafičku rekonstrukciju splitskog požara kazala je znanstvenica koja je u nastavku navela i spomenute odgovore do kojih se došlo.
Niska mlazna struja jedan od indikatora
– Dakle, ovom je požaru prethodilo iznadprosječno toplo i ekstremno suho vrijeme. Zanimljivo, na postaji Split-Marjan na dan početka požara indeks meteorološke opasnosti od požara (FWI) bio je najviši te godine, što je ukazalo na ekstremne vremenske uvjete koji su doprinijeli tom požaru. Aladin model, koji operativno koristimo u DHMZ-u, dao je odgovore na neka naša pitanja o ponašanju požara. Tijekom tog splitskog požara puhala je bura u prizemnim slojevima, a ono nešto novo što smo uočili jest i ta zanimljiva visinska dolina jer je sa sjevera Europe tijekom srpnja prodro svježi zrak i temperatura zraka u Splitu je pala. To područje zapadno od visinske doline poznato je po spuštanju svježeg zraka s visine. Bura je zapuhala i suhi, svježi zrak prodro je baš u područje gdje se nalazio požar. Brzina vjetra na visini od 10 kilometara pokazuje visoku mlaznu struju, ali i pri dnu, do visine od jednog kilometra imamo isto povećanu brzinu vjetra, što se zove niska mlazna struja koja je pronađena u gotovo svim velikim požarima na Jadranu. I mi tu DHMZ-u tu nisku mlaznu struju već koristimo kao jedan od indikatora koji bi nam mogao pomoći u prognozi, da bi vremenski uvjeti mogli biti povoljni za nastanak ili rasplamsavanje požara koji su već u tijeku. Smjer vjetra bio je 45 stupnjeva. Kroz cijelu troposferu puhala je bura. Ovakve smo situacije pronalazili većinom u zimskim mjesecima, vrlo rijetko pojavljuju se u ljetnim mjesecima. Dakle, ovo je bila jedna iznimna situacija koju bismo u budućnosti mogli prognozirati uz, naravno, i one druge indikatore, kao što su suho te iznad prosječno toplo vrijeme. Kako se 24 sata nakon što je počeo požar krenuo spuštati prema Splitu nastalo je kaotično stanje i panika u gradu. Rekonstruirana brzina požara u tim trenucima bila je oko 50 metara u minuti, što znači da bi se moralo trčati uz taj požar sa svom vatrogasnom opremom da bi ga se uopće pokušalo zaustaviti. Naravno, to je bilo nemoguće. Tome su svjedočili i piloti kanadera koji su rekli da u tom trenutku nisu mogli ništa učiniti. Tada je uočena i vatrena pijavica. To se dogodilo kada je požar ušao u područje vegetacije u sjeverno-istočnom kutu Splita, a to obilje guste, suhe vegetacije bilo je tamo zato što je to područje za vrijeme rata minirano i nije se krčilo. Kako je to područje na visini gdje je bura bila jača, bila je prisutna i ona niska mlazna struja. Teren je bio poravnat sa smjerom puhanja bure koja je zapravo strmoglavila požar prema predgrađima Splita. Požar je protutnjao tim područjem, vatra je gorjela među kućama. U ovom smo istraživanju išli i korak dalje, koristili smo združeni model požar–atmosfera koji simulira ponašanje i kretanje požara. I to je bilo prvi put da je jedan takav model korišten u slučaju jednog požara u Hrvatskoj. Australci su to već i prije radili pa smo tu ideju preuzeli od njih – vrlo detaljno analizirala je Ivana Čavlina Tomašević veliki splitski požar iz 2017.
Rekonstrukcija požara u Tasmaniji
U nastavku je rekla i ponešto o rekonstrukciji požara koji se 2013. dogodio u Tasmaniji. Trajao je 16 dana, od 3. do 18. siječnja. Gorjelo je tada više požara u isto vrijeme, što govori o povoljnim uvjetima za razvoj velikog požara.
– Spaljeno je ukupno 23.959 hektara zemljišta i dogodio se prvi pirokumulonimbus u povijesti Tasmanije. Taj pirokumulonimbus je trajao svega 11 minuta, ali je u tom kratkom vremenu uspio proizvesti dva udara munje, srećom u ocean. Koliko je taj požar bio ekstreman pokazuje i to što je u prva 24 sata izgoreno 1500 hektara, a u sljedećih šest sati izgoreno je 14 tisuća hektara. Spaljena je ili oštećena 431 kuća i razni drugi objekti, 23 tisuće hektara šume i poljoprivrednog zemljišta, 660 kilometara ograda, 10 tisuća grla stoke, većinom ovaca. Ukupna šteta iznosila je preko 550 milijuna kuna. Požar je ugašen tek nakon tri mjeseca. A on je nastao na vrhuncu jednog toplinskog vala kada je temperatura zraka bila čak 12 stupnjeva veća od prosjeka, a minimalna devet stupnjeva veća od prosjeka. Koliko je taj toplinski val bio ekstreman čak i za australske pojmove govori i to što srednja maksimalna temperatura zraka za cijeli australski kontinent iznosi 39 stupnjeva. I ta je temperatura prešla 39 stupnjeva svega 21 dan u proteklih 120 godina, a tijekom tog ekstremnog vala čak šest dana u komadu temperatura je prelazila tih 39 stupnjeva. I taj je požar nastao na vrhuncu tog toplinskog vala. Bila je to uistinu jedna ekstremna situacija. Bilo je vrlo toplo i vrlo suho, sjeverozapadni vjetar puhao je kroz cijelu troposferu, slično kao i kod nas ono puhanje bure u splitskom požaru. Ukratko, ovakva interdisciplinarna istraživanja i analize mogu nam pomoći u poboljšanju operativne prognoze za požare. Nadam se da će se ovakav združeni model požar–atmosfera, uz preliminarne simulacije, moći jednom koristiti i kod nas za prognozu ponašanja požara raslinja ili za analizu koja slijedi kasnije. Ovakva hrvatsko-australska suradnja omogućava poboljšanje prognoze i prevencije te vatrogasnog menadžmenta kod nas – zaključila je Ivana Čavlina Tomašević.
Jesu li nam šume važne?
Uslijedilo je zatim predavanje prof. dr. sc. Damira Barčića sa Zavoda za ekologiju i uzgajanje šuma na zagrebačkom Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije. Tema mu je bila "Zaštita šumskih ekosustava od požara i mjere prilagodbe.
– U tijeku smo požarne sezone koja traje do kraja listopada i sve one pripreme koje se rade na razini državne uprave, jedinica lokalne i područne samouprave te javnih ustanova i poduzeća već su napravljene. Sve je to definirano Programom aktivnosti u zaštiti od požara u RH. To je bitno jer su pripremni radovi, ali i radovi poslije požarne sezone iz godine u godinu sve zahtjevniji. Stoga svoje predavanje želim usmjeriti prema mjerama prilagodbi koje bismo kao društvo trebali napraviti te što je, s aspekta šumarske struke, u tom smislu najbitnije. Postavlja se pitanje – jesu li nam šume važne, jesu li nam šumski ekosustavi općenito bitni? Odgovori već postoje. Na razini Europske unije niz godina rade se istraživanja, postoje europski dokumenti koji posljednjih godina sve više ukazuju na presudnu važnost šumskih ekosustava. Recimo, Europska strategija za šume do 2030., Europski zeleni plan, Strategija o biološkoj raznolikosti do 2030., kao i Europski klimatski program – svi ti dokumenti naglašavaju vrijednost i važnost šuma. Pa, zašto su nam šume važne? Zaštita tla od erozije jedna je od najvažnijih uloga šume, šuma veže i stabilizira tlo i tako ga štiti od odnošenja putem djelovanja vode i vjetra. Šume značajno utječu na vodni režim, sudjeluju u pročišćavanju podzemnih i površinskih voda. Šume mogu imati i vjetrozaštitnu ulogu, pružaju značajnu zaštitu od eolske erozije i štite okolno poljoprivredno zemljište od odnošenja tla vjetrom. Šuma je značajna kao svojevrsni filtar za pročišćavanje zraka od raznih oblika onečišćenja, kao i za zaštitu od buke. Šuma je stanište mnogobrojnim vrstama flore i faune. Šume ne služe isključivo za iskorištavanje drvne mase i lov, nego ispunjavaju i rekreativne i edukacijske uloge, što je posebno značajno za područja u kojima je razvijena turistička djelatnost. Sve te općekorisne vrijednosti šume mi u šumarstvu grupiramo u ekološke, zaštitne i društvene uloge. Naravno, tu treba pridodati i gospodarsku vrijednost šume. A u smislu utjecaja na klimu, općekorisne vrijednosti šuma danas, a vjerojatno i u budućnosti, bit će itekako važne. U nekim zemljama možda i presudne – naveo je u uvodu svog izlaganja Damir Barčić nastavljajući da se Hrvatska može pohvaliti jer je još od početka 1990-ih, kao jedna od rijetkih zemalja u EU, u svoje zakonodavstvo uvela odredbu prema kojoj svi privredni subjekti s godišnjim prihodom većim od 400 tisuća eura moraju izdvajati 0,026% od ukupnog prihoda za šume i šumski ekosustav.
Do 2030. treba posaditi tri milijarde stabala
– Znači, po tome smo među prvim zemljama u Europi. Naime, na prijedlog šumarske struke još se 1990-ih shvatilo da se u šume i šumarstvo mora ulagati jer se šumski ekosustavi neće održati sami od sebe. Treba im pomoći radi otpornosti i biološke raznolikosti. Sve je to nešto što čovjek mora činiti ako u budućnosti želi doći do određenih rezultata. Vrijednosti šuma svake se godine umnožavaju. Na razini EU prijedlog je da se do 2030., a onda i do 2050., zaštiti oko 25% šuma u Europi. Naravno, pitanje je – kakav model za to treba napraviti jer postoje elementi stroge zaštite i elementi blaže, liberalnije zaštite. O tome treba razgovarati. Također, EU se obvezala, upravo tom Strategijom za šume, da će do 2030. posaditi ili pošumiti dodatnih tri milijarde stabala. To je ambiciozna brojka. Što se tiče Hrvatske, sumnjam u ostvarenje i realizaciju takvog jednog programa jer je 2030. vrlo blizu. Zahtjevno je to zbog požara otvorenog prostora jer dodatna pošumljavanja zahtijevaju i određenu vrstu prilagodbe – izrazio je profesor s Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije sumnju o hrvatsku realizaciju zadanog europskog plana.
– Šume i šumska zemljišta u zemljama EU trenutačno obuhvaćaju 176 milijuna hektara, odnosno 43,5% kopnene površine. A oko 40% šumskog područja u EU u javnom je vlasništvu. Kada je riječ o našoj zemlji, šume i šumska zemljišta zauzimaju 49% ili 10.510 četvornih kilometara dinarskog krškog područja, od čega obrasle površine zauzimaju 70 posto%, a neobrasle i neplodne 30%. Gledajući strukturu tih šuma ona je, nažalost, vrlo loša u kvalitativnom smislu. To se prije svega odnosi na šume niskog uzgojnog oblika. Pojednostavljeno, nisko uzgojni oblik znači da to nisu najbolje šume što se tiče kvalitete i da to nisu gospodarske šume, da se njima ekonomski ne gospodari. A u nas je takvih šuma niskog uzgojnog oblika 83%, dok je onih visokog uzgojnog oblika tek 17%. Površine tih nisko uzgojnih šuma najrasprostranjenije su u Istri, Primorju i Dalmaciji. Uzroci su stoljetni. Antropogeni je utjecaj bio presudan. S gledišta požara, to je ozbiljna situacija jer upravo šume niskog uzgojnog oblika imaju veći rizik od pojave i širenja požara u njima, nego što to imaju uređene i visoko kvalitetne šume. To je veliki nedostatak koji se ne može rješavati u kratkom vremenskom razdoblju. Posebno kada to stavimo u okvir pojave požara. Recimo, u razdoblju od 2013. do 2023. analiza ukazuje na razlike u izgorenim površinama i broju požara. Tako je 2017., kada je bilo ekstremno suho i vruće ljetno razdoblje, uz pojavu velikog broja požara vatrom bilo zahvaćeno 86.576 hektara površine. Takve bismo godine ubuduće željeli izbjeći, tim više što nam trendovi rasta srednje godišnje temperature ne idu u prilog. Situacija će biti još gora. Moramo se pripremiti na sve veće izazove. E sad, ključna je stvar u šumarstvu – što možemo najviše napraviti? Šumski požari i šumarstvo povezani su i tu moramo dati neke odgovore, moramo sudjelovati u svim interdisciplinarnim istraživanjima i pokušati pronaći modele, i kratkoročne i dugoročne, kako provesti sve to što je neophodno – naglasio je Damir Barčić.
Zapuštenost naših šuma
Dodao je kako se u mjere prevencije i prilagodbe svrstava i – otvorenost šumskih cesta.
– Šumski kompleksi moraju biti otvoreni zbog problema šumskog požara, njegova nastanka i širenja, što znači i dostupnosti tih šuma gasiteljima u trenutku pojave požara. Otok Rab je primjer kako šumski kompleks treba izgledati pa da ima dovoljno šumskih protupožarnih cesta. Na tisuću hektara trebalo bi biti blizu 15 kilometara šumskih cesta. Što se tiče sjevernog Jadrana, situacija je povoljna, na tom području imamo u prosjeku oko 13 kilometara. Nažalost, za južni do Jadrana imamo samo oko tri i pol kilometra šumskih protupožarnih cesta na tisuću hektara. Kada dođe do požara to je nedovoljno za pristup i gašenje. No nisu bitne samo šumske ceste, već i šumski putevi, prosjeci i sve ono što omogućava pristup motrenju, zaštiti kao preventivnoj aktivnosti, a onda i gašenju u slučaju požara. Valja spomenuti i poljoprivredna zemljišta ili napuštena poljoprivredna zemljišta s kojih se požar onda proširi na šume, što je veliki problem u našoj zemlji. Također, mjere prilagodbe koje bi trebalo intenzivirati odnose se i na šumsko-uzgojne radove, a to su radovi na čišćenju i prorjeđivanju šuma. Uređena šuma nastaje tako što se od najranijeg razdoblja – od pete, desete i petnaeste godine – čisti. Čovjek u nju ulazi, smanjuje broj biljaka po hektaru tako da bi nakon 60-70 godina ta šuma trebala izgledati uređeno, bez donjeg raslinja i bez manjih suhih stabala. Nažalost, mnoge su naše šume zapuštene jer se u njima ne provode ti šumsko uzgojni radovi, u njima je velika količina gorive tvari, suhih stabala. Kada dođe do požara u tako zapuštenoj šumi, onda je jako teško provesti bilo kakve oblike zaštite ili gašenja. Količina gorive tvari je ključna i na nju možemo utjecati. Posebno kroz provođenje radova čišćenja i prorjeđivanja, za što bi trebalo pronaći veća sredstva jer ti radovi u velikoj mjeri jamče uređene šume – upozoravao je znanstvenik koje nedostatke treba čim prije ispraviti.
Neke vrste drveća gore sporije, neke brže
Potkrijepio je i to vrlo preciznim detaljima. Uređena šuma znači da se po jednom hektaru sadi između 1500 i 2000 tisuća biljaka, ali već tijekom rasta te šume, nakon 60-70 godina, broj biljaka po hektaru mora biti negdje oko 400.
– To znači da šumari moraju biti prisutni u toj šumi i da moraju odrađivati svoje radove. Tako smanjujemo količinu gorive tvari, i mrtve i žive gorive tvari, te smanjujemo rizik za nastanak i širenje šumskog požara. Tome u prilog idu i neka nedavna istraživanja rađena u Francuskoj i Španjolskoj, o tome kako se u uređenim šumama razvija požar i koje su razlike između listopadnih šuma i četinjača. Recimo, utvrđeno je da šume listača imamu najmanju statističku vjerojatnost širenja požara, što je logično jer se, gledajući i tlo, tu zadržava najviše vlage te imamo i povoljnije uvjete razgradnje organskog materijala, a manje su i količine gorive tvari. A zanimljivo je i to da je u šumama četinjača, odnosno crnogorice, statistička vjerojatnost izgorenih stabala najmanja. Naravno, ovdje govorimo isključivo o uređenim šumama. To je pokazatelj da moramo voditi računa o šumama, ulagati u njih, provoditi radove jer bez tih radova stanje tih šuma postaje jako loše. Usto, ključna je i goriva tvar. Nije nebitno hoće li doći do niskog požara ili visokog, odnosno požara krošnji. Sve to ovisi o gorivoj tvari. Ako se radi o visini iznad tri i pol metra dolazi do požara krošnji, ti su požari vrlo teški i zahtjevni za gašenje, suzbijanje i ograničavanje. Ako se požar već i dogodi, ključno nam je taj požar pokušati zadržati blizu tla, da bude prizemni požar kako bi ga se moglo lakše suzbijati i stavljati pod kontrolu. Ako imamo velike količine gorive tvari u šumama, onda je to vrlo teško i zahtjevno. Tim više što imamo i različita obilježja gorivih tvari, ovisno o zapaljivosti i gorivosti. Svaka je vrsta po tome drugačija, neke vrste gore sporije, a neke brže. Četinjače su izraženije što se tiče zapaljivosti i gorivosti, ali ako govorimo o uređenim šumama onda i u tom smislu smanjujemo te rizike. Znači, nije svejedno u kakvom je stanju šuma. Ponovit ću, šuma mora biti uređena, šumar mora biti stalno na terenu i mora voditi o računa o provođenju svih predviđenih radova koji su definirani i propisani zakonom. Svaki šumovlasnik, bez obzira radi li se o državnoj ili privatnoj šumi, mora imati program gospodarenja koji se donosi za razdoblje od deset godina. Ključno je pitanje – da li se ti predviđeni radovi zaista i provode. Ako se ne provode, onda dolazimo do ozbiljnih problema jer, s aspekta požara, imamo veće količine gorive tvari i situacija je puno teža – uz dobronamjerne i stručne savjete poručio je Damir Barčić koji se u nastavku dotaknuo i važnog odnosa šumske vegetacije i naseljenih mjesta.
Kazne za paljenje korova tijekom požarne sezone
– Taj se odnos u budućnosti također mora adekvatno rješavati. Sjećam se da je lani vatrogasni zapovjednik s područja Šibensko-kninske županije javno apelirao na građane da čiste svoje okućnice od korova i svega što spada u zaraslu vegetaciju. Bez toga puno je teže gasiti i suzbijati požare. Koliko je to važno svjedoče nam i prizori grčkog požara iz 2018., gdje je smrtno stradalo 70 ljudi, a više stotina njih bilo je ozlijeđeno. Sve se to dogodilo zato što je šumski požar prešao u naseljeno, turističko područje, gdje ga je, i zbog guste vegetacije između kuća, bilo teško gasiti pa su posljedice bile katastrofalne. Dakle, ne smije se dozvoljavati zaraštavanje vegetacije, naseljena se područja moraju čistiti i održavati – ponovno je predavač naglasio jednu vrlo važnu okolnost koja upućuje na to da ljudski nemar i nebriga mogu imati itekako poguban utjecaj i na nastanak požara i na njegovo munjevito širenje. Pritom je i on podsjetio na činjenicu da nam klimatski trendovi već ionako čine otežavajuće okolnosti.
– Recimo, oborine. Za područje srednje Dalmacije, oko Šibenika, od 1960. do 2021. jasno se vidi da iz desetljeća u desetljeće govorimo o trendu manjka oborina. S druge strane, tu je i trend povećanja srednje godišnje temperature. Sve toplija i suša ljeta povećavaju rizike od nastanka i širenja požara otvorenog prostora i šumskih požara. Zaključno, kada je riječ o nastanku, a onda i razvoju te širenju požara posebno pažnju treba staviti na antropogeni uzrok. Prema podacima o uzrocima požara, u našoj zemlji i na Sredozemlju, čak 95-99% čini antropogeni utjecaj. Dakle, čovjek ili namjerno ili nenamjerno izaziva požar. Radi li on to na svom ili na napuštenom zemljištu, sasvim je svejedno za svaki šumski ekosustav. Posebno u situaciji kada požar poprimi velike razmjere. Znači, čovjek je najodgovorniji. Sada tijekom požarne sezone mnogi znaju pitati: "Pa zašto sadite borove?", na što uzvraćam: "Mislite li da bor sam od sebe gori? Ili da maslina, vinova loza ili hrast crnika sami od sebe gore? Ne. Čovjek je taj koji pali vatru, namjerno ili nenamjerno, svejedno. Čovjek je uzrok i glavni krivac za taj problem." Čak ni povećanje temperatura tijekom ljetnih sezona ne bi samo od sebe zapalilo neku vatru. I još nešto, trebamo tu i određenu pomoć. Pa čak i u obliku kazni, ma koliko god to bilo nepopularno. Te kazne trebaju ići u smjeru odvraćanja onih ljudi koji se ne pridržavaju propisa. Recimo, da se tijekom požarne sezone ne smije ni na svom zemljištu paliti korov. Neki ljudi to uporno rade, dok velike i ozbiljne štete koje nastaju nakon toga netko opet mora sanirati i rješavati. A kazne su gotovo nikakve. Kao da uopće ne postoje. I naravno da je to onda vjetar u leđa onim ljudima koji to ili namjerno ili nenamjerno zapale. K tome, kada već govorimo o borovima i širenju vatre, posljednja su istraživanja pokazala da nisu samo borovi lako zapaljivi i gorivi, već su to i lovor, planika... Znači, vrste koje su listače. To pokazuje da čovjek zaista mora biti odgovorniji zbog svog utjecaja na prirodu jer trendovi koji uočavamo nisu nimalo obećavajući. U razdoblju od 2040. do 2070. na razini EU s jedne strane troškovi za suzbijanje i protupožarnu zaštitu samo će se povećavati, dok će s druge strane biti i sve više štete u ekološkom i ekonomskom smislu, što se onda reflektira i na šume i na šumske sustave – završnim upozorenjem i porukom da svi budemo što savjesniji i odgovorniji prema prirodi i samima sebi priveo je Damir Barčić svoje izlaganju kraju.
Pa što je tu uopće imalo gorjeti?
Uslijedila je kraća rasprava tijekom koje se također čulo mnogo zanimljivih informacija, poruka i savjeta.
Tako je dr. sc. Višnjica Vučetić, prva predsjednica Hrvatskog agrometeorološkog društva, u kontekstu spoznaje kako je upravo čovjek najvažniji i najodgovorniji faktor vezano uz požare podsjetila na jednu iznimno korisnu akciju.
– Svjesni smo da je odrasle ljude teško preodgajati pa je zato Agrometeorološko društvo krenulo educirati one najmlađe, u vrtićima i osnovnim školama. Izradili smo edukativni crtani film "Požar nije šala", kao i strip, a održali smo i oko 180 radionica po cijeloj Hrvatskoj. To je jedna od metoda prevencije. U Dubrovačko-neretvanskoj županiji takve smo radionice održali i srednjoškolcima i vatrogascima. Meteorološka struka puno može pomoći da vatrogasne postrojbe svoje snage mogu slati u pravo vrijeme na pravo mjesto – kazala je Višnjica Vučetić, nakon koje se za riječ javio voditelj tima sudskih vještaka zadužen za analizu požara na Kornatima. Napomenuo je da je područje na kojem se požar dogodio precizno skeniran te se zaključilo da se, s pozicije meteorologije, ovladalo situacijom, ali se "zapelo na vegetacijskim modelima". Stoga ga je zanimalo je li se od kornatske tragedije 2007. nešto napravilo.
– Postoje li razvijeni neki numerički modeli požarne vegetacije? Recimo, makije ili borove šume? Postoji li numerički model izgaranja takve vegetacije? Jer na Kornatima imamo specifičnu vegetaciju, puno niskog raslinja. I svi su se pitali – pa što je tu uopće imalo gorjeti kada je sami kamen?! Zato predlažem da se izrade takvi modeli – reče sudski vještak, a odgovorila mu je Ivana Čavlina Tomašević uzvrativši kako se do sada primjenjivao američki model s 13 kategorija gorivog materijala, ali da sveobuhvatne detaljne karte vegetacije Hrvatske nemamo. Da bi izrada takve karte i takvog numeričkog modela bila izrazito korisna potvrdio je i Damir Barčić, dodajući da Hrvatske šume imaju svoje vegetacijske karte, ali da bi one bile od opće koristi potrebno je uvezivanje, interdisciplinarni pristup.
Češeri lete i do 100 metara prenoseći požar
Branko Grisogono tada je dometnuo kako je, u kontekstu velikih požara, važno doći i do informacije koliko će eteričnih ulja isparavati od tjedna do tjedna jer se ona mogu ponašati "gotovo kao bacač plamena".
A onda se u raspravu online putem uključio jedan stručni sudionik.
– Jedno je istraživanje pokazalo da zbog specifične morfološke građe stabla i velike mogućnosti skladištenja vode rogač teško gori pa bih predložio korištenje rogača u izgradnji vatrozaštitnog pojasa. U tom su smislu bitni još i hrast crnika i Kanarski bor. Bez takvih zahvata u šumarstvu mediteranskog područja nemamo šanse u borbi protiv požara. Kada su tamo bili požari, na korčulanskom području i na Lastovu, sve je izgorjelo, a rogač je ostao netaknut. Imamo vrste bora čiji češe leti 50 ili 100 metara i tako prenose požar preko ceste. Znači, cesta više nije nikakva barijera za širenje požara. Zato hitno treba mijenjati sastav vegetacije i stvarati vatrozaštitne pojaseve od onih biljnih vrsta koje teže gore. Isključivi krivci za stanje koje imamo su naša inertnost, nedostatak radne snage i neurednost površina. Hrvatska bi mogla koristiti malteški model gospodarenja šumama i malteški model prevencije šumskih požara. Malta je otočna zemlja ograničena resursima i svugdje slušamo o požarima, osim na Malti. Od svih mediteranskih područja Malta ima najmanje požara – naveo je odlične primjere online sudionik rasprave.
Uvoz stranih biljnih vrsta i škakljive projekcije
Na njegove riječi nadovezao se odmah Damir Barčić rekavši da je rogač i danas atraktivna i zanimljiva vrsta, ali se on ne možete direktno koristiti za pošumljavanje degradiranih staništa jer na njima ne uspijeva, kao što ni hrast crnika i hrast medunac ne uspijevaju na kamenjarskim površinama.
– No smokva je također jedna dosta zapostavljena vrsta kod nas, a mogla bi se, isto kao i rogač, više raširiti u našem jadranskom području. Prije dosta godina proveli smo jedan projekt. Određene vrste akacije, koje su autohtone u Argentini i Čileu i tamo se koriste kao vatrozaštitne, pokušali smo ovdje testirati. Naime, vrste iz tog dijela Južne Amerike izabrali smo za pokus jer je to područje najsličnije našoj mediteranskoj klimi. U suradnji s Hrvatskim šumama pokušali smo u dvije-tri godine proizvesti dovoljan broj sadnica akacije te ih posaditi u određena naša ograničena područja kao pokusne plohe. Nažalost, što se tiče daljnjeg razvoja i rasta tog sadnog materijala – rezultat je bio nikakav. Vezano pak i uz spomenuti Kanarski bor valja napomenuti da donošenje stranih biljnih vrsta može, ali i ne mora biti problem. U velikoj mjeri sve ovisi o tlu. Za neke vrste treba dobro sagledati u kojim klimatskim uvjetima te biljke rastu tamo gdje su autohtone i kako bi se one uklopile kod nas, jer se može raditi o različitim klimama i različitim podnebljima. Osim toga, uvoz stranih vrsta i zakonski je reguliran. Treba dobro znati bi li neka strana vrsta bila dobra i korisna kod nas, da se ne bi radilo o uvozu neke invazivne vrste zbog koje ćemo kasnije biti u problemu – kazao je Barčić istaknuvši i važnost pitanja ruralnog razvoja u našoj zemlji. Iako imamo područja koja obiluju pašnjacima, tamo nema ljudi i nema razvijenog stočarstva.
– Nitko neće održavati te pašnjačke površine, što predstavlja ozbiljan problem. Nema ni dovoljno stoke. Ljudi se sve manje bave stočarstvom. Za razliku od prije stotinu godina, kada je bilo dosta seoskog stanovništva, nesretni turizam je učinio svoje. Kada danas nekome kažete da bi se na moru trebalo baviti stočarstvom, malo vas čudno gledaju. To naprosto nije popularno govoriti – naveo je profesor s Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije još jedan problem.
Da je uvoz stranih biljnih vrsta riskantan i vrlo delikatan, upozorio je i Grisogono rekavši:
– Uzmemo li u obzir klimatsku projekciju za idućih, recimo, 40 godina, kako da mi znamo da će neke uvezene biljne vrste ovdje biti dobrodošle i da će one ovdje dobro živjeti 2070.? To su, blago rečeno, vrlo škakljive projekcije.
Sve je manje studenata meteorologije
Na pitanje ima li među prisutnima netko iz nadležnih ministarstava, jer tamo sjede oni koji kreiraju politike pa bi zato trebali dolaziti na ovakva predavanja na kojima mogu čuti štošta pametno i korisno, javila se predstavnica Ministarstva okoliša i zelene tranzicije koja je u tek nekoliko rečenica kazala samo to da se planira osnivanje Centra za prilagodbu klimatskim promjenama i projekt povećanja videonadzora za detekciju požara u šumama.
Njeno je obraćanje ponukalo Ivanu Čavlinu Tomašević na nekoliko kritika, ali i savjeta.
– Vezano uz krizno komuniciranje, na javnim televizijama u Australiji emitiraju se informacije o povoljnim vremenskim uvjetima za nastanak šumskih požara. Kod nas toga uopće nema. Naša je javnost potpuno "gluha" na tu temu, i to zbog piromana. A jedna je studija u Kaliforniji pokazala da je vraćanje takvih informacija u javni medijski prostor rezultiralo povećanjem broja požara, ali samo u prvih nekoliko sezona. Nakon toga stanovništvo je bilo educirano o vremenskim uvjetima koji su povoljni za nastanak požara. Jer kada se steknu ti uvjeti, onda se događa ono što je najbolje opisao jedan vatrogasac iz splitske Javne vatrogasne postrojbe koji je sudjelovao u gašenju splitskog požara. On je rekao: "Da požar počne ovdje kraj mene, kraj mojih nogu, i da u tom trenutku imam kantu vode pored sebe, ako su uvjeti za požar povoljni ja požar neću moći spriječiti." Znači, jako je dobro da imamo nadzor nad našim šumskim površinama, ali ako već imamo istraživanja, nastala na temelju entuzijazma i ljubavi znanstvenika te financiranju iz inozemstva, iz kojih se doznalo u kakvim vremenskim uvjetima požari nastaju to su znanja koja možemo konkretno koristiti kako bismo upozorili i vatrogasce i građane da budu na oprezu. Tehnologiju treba pozdraviti, ali ovakva istraživanja trebaju doći u fokus javnosti, treba ih popularizirati i poduprijeti pa da i mladima to postane zanimljivo. I takva istraživanja država treba financirati. Jer kada informacije iz takvih istraživanja dođu do vatrogasaca one su im od velike koristi. Tako onda dolazi i do smanjenja broja požara – obraćajući se predstavnici Ministarstva kazala je Ivana Čavlina Tomašević, dodajući još i to kako je posljednjih godina sve manje studenata meteorologije. Stoga je apelirala da, osim u tehnologiju, treba ulagati i u ljude koji će se baviti meteorologijom.
– Ministarstvo treba razmisliti i financiranje usmjeriti u znanje i obrazovanje pa će onda te projekte koje ste najavili u ime Ministarstva imati tko i raditi – poručila je znanstvenica.
Požare potpaljuju domaći, naši ljudi
Da je itekako u pravu posvjedočila je i Višnjica Vučetić kazavši da je u Australiji sastavni dio tima operativnog centra i – meteorolog. Stoga smo, dodala je, već i predlagali da, recimo u Divuljama, barem u vrijeme požarne sezone u sklopu javno vatrogasnog centra bude i meteorolog koji bi vatrogascima mogao kratko i jasno prezentirati sve važne informacije vezane uz povoljne uvjete za nastanak ili širenje požara, a on bi to mogao raditi ne samo za požare nego i za poplave, odnosno sve ekstremne događaje u kojima vatrogasci reagiraju.
Na kraju, za riječ se ponovno javio online sudionik ove rasprave o čijih nekoliko završnih rečenica svi trebamo dobro razmisliti jer su istinite, govore o nama samima, o našem ponašanju, neodgovornosti, nemaru, pa i pohlepi.
– Vezano uz porijeklo šumskih požara, uz one koji ih izazivaju, treba reći i ovo – da se razumijemo, turisti ne pale požare. Pogotovo ne europski turisti. Oni ne pale požare jer znaju da se to ne smije. Požare potpaljuju domaći, naši ljudi, a razlog potpale požara je uglavnom prenamjena šumskog zemljišta u građevinsko. Budimo realni, nemojmo lagati sami sebe. Znači, trebamo se pozabaviti našim, domaćim ljudima – poručio je govornik, a na svima nama je da i to i sve ostalo što se toga dana čulo u HAZU shvatimo kao stručan i dobronamjeran putokaz što i kako raditi pa da požara u našoj zemlji bude što manje i da njihove posljedice ne budu katastrofalnih razmjera.
Otvori KEKS Pay
Za 99% požara kriv je čovjek