Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 1
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Ekspert za bliski istok upozorava:

Migranti bi mogli 
postati najveća sigurnosna prijetnja od II. svjetskog rata

Migrants pass a cornfield as they walk to cross the border into Croatia, near Sid, Serbia, October 3, 2015.
Foto: Reuters/PIXSELL
1/5
18.10.2015.
u 10:28

Iz pregleda terorističkih aktivnosti na Zapadu u zadnjih 15 godina proizlazi kako je velika vjerojatnost da među migrantima ima i potencijalnih terorista

Migrantska kriza koja je pogodila Hrvatsku i ostatak Europe pružila nam je priliku boljeg uvida u stanje hrvatskog društva i politike te u međunarodna previranja koja nas prije nisu odveć zanimala. To su teme o kojima danas znamo više nego što smo o njima znali prije nego što je oko 200.000 migranata ušlo u Hrvatsku. Većina ih je i izišla, no kriza time nije prestala niti je umanjena. Dok nove stotine tisuća kreću iz Sirije, Iraka, Afganistana, Libije, Somalije i Sudana, a Njemačka prijeti kako će dio migranata vratiti Hrvatskoj, potrebno je napraviti rekapitulaciju dosadašnjih postupanja i razmisliti o budućima. Tri su područja za nju osobito važna.

Kao prvo, vidjeli smo da su Hrvati narod koji suosjeća s patnjama drugih. Za razliku od nekih drugih država kroz koje su migranti prešli prije ulaska u Hrvatsku, Hrvati su ih dočekali bez kalkulacija kako će na njima zaraditi i bez zaziranja od njih. Stanovnici mjesta kroz koja su migranti prolazili davali su im hranu i potrepštine, a neki su ih i besplatno prevozili do mađarske granice.

Iza Gane, Paname ili Grčke

Ne tako davno i mi smo bježali sa svojih ognjišta. Nitko ne razumije patnika kao supatnik. Za ljude koji su i sami nekoć spas tražili pred prijetnjom za svoje živote i živote svojih obitelji, pa se vratili, teško je očekivati išta drugo doli da se onima koji bježe pokraj njihovih kuća smiluju i pomognu im. To što su migranti muslimani malo je kome zasmetalo. Ni to ne čudi. Hrvatska je devedesetih zbrinjavala pola milijuna izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, od kojih su polovicu činili muslimanski civili koji su pobjegli pred ratom ili su bili žrtve velikosrpske politike etničkog čišćenja.

U isto vrijeme, dok je Hrvatska njih zbrinjavala, muslimanske su postrojbe potpomognute mudžahedinima s Bliskog istoka u središnjoj Bosni ratovale protiv bosanskohercegovačkih Hrvata. U tom su ratu nad hrvatskim vojnicima i civilima počinjeni zločini za koje je do danas malo tko odgovarao. No izbjeglice u Hrvatskoj nitko nije dirao. Nakon rata mnogi su se vratili svojim kućama, dio ih je otišao u druge države, a neki su ostali i u Hrvatskoj. Nije, dakle, neobično to što hrvatski narod migrantima pomaže danas, kad je u nas mir, bez obzira na njihovo podrijetlo i vjeru.

Kao drugo, vidjeli smo (kao da nismo i prije) zašto je Svjetski ekonomski forum u svojoj procjeni učinkovitosti vlada (Government Efficiency) od 144 države svijeta hrvatsku postavio na šesto mjesto odozdo, dakle kao šestu najgoru vladu po učinkovitosti. Čak i za one koji ne podržavaju rad Kukuriku koalicije, ali žive u Hrvatskoj – dakle za golemu većinu hrvatskih građana – ovo je poražavajuća procjena. Ma za koga glasovali ili ne glasovali, svi želimo da nam zemlju vodi sposobna i odgovorna vlast, a da Hrvatska prosperira. Biti na međunarodnoj ljestvici iza Gane, Paname ili Grčke znak je da prosperitet, pod Milanovićevim žezlom, nećemo vidjeti.

Odnos aktualne vlasti prema migrantskoj krizi bio je na tragu njezinih ranijih performansi: tragikomičan. Tjednima i mjesecima prije nego što su stotine tisuća migranata s Bliskog istoka stigle pred hrvatsku granicu, prelazili su preko balkanskih ruta, često bez valjanih dokumenata i u aranžmanu krijumčara ljudima. U Hrvatskoj je skoro isključivo oporba upozoravala kako zemlju valja pripremiti za dolazak toga vala. Pa ipak, kao da su migranti nenajavljeno sletjeli s Marsa, Vlada je ostala zatečena i u šoku. Milan Bandić bolje je pripremao Zimsku službu Grada Zagreba kad su meteorolozi najavljivali snijeg nego što je Vlada pripremila redarstvene i sigurnosne službe za dugo najavljivani dolazak migrantskog vala s najkonfliktnijeg područja na planetu. Zbunjenost hrvatske Vlade za migrantske krize 2015. s vremenom će se vjerojatno naći u domaćim i stranim analima i analizama kao primjer kako ne treba voditi državu. No prije nego što se to dogodi, odnos vlada – kriza – oporba može se ukratko opisati referencijom na jedan stari vic. Ide ovako:

Dvojica polupijanih likova popela su se na stablo, sjela na granu i počela je rezati. Dok su je rezali, prođe ispod stabla neka baba pa im veli: "Vas dva gore, jadni bili, prestanite rezat tu granu, past ćete, polomit ćete se!" Oni joj bahato odvrate: "Šuti, baba, nemaš ti pojma ni o čemu! Ajde, vozi dalje!" Baba slegne ramenima i ode. Malo kasnije ispod one dvojice puče grana; oni padoše i polomiše se. Dva mjeseca kasnije, nakon što su se vratili iz bolnice, sjednu njih dvojica ispred kuće. Još uvijek u gipsu, zamotanih glava i s nekoliko umjetnih zglobova, jedva gledaju na oči. Uto putem ispred kuće prođe ista ona baba. Jedan od njih gurne drugoga pa mu reče: "Eno one babe vidovnjakinje".

Iskreno, neugodno mi je kritizirati vladu Kukuriku koalicije. Nakon svega što su nam Milanović i njegovi ministri priredili u zadnje četiri godine, moglo se pretpostaviti kolika će ih razina pomutnje snaći i u ovoj krizi. Da nije u pitanju sudbina zemlje nego kakva igra, čovjek bi za njih glasovao iz sažaljenja. No teško je sažalijevati nekoga tko se s nacionalnom sigurnošću poigrava kao s privatnom prćijom. Nekoga tko se nepotrebno zavadio s prijateljskom Mađarskom i ne popušta. Nekoga tko se bez poštovanja odnosi prema instituciji predsjednice Republike jer mu posljednji predsjednički izbori nisu bili po volji. Nekoga tko Hrvatsku smatra slučajnom državom koju je branila neškolovana sirotinja. Nekoga tko je cijelu zemlju pred Europom izvrgnuo ruglu pokušavajući od suđenja za ubojstvo spasiti dvojicu bivših udbaša. Nekoga tko je četiri resora u državi dao na upravljanje stranci koja ima malo više članova nego kakva sekta. Nekoga tko postavlja i mijenja ministre pa onda šalje policiju da im uhodi članove obitelji.

I to u vrijeme kad pred policijom stoje daleko važniji izazovi: sigurnosni.

A to nas dovodi do treće točke. Hrvatska je javnost počela pozornije nego ikad pratiti što se to sve zbiva na Bliskom istoku. Ondje su u jeku krvavi ratovi i oni više nisu nečiji tuđi problem. Prije godinu dana malo je koga u Hrvatskoj zanimalo jesu li teroristi Al-Qa'ide suniti ili šijiti, tko s kime ratuje u Iraku i kojoj sljedbi pripada sirijski predsjednik Bashar al-Assad. Premda Milanovićeva vlada, pokušavajući se opravdati što nam preko države prolaze kolone neregistriranih stranaca, tvrdi kako su s Bliskog istoka u Hrvatsku ušli samo nedužni izbjeglice i kako je riječ samo o humanitarnom problemu, sustigla nas je jedna od najvećih sigurnosnih prijetnji današnjega vremena. Već i iz površnog pregleda terorističkih aktivnosti na Zapadu u zadnjih petnaest godina proizlazi kako je vjerojatnost da među migrantima ima i potencijalnih terorista velika.

Glavna strategija Al-Qa'ide, primjerice, jest ubacivanje "spavača" na Zapad i njihovo aktiviranje u pogodnom trenutku. Nekoliko terorista koji su izveli ili planirali napad 11. rujna 2001. godine bili su Arapi koji su došli preko Europe: Muhamed Atta, Marwan al-Shehhi i Ziad Jarrah (sudionici) došli su iz Njemačke, dok je vođa Al-Qa'ide u Španjolskoj i jedan od glavnih planera napada bio Sirijac sa španjolskom adresom. Isti taj Sirijac, Imad Eddin Barakat Yarkas poznatiji kao Abu Dahdah, bio je vođa španjolske ćelije Al-Qa'ide koja je kasnije izvela teroristički napad u Madridu u kojem je ubijena 191 osoba. Među sudionicima toga napada najbrojniji su bili Marokanci koji su djelovali iz drugih europskih država, posebice Francuske i Belgije. Uz njih su bila trojica Alžiraca, jedan Egipćanin, jedan Tunižanin i jedan Libanonac. Nitko od tih terorista nije bio rođen u državi koju su napali. Za razliku od odgovornih za napad na londonsku podzemnu željeznicu 2005. godine u kojem je smrtno stradalo više od 50 ljudi. Trojica od njih četvorice, Muhammad Khan, Shehzad Tanweer i Hasib Hussain, bili su Pakistanci rođeni u Britaniji. Njihovi su roditelji u Englesku stigli kao migranti. Teroristi skupine Al-Shabaab povezane s Al-Qa'idom Ismail Musa Ahmed Guled i Lula Ahmed Dahir, koji su u veljači ove godine izveli samoubilački napad u Mogadišuu imali su putovnice Nizozemske – države u kojoj su zatražili i dobili azil.

Bliski istok ne možemo mijenjati

U migrantskom valu koji prelazi preko Hrvatske broj ciljano ubačenih terorista nije lako procijeniti. Nezahvalno je nagađati o njihovu broju i snazi, jer se migracijski fenomen poput ovoga dosad nije zbio. Legitimno je ne znati. Nije legitimno zanemariti oprez. Lakonsko odmahivanje rukom uz opasku kako "teroristi putuju avionom" ostavlja dojam potpunog nemara za sigurnost hrvatskih građana. Bez obzira na broj "klasičnih" poslanih spavača izvjesno je da ih većina pliva kroz migrantski val umjesto da leti avionom. Među takvima su i oni koji kombiniraju. Ministar policije svojim je postupcima poslao glasnu poruku kako se pješice preko hrvatske granice može bez ikakve kontrole. Pa neki, kako javljaju bosanskohercegovački mediji, dolete u Sarajevo, iz BiH odu u Srbiju, gdje se potom priključe koloni na putu prema Hrvatskoj.

Ipak, brojčano najveća sigurnosna prijetnja nalazi se među dijelom migranata koji doista jesu izbjeglice i čak ispunjavaju formalne uvjete za dobivanje azila. To su ljudi koji su doista protjerani iz svojih domova ili iz mjesta prebivališta. Nasilno i brutalno. Pobjegli su spašavajući goli život. Ali ne prije nego što su u Siriji ili Iraku dali svoj doprinos tamošnjem krvoproliću.

U Siriji, naime, ratuje više desetaka skupina jedna protiv druge. Uz sirijsku vojsku Bashara al-Assada bori se još nekoliko milicija, poput Brigada B'atha, Nacionalne obrambene vojske, Sirijskog otpora i Arapske nacionalne garde. Njihova se snaga procjenjuje na oko 250.000 boraca. One se načelno ne pozivaju na religiju, nego na nacionalizam, marksizam i revoluciju. Pa ipak, s obzirom na to da je Assad pripadnik alavitske šijitske sljedbe, potporu mu pružaju šijitski džihadisti. Među njima je najpoznatiji Hezbollah, teroristička organizacija sa sjedištem u južnom Libanonu. Uz njih ratuju Brigade Abu al-Fadila al-Abbasa s oko 10.000 boraca te nekoliko šijitskih milicija iz Iraka.

Protiv Al-Assada ratuje Slobodna sirijska vojska, čiji se broj procjenjuje na 40.000. Ona se u javnosti predstavlja kao nacionalna pa ima podršku Obamine administracije. Uz Obamu, podržavaju je sunitske džihadističke skupine poput Islamske unije vojske Šama (Sirije), Legija Šama i Mudžahedinske vojske.

Treći zaraćeni blok okupljen je oko Al-Qa'ide, odnosno njezine frakcije Fronte al-Nusre. Nju podržava savez nekoliko selefijskih džihadističkih skupina pod nazivom Džabhat ansar ad-Din.

Protiv svih pobrojenih ratuje Islamska država pod vodstvom kalifa Abu Bakira, koja u Siriji ima oko 50.000 a u Iraku 30.000 džihadista.

I na koncu, uz sirijsku granicu s Irakom bori se nekoliko desetaka tisuća kurdskih boraca koji ondje žele svoju državu. S njima je u savezu sirijska kršćanska milicija MFS čija se brojnost procjenjuje na 2000 boraca.

Svemu tome kaotičnom mozaiku treba pridodati strane aktere: SAD koji podržava "sirijsku oporbu", Rusiju i šijitski Iran koji ratuju na strani Bashara Al-Assada, Saudijsku Arabiju i Katar koji podržavaju razne sunitske pokrete te neizbježnu Tursku koja prije izbora idući mjesec ponajprije želi oslabiti Kurde.

Svaka od tih vojski, nakon što zaposjedne određeno područje, pokrene i izbjeglički val. Suniti spašavaju glavu pred šijitima, šijiti pred sunitima, a Kurdi i kršćani i pred jednima i pred drugima. Bježe i civili i vojska. Mudžahedini različitih frakcija u Siriji se lako nađu u situaciji da područje koje su zaposjeli i na njemu počinili zločine nakon nekog vremena zauzme suparnička frakcija i krene u osvetnički pokolj. Mnogima nakon vojnog poraza jedino preostaje pobjeći u Tursku i dalje na sjever. Takvi jesu izbjegli pred nasiljem i ne mogu se vratiti u Siriju pa je izgledno da bi u Europi mogli dobiti azil. No prije toga su oni sami nekoga podvrgavali nasilju. Možda i najranjiviju bliskoistočnu skupinu, kršćane. Od početka rata u Siriji kršćanska se populacija smanjila za dvije trećine. U susjednom Iraku od 2003. godine do danas broj kršćana smanjio se s milijun i pol na 200.000. Koliko je migranata u potrazi za azilom u kršćanskoj Europi sudjelovalo u njihovu progonu, nećemo nikad otkriti u potpunosti, no znamo da se taj progon nastavlja i u izbjeglištvu. Muslimanski su migranti u travnju s broda u more i smrt bacili dvanaestero kršćana. Čak i u izbjegličkim prihvatilištima diljem Europe kršćani moraju skrivati identitet. Migranti koji su istodobno i izbjeglice i islamski fanatici s borbenim iskustvom mogli bi se prometnuti u najveću sigurnosnu prijetnju s kojom se Europa susrela nakon Drugoga svjetskog rata.

Činjenica da je migrantska kriza istodobno i humanitarna i sigurnosna ne bi trebala umanjiti hrvatsku dobronamjernost prema ljudima koji u potrebi zakucaju na naša vrata. Kršćanska nam je i ljudska dužnost svakome pomoći koliko možemo, pretpostavljajući da je nedužan od nečije krvi. Stav osobne humanosti, uvjeren sam, ne trebamo mijenjati.

Prilike na Bliskom istoku ne možemo mijenjati. Ondje su sunitsko-šijitski sukobi i zlostavljanje nemuslimana višestoljetna konstanta, ali s nama dosad nisu imali puno veze. Ubuduće će, izgledno, imati. Besmisleno je objašnjavati kako Hrvatska ne bi trebala plaćati za grijehe bivših kolonijalnih sila Francuske i Britanije. Ne bi trebala, ali će morati. Hrvatska se kao članica EU mora suočiti s dolaskom migranata, pa i s onima koji sa sobom donose svoje antagonizme, vjerske predrasude i džihadističke ambicije. Kako?

Za početak preuzimanjem odgovornosti za promjenu ondje gdje je, za razliku od prve točke – trebamo, a za razliku od druge – možemo donijeti. Ondje gdje se kreira politika – uključujući sigurnosnu – koja će sljedećih godina utjecati na živote svih nas, naših obitelji i naše djece: u Banskim dvorima. Ma tko pobijedio na parlamentarnim izborima 8. studenoga jasno je da nećemo dobiti vladu iz bajke. No u ovakvo krizno vrijeme, sigurno je jedno: nikako si ne možemo priuštiti još jedan mandat vlade iz vica.

>> Milanović: Ti ljudi imaju i svoje saveznike u Hrvatskoj, vrlo glasne i destruktivne 

>> Mađari zatvorili granicu s Hrvatskom. Propustili zadnje izbjeglice i razvukli bodljikavu žicu 

>> Sve priče o izbjeglicama čitajte u našem specijalu Izbjeglička kriza

Komentara 15

BE
berija
11:15 18.10.2015.

Bi mogli postati? Su!

DU
Deleted user
11:50 18.10.2015.

to pisem i upozoravam..vec deset godina..i..ali nepismeni..ne cuju i ne vide..a svi sa velikim skulama..bilo bi im bolje..neka idu lovit rake govnjare..

CR
crohumans
11:50 18.10.2015.

To je čista ekonomska migracija a ne ratna ! Zašto je brane svoju domovinu ? Hrvati su praktički goloruki branili, ginuli i obranili svoju domovinu a ovi mladi kršni šminkeri idu u Munchen ! Treba ih sve vratit od kud su i došli i neka se brane kao i sve nacije u svim disadašnjim ratovima !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije