Nakon višemjesečnih pregovora Vlada i reprezentativni sindikati potpisali su Dodatak Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike. Dok dio sindikalne scene tvrdi da povećanja ne prate rast životnih troškova i najavljuje osporavanje modela reprezentativnosti, predsjednik Sindikata policije Hrvatske Dubravko Jagić poručuje da je postignut maksimum u postojećim okolnostima te da bi izostanak dogovora značio ozbiljan udarac socijalnom dijalogu. U razgovoru govori o pregovorima iza zatvorenih vrata, kritikama dijela kolega i budućnosti sindikalizma u državnim službama.
Pregovori su završeni i Dodatak Kolektivnom ugovoru je potpisan. Kako su ti pregovori izgledali iza zatvorenih vrata i jeste li osobno zadovoljni postignutim? Kako ocjenjujete suradnju s Vladom, je li pokaza sluha za Vaše probleme?
Iza zatvorenih vrata nije bilo ni romantike ni revolucije. Suradnja s Vladom bila je korektna, ali zahtjevna. Pokazali su spremnost na razgovor, ali tek nakon jasnih argumenata i jasne poruke da nećemo odustati. Pregovori nikada nisu jednostavni, a pogotovo ne u vremenu kada su očekivanja velika, a fiskalni okvir ograničen. Nije bilo prijetnji niti, kako se pokušalo insinuirati, ‘dogovora ispod stola’. To je, najblaže rečeno, ‘ispod časti’. ‘Naši’ problemi su zajednički većini službi, i državnih i javnih. Pregovarali smo čvrsto jer tu se radi o ljudima koji nose policijski i sigurnosni sustav ove zemlje. Ljudi koji rade noću, vikendom, na granici, u postajama, u zatvorima, pod pritiskom i često bez prava na pogrešku. Sindikat policije Hrvatske je u tim pregovorima imao vodeću ulogu i bili smo svjesni težine odgovornosti koju nosimo i to ne dopušta populizam ni pregovarački hazard.
I znali smo što znači ako ne bude dogovora, presedan da Vlada prvi put uredbom nameće osnovicu bez dogovora što je svojevrsni poraz socijalnog dijaloga. Jesam li zadovoljan? Jesam. Apsolutno? Ne. U sindikalnom poslu ne smijete biti apsolutno zadovoljni jer realnost se mijenja. Troškovi života, inflacija, migracije ljudi iz sustava, pritisak na sigurnost, i ostali faktori i fluktuacije, u državi i šire koje utječu na živote ljudi, na kvalitetu života i na uvjete rada. Ovo što smo ispregovarali je bio maksimum koji je bilo moguće uzeti u ovom trenutku bez destabilizacije sustava.
Kritičari tvrde da postignuta ponuda ne pokriva rast životnih troškova ni inflaciju te da je Vlada time pokazala da joj nije stalo do zaposlenika javnog servisa. Kako odgovarate na tu ocjenu?
Razumijem frustraciju. Troškovi života rastu brže nego što svi želimo. Ovo povećanje treba gledati kumulativno, zajedno s ranijim korekcijama osnovice i dodataka. Kada sve zbrojite, ovo povećanje značajno amortizira inflacijski pritisak. Je li ga anulira u potpunosti? Ne. Ali smanjuje jaz. I zadržava pregovarački okvir. Sindikat ne može upravljati makroekonomijom, ali može spriječiti pad realne vrijednosti rada. To smo ovim dogovorom učinili.
U mandatu ove Vlade nominalni rast plaća u državnim službama premašio je 100%, dok je kumulativna inflacija oko 35%. To znači realni rast, a ne pad. Razlika između nas i nekih kolega je jednostavna. Mi gledamo ukupni položaj državnih službenika, a ne jedan postotak izoliran iz tablice. Plaća se ne gleda kroz jedan posto. Gleda se kroz cijeli paket prava. A taj paket danas je veći nego jučer. A sada najjednostavnije: policajci ne žive od konferencija, nego od neto iznosa koji sjedne na račun. Danas. Ne sutra. Ne od parole. Ovdje nije riječ samo o tri puta po jedan posto. Riječ je o rastu osnovice na 1.035 eura, izjednačavanju terena i dnevnica na 30 eura, punoj proračunskoj osnovici za rođenje djeteta, dodatnim danima za sindikalne aktivnosti... Bez naših potpisa danas bismo govorili o osnovici od oko 735 eura, a ne o 1.035 eura. To su činjenice.
Pet reprezentativnih i sedam nereprezentativnih sindikata udružili su se u novu platformu te poručili da ne prihvaćaju dosadašnji način vođenja socijalnog dijaloga. Kako gledate na tu inicijativu i je li to poruka da dio sindikalne scene više nema povjerenja u postojeći model pregovaranja? Što je, po Vašem mišljenju, dovelo do ovakvog sindikalnog raskola i postoji li realna mogućnost zajedničkog nastupa u budućim pregovorima?
Do raskola uvijek dovodi nezadovoljstvo postojećim. Uvijek je najlakše krivca tražiti drugdje i u drugome. Raskoli najčešće nastaju kada dio aktera procijeni da kroz postojeći model ne može ostvariti utjecaj. To razumijem, ali destabilizacija pregovaračkog sustava dugoročno šteti upravo zaposlenicima. Godinama gledamo isti obrazac. Dok se pregovara, većina ne govori dovoljno glasno ili šute, kad završe pregovori, svi galame. Zapravo jedinstvo za koje se svi trebamo zalagati, ne izgleda tako. Ovo je 'upadanje u najstariju zamku', reći ću opet jednu narodnu i opet ću reći da ne volim koristiti narodne izreke i fraze, ali podijeli pa vlada(j). To znaju već i vrapci na grani. Jedinstvo je da sjednemo za stol, uskladimo zahtjeve i taktiku i preuzmemo odgovornost zajedno. To se ne radi naknadnom pameti. Sindikalna scena nije monolit i nikada nije ni bila. Ali postoji razlika između pluralizma i paralelnog sustava.
Postoji li mogućnost zajedničkog nastupa?
Postoji, ali pod uvjetom da svi poštuju pravni okvir i institucionalni proces i da se zajedništvo gradi prije pregovora, za stolom, a ne poslije pregovora, kroz prozivke.
Traže se izmjene Zakona o reprezentativnosti uz argument da je prag od 20 posto sindikalno organiziranih previsok te je podnesena i ustavna tužba. Kako vidite tu inicijativu?
Model pregovaranja definiran je zakonom. Znači, reprezentativnost nije stvar dojma, nego zakona. Dva reprezentativna sindikata državnih službi imaju više od 25.000 članova. To je mjerljivo. To je pravni okvir. Osporavanje toga nije napad na nas iako se to tako predstavlja u javnosti. Prag od 20% uveden je da bi za pregovarački stol sjeli oni koji imaju stvarnu potporu zaposlenih. Ako se zakon želi mijenjati, to je legitimno, ali dok je na snazi, vrijedi za sve. Ustavna tužba je pravno sredstvo. I neka institucije rade svoj posao. No do odluke Ustavnog suda zakon je obvezujući. I ako se zakon mijenja, mora se mijenjati sustavno i na temelju analize, a ne zbog trenutačnog nezadovoljstva ishodom pregovora. Je li to zaista u interesu sindikata, sindikalne borbe i socijalnog dijaloga? Ne možete pregovarati o plaćama na temelju Facebook ankete. Sustav mora imati pravila.
Na čelu sindikata ste već četvrt stoljeća. U vremenu kada se sindikalna scena mijenja, pojavljuju se nove platforme i inicijative, a dio kolega propituje dosadašnji model vođenja pregovora, osjećate li i dalje punu podršku članstva?
Osjećam apsolutno. I to snažno. Podrška jača i raste. To mi je potvrda da dobro radim i daje mi snage za daljnju borbu. Znam da zvuči kao floskula, ne govorim reda radi i iz dojma. I nisam sam. Ovo je priznanje i mom timu, svim tim zajedničkim neprospavanim noćima. Prošao sam više vlada, više 'platformi', više valova populizma i više kriza. A policija je ostala i mora ostati, služba čovjeka i temelj sigurnosti države. Hoće li naši članovi 2026. živjeti lošije? Neće, ako gledamo cjelinu. Policija, i državni službenici i namještenici, godinama su bili potplaćeni. To je činjenica. Ali zadnjih godina imamo kontinuitet rasta, ispravljanje koeficijenata, materijalna prava koja rastu. Sindikat policije Hrvatske i dalje ima najveću organiziranost u sustavu i najveći broj članova, policijskih službenika, državnih službenika i namještenika. Dok god imamo povjerenje članova, ja imam obvezu, a prvenstveno želju, pregovarati i boriti se za njih, kao i uvijek.
Kako vidite budućnost sindikalizma u državnim i javnim službama te općenito?
Sindikalizam nije aktivizam i ne smije se svoditi na politikantstvo. On je odgovornost. On je garancija da rad ima vrijednost i da sustav ne jede vlastite ljude. Ali budimo realni, budućnost sindikalizma bit će sve zahtjevnija. Pregovori će postajati kompleksniji, fiskalni okvir stroži, a pritisci veći. U takvim okolnostima teško da će moći sudjelovati oni koji nemaju stvarnu brojnost, organizaciju i pregovarački kapacitet. Reprezentativnost nije formalnost, ona je odraz snage i povjerenja članstva.
Sindikalizam se mora modernizirati, ali ne razvodniti. Vjerujem da će se sindikalna scena postupno konsolidirati. Manji sindikati morat će procijeniti tko doista donosi rezultate, tko je stvarni pregovarač. Ljudi vrlo jasno razlikuju retoriku od učinka. Sindikat policije Hrvatske danas okuplja najveći broj članova u sustavu državnih službi i to nije slučajno. Primjećujemo i povećani interes zaposlenika iz drugih segmenata javnog sektora, od hitnih službi do drugih državnih tijela.I da, novi Kolektivni ugovor dolazi. To su naše sljedeće bitke, topli obrok, koeficijenti, statusna prava i daljnje jačanje materijalnog položaja zaposlenih. I dalje ćemo inzistirati na kolektivnom pregovaranju, jedinstvu koje se gradi radom i socijalnom dijalogu koji je institucionalan, a ne improviziran.
Otvori KEKS Pay
