Nakon završetka obvezne konferencije za novinare nakon sastanka Eurogrupe, na kojoj je Jeroen (Jeroen Dijsselbloem, predsjednik Eurogrupe, op.ur.) očajavao zbog “izgubljena dva tjedna”, očito želeći reći da smo mi krivi za kašnjenje, došao sam po Jeffa (Jeffrey Sachs, američki ekonomist i Varoufakisov savjetnik, op. ur.) u ured našeg izaslanstva i s njim se uputio hodnikom u ured Savezne Republike Njemačke.
Za Europejca poput mene ima nešto lijepo u tom hodniku duž kojeg svaka europska zemlja ima svoj ured. Istina je da se nalazi na neuglednom katu ružne zgrade, ali i sama činjenica da postoji trebala bi biti izvor velikog ponosa. U svakom slučaju, uputio sam se njime s Jeffom i Nikolasom Teokarakisom u Wolfgangov (Wolfgang Schäuble, njemački ministar financija, op. ur.) ured, pribojavajući se onoga što bi se ondje moglo dogoditi, ali i s potpuno definiranim planom.
Kad sad razmišljam o onome što se dogodilo, prisjećam se fantastičnih riječi Mikea Tysona kad je bio na vrhuncu karijere: “Svi imaju plan dok ne dobiju šakom u bradu.” Moj plan nadahnula je jedna dojava koju sam dobio od Piera Carla Padoana, talijanskog ministra financija, kad smo se malo više od mjesec dana ranije sastali u Rimu. Pier Carlo uspio je probiti led s njemačkim ministrom financija tako što je ponudio da će u talijanskom parlamentu ishoditi izglasavanje reformskog zakona koji je predlagao Wolfgang. Zahvaljujući uspješnom izglasavanju stekao je Wolfgangovo povjerenje. “Ponudi mu nešto slično”, glasio je savjet Piera Carla.
”Ali, Wolfgang...”
Wolfgang je susret započeo u vrhunskoj formi. “Vaš premijer i vladin kabinet uspjeli su postići to da potpuno izgubimo povjerenje u vašu vladu”, glasila je njegova uvodna rečenica.
“Ali, Wolfgang”, rekao sam, iskreno zbunjen, “nikada i nismo uživali vaše povjerenje. Zaboga, pa mi smo ipak vlada radikalne grčke ljevičarske stranke! Kako biste vi mogli vjerovati nama?” Wolfgang se nasmiješio mojoj iskrenosti. “Ali”, dodao sam žurno, “vjeruj mi kad kažem da želim steći tvoje puno povjerenje.” Zatim sam nastavio: “Pitanje je samo kako to postići. Neću lagati, Wolfgang, kao mnogi prije mene, iznositi obećanja koja niti mogu, niti namjeravam ispuniti. Time bih postigao suprotan efekt. Tvoje povjerenje mogu pridobiti jedino davanjem jednog obećanja koje je teško ostvariti, ali koje, kao prvo, želim ostvariti i, kao drugo, ti želiš da ga ostvarim. Evo, stoga, kako glasi moj prijedlog: kako bi bilo da mi lijepo kažeš koje su to tri-četiri glavne reforme koje bismo po tvojem mišljenju trebali provesti u Grčkoj? Uspijemo li se usuglasiti oko tri ili četiri važna reformska zakona, za koje se obojica slažemo da će povoljno djelovati na Grčku i povećati izglede za to da povratite novac, od tebe ću tada tražiti samo četiri tjedna bez ovakvog manjka likvidnosti. Tijekom ta četiri tjedna pokušat ću pogurati izglasavanje tih zakona u našem parlamentu i početi ih provoditi. Uspijem li, imat ćeš razloga da mi počneš vjerovati. U protivnom, nastavi provoditi taj plan kojim nas želiš ugušiti.”
Jeffu nisam unaprijed objasnio kakav mi je plan, no činilo se da se sa svime slaže i da željno iščekuje Wolfgangovu reakciju. Pretpostavljam da ga je Wolfgangov odgovor podosta iznenadio. “Ja s tobom neću pregovarati. Kao što sam ti rekao i prošli put, moraš se obratiti institucijama!”
“Ali, Wolfgang”, rekao sam, “ponestaje nam vremena. Za tjedan-dva morat ćemo prestati plaćati potraživanja MMF-u, a to će imati nepredvidive posljedice za sve. Kažeš mi da se obratim institucijama. Ali institucije jednostavno nemaju mandat da učine što je potrebno da bi se izbjegao krah, kao ni da s nama ispregovaraju održiv sporazum za Grčku unutar Eurozone. Sve to ti govorim zato što su na djelu sile koje nastoje onemogućiti cijeli proces.”
Apatiju na Wolfgangovom licu sad je zamijenila zainteresiranost. Iako sam na temelju ranijih sastanaka znao da takve promjene njegove mimike uglavnom završe razočaranjem, tom prilikom ipak nipošto nisam mogao predvidjeti potpuno neočekivanu reakciju koja je uslijedila. “Ja smatram da nijedna vlada ne može zadržati Grčku u Eurozoni”, ustvrdio je.
Janis Varufakis, poznat hrvatskim čitateljima po knjigama “Što sam rekao kćeri o ekonomiji”, “Globalni Minotaur” i “Trpite ono što morate?”, u svojoj najnovijoj knjizi “Ima li ovdje odraslih?”, u izdanju Sandorfa, opisuje pregovore koje je kao grčki ministar financija u ljevičarskoj vladi Alexisa Tsiprasa vodio s europskim institucijama kako bi spasio Grčku nametnog paketa kredita i drastičnih mjera štednje koje su ovu zemlju gurale još dublje u spiralu dužničkog ropstva. Premda je u vrijeme svog kratkog mandata 2015. Varufakis žestoko osporavan, danas mu nerijetko i liberalni ekonomisti daju za pravo – dug bankrotirane grčke države trebalo je otpisati i ovoj zemlji dati šansu za novi početak. U formi napetog političkog, ali i intimnog trilera Varufakis otkriva sve pojedinosti koje su europski političari i dužnosnici krovnih ekonomskih institucija izrekli iza zatvorenih vrata.
“To smatra i kancelarka?” upitao sam.
“Ona ima neke svoje ideje”, rekao je on, olako prelazeći preko tog pitanja.
Ako sam više i imao ikakve sumnje da je povrat novca pri dnu prioriteta naših kreditora, Wolfgang ih je sad potpuno raspršio. Činilo se da se njemački ministar financija pomirio s tim da njegova zemlja neće vratiti baš ništa od novca koji nam je posudila. Jer kad bi zemlja poput Grčke napustila euro, njena bi nova valuta značajno devalvirala, pa bi već ionako neodrživ dug u eurima bilo još teže naplatiti.
Tom senzacionalnom izjavom Wolfgang je u biti okončao naš razgovor. Što god sam mu mogao reći u vezi s pronalaženjem načina da Grčka otplati poveći dio duga bilo je uzaludno s obzirom na njegovu uvjerenost u to da Grčka ne može opstati u Eurozoni, bez obzira na to kako se upravlja zemljom. Ali i svaka rasprava o Grexitu bila je nemoguća jer – gospođa Merkel ima “neke svoje ideje”. Pat-pozicija!
Dok smo odlazili na sljedeći sastanak, Jeff samo što nije čupao kosu od muke. “Ne mogu vjerovati da sam to upravo čuo”, rekao je, lica zgrčena od jada. “Zar Wolfgang ne shvaća da ugrožava sve što gradimo već šezdeset godina?”
Unatoč nedostacima s naše strane, nema nikakve sumnje da nas oni nisu doveli u slijepu ulicu. Čak i da su se ekipe Briselske grupe i domaća ministarstva u svemu ponijela za svaku pohvalu, ishod bi bio potpuno jednak. U proljeće 2015. grčki kreditori nisu bili ni najmanje raspoloženi za pregovaranje. Čvrsto su odlučili ponovno nametnuti svoj autoritet nad jednim područjem svog carstva koje se pobunilo i zajamčiti da nijedno drugo ne dođe na neku sličnu zamisao. I dok se iz komentara u Wall Street Journalu i Financial Timesu moglo zaključiti da su Bruxelles i Atena poprište velikih neslaganja u vezi s fiskalnim ciljevima, poreznim stopama i administrativnim reformama, ono što se doista događalo bilo je ravno “diplomaciji topovnjača” kojoj je u 19. stoljeću pribjegavalo Britansko Carstvo.
Činilo se da Aleksis (Alexis Tsipras, grčki premijer), Sagias (Spyros Sagias, tajnik grčke vlade) i Papas (Nikos Pappas, ministar u grčkoj vladi, op. ur.) to shvaćaju. Iako su, malo-pomalo i na moje veliko razočaranje, napuštali naš cilj restrukturiranja duga i okončavanja mjera štednje, u toj su fazi i dalje bili spremni poduzeti odlučne korake kako bi spriječili da trojka ponovno zauzme naša ministarstva. Sagias je neumorno radio na tome da njihovo tehničko osoblje bude isključivo u Hiltonu, dok je Papas prijetio da će ih sve jednostavno protjerati. A 15. ožujka, kad je tehnička ekipa trojke poslala apsurdan popis pitanja u vezi s mirovinama, Aleksis je rekao: “Sada je dosta!”
I bio je u pravu. Ta pitanja nisu imala veze ni s podacima ni s činjenicama, nego su bila čisto političke prirode. Štoviše, na ta pitanja ne bi bio u stanju odgovoriti čak ni Wolfgang Schäuble da ih mu je netko postavio. U kompliciranoj demografskoj situaciji, čak ni zrela i izdašno financirana njemačka država nije uspjela dokučiti kako ostvariti dugoročnu održivost mirovinskog sustava. Kako se onda od grčke vlade moglo očekivati da odgovori na takva pitanja s obzirom na to koliko je kratko postojala, koliko je nesolventna bila država, kao i situaciju u kojoj u svakoj drugoj obitelji nitko ne prima plaću, pa obitelj živi od jedne jedine mirovine? Postavljajući takva pitanja državnim službenicima u našem preopterećenom ministarstvu za socijalnu skrb, tehnički predstavnici trojke poticali su te ljude na nesavjesno postupanje: ili su odbijali davati odgovore, a u tom su ih slučaju mogli optužiti za nekooperativnost, ili su bili prisiljeni davati odgovore koji daleko nadilaze njihove ovlasti.
Kako se približavao 17. ožujka, kad se trebala održati telefonska konferencija Radne skupine Eurogrupe na kojoj smo trebali “proanalizirati” pregovore, Aleksis me zadužio da prenesem Nikolasu neka jasno da do znanja da je trojkina ekipa u Ateni prešla crvenu liniju. Da spriječimo svaki nesporazum, sjeo sam u Aleksisov ured i napisao Nikolasovu izjavu da bi je Aleksis prvo pročitao i odobrio, što je i učinio čim je preletio tekst.
Ta telekonferencija, koja će se kasnije pokazati povijesnom, počela je uobičajeno, tako da su predstavnici trojke iznijeli svoje stavove. Declan Costello govorio je prvi, nakon njega Benoît Coeuré i na kraju Poul Thomsen. Sva trojica držala su se istog, predvidivog scenarija.
U travnju neće biti sporazuma ako grčka strana ne ubrza… potreban nam je sveobuhvatan pristup… intenzitet rada treba hitno pojačati… Grci moraju shvatiti potrebu ne samo da se poštuju ranije preuzete obaveze, nego i europski uvjeti… bila bi šteta kad bi narušili savjetodavni proces na koji su se obavezali… brine nas to što Atena dolazi u iskušenje da pribjegne jednostranom djelovanju… humanitarni sporazum i novi zakon o otplatama izrazito nas zabrinjavaju… proces ni približno ne zadovoljava… prema našoj misiji odnose se kao prema velikoj smetnji…
Nakon što su završili, i nakon što je Thomas Wieser kao predsjedavajući izrazio žaljenje zbog činjenice da Grčku ne predstavlja Georgios Kuliarakis, došao je red na Nikolasa da pročita izjavu koju sam napisao po Aleksisovim uputama i koju je on odobrio. U početku pomalo nesigurnim glasom, zbog težine i ozbiljnosti onoga što se spremao učiniti, Nikolas je pročitao:
Sa žaljenjem moram izvijestiti da je ponašanje tehničkog osoblja institucija u Ateni, po mišljenju moje vlade i premijera, prekršilo sporazum prema kojem je tehničko osoblje u Ateni trebalo samo prikupljati činjenice i podatke. Moj premijer sada je podigao pregovore na najvišu političku razinu. Rješenje sada treba postići ne samo na tehničkoj, nego i na političkoj razini, a to je daleko iznad razine Radne grupe Eurogrupe. U tom smislu smatram da ova telekonferencija nema praktičnu svrhu, a ja očito i nedvosmisleno nemam ovlasti da ovdje kažem išta više od toga.
Još nekoliko trenutaka svi su samo šutjeli. Wieser je zatim pokušao nastaviti sastanak kao da se Nikolas uopće nije oglasio. Ostali su mu se pridružili u tom bizarnom pokušaju pretvaranja da se rasprava o pregovorima s Grčkom može nastaviti. Prema mojim i Aleksisovim uputama, Nikolas je jednostavno pritisnuo tipku “isključi” na našem uređaju za telekonferenciju. Pogledali smo se. I nasmiješili. Osjećali smo ponos, ali znali smo da ćemo platiti visoku cijenu. Već za nekoliko sati uobičajeni su izvori medijima dostavili informacije prema kojima je Nikolas, jedan od najsrdačnijih, najuljuđenijih, najpromišljenijih, najumjerenijih i najobrazovanijih Europljana koje znam, prikazan kao nekakav neuki divljak, imbecil i čovjek s kojim je dogovor nemoguć.
Požalili zbog gluposti
Tog istog dana Declan Costello poslao je mail Nikolasu, koji je ovaj trebao proslijediti meni, u kojem nas je upozorio da ne pokušavamo u parlamentu usvojiti Zakon o humanitarnoj krizi. Istodobno nas je “usrdno molio” da se prije prvog sljedećeg koraka u tom smjeru posavjetujemo s njim, s Thomasom Wieserom, Poulom Thomsenom i ostalima. “Sve ostalo smatralo bi se jednostranim i parcijalnim potezom koji je u suprotnosti s onim na što ste se obavezali”, napisao je. Bio je to idealan dar – povod da odmah proguram zakon kroz parlament i istodobno objavim Costellovu poruku te tako razotkrijem protivljenje trojke našem planu da pružimo hitnu pomoć najugroženijim grčkim obiteljima. Reakcije su i u Grčkoj i drugdje bile žestoke. Costello je vjerojatno požalio zbog svoje gluposti. Ali trojka je dobro naučila lekciju: otada više nikada nisu ni elektroničkom poštom ni na neki drugi način pisali ništa što bi razotkrilo njihove namjere ili karakter – barem do onoga dana potkraj lipnja kada su već bili spremni za završni udarac.
Sutradan ujutro pripadnici tehničkog osoblja trojke uputili su se na aerodrom. Prvi put nakon više tjedana imao sam dojam kako još postoje izgledi da se naša strana ujedini oko sveobuhvatnog plana za okončanje krize koji bi za grčki narod napisala njegova vlastita vlada. Ali za uspjeh takvog plana bila bi potrebna kolektivna spremnost da se Mariju Draghiju, Angeli Merkel i Christine Lagarde učini ono što je Nikolas učinio na svojoj prvoj telekonferenciji Radne grupe Eurogrupe: da se prekine veza.
Pripremila Nataša Vlašić Smrekar
Desnica tako zaduzila i unistila grcku, da je niko nije mogao vise spasit bez pomoci drzava €uro grupe. Ali i u najdubljoj krizi, grcka je bila gospodarski i ekonomski daleko ispred nas i ostaje. Da smo mi prihvatili euro dok nam je gospodarstvo tako slabo....bilo bi to samoubistvo. A EU vise nije tako naivna pa smo daaaaaleeeekoooo od eura. Srecom.