Da je netko čelnike EU tijekom maratonskog summita u četvrtak opremio pedometrima, onaj belgijskog premijera Barta De Wevera vjerojatno bi eksplodirao – od svih okupljenih on je najviše bio na nogama i stalno u pokretu. Izlazio je sa sastanaka, vraćao se, hvatao kolege u kratkim bilateralama. Poruka je bila ista, izgovarana tiho i bez dramatike: Belgija neće pristati na rješenje financiranja Ukrajine u kojem se europska politička odluka – da se koristi zamrznuta ruska imovina – pretvara u nacionalni pravni problem. Euroclear, međunarodni središnji depozitorij vrijednosnih papira, u kojem se nalazi većina zamrznutih ruskih državnih rezervi u EU, je u Bruxellesu i Belgija ne želi ostati sama ako Moskva krene u tužbe.
Vaganje svake riječi
Naposljetku je odnio pobjedu, uvjetno rečeno: inzistirao je na neograničenim jamstvima, što je nekim državama, a posebno Njemačkoj i drugim iz skupine "štedljivih", bilo kao da su razjarenom biku pokazali crvenu maramu. Pomisao da mu daju potpis na bjanko ček, i da time daju neograničenu moć da zagrabi u njihov budžet ako to bude potrebno, nije imala šanse. Otklonio je rizik s Belgije jer su se čelnici na kraju odbacili taj model i prešli na plan B – model zajedničkog zaduživanja Unije na tržištima kapitala, kojim bi se Ukrajini osiguralo oko 90 milijardi eura u sljedeće dvije godine. U praksi to znači da Europska komisija uime EU izdaje obveznice, a prikupljena sredstva Ukrajini se isplaćuju kao zajam. Jamstvo za zaduživanje dolazi iz proračunskog "headrooma" EU – razlike između maksimalnih financijskih obveza koje Unija smije preuzeti i rashoda koji su već ugovoreni u višegodišnjem proračunu.
Za porezne obveznike to znači da nema neposrednog dodatnog udara na nacionalne proračune, ali i da se dugoročni rizik prebacuje na razinu cijele Unije. Time je EU, barem privremeno, odustao od načela da agresor odmah financijski plaća rat, odlučivši se za rješenje u kojem se pomoć Ukrajini osigurava europskim zaduživanjem, a ne ruskim novcem. Put do tog rješenja bio je dug i naporan – u jednom trenu svi su se pomalo počeli bojati hoće li se ponoviti summit u Bruxellesu u srpnju 2020. o fondu za oporavak od pandemije i paketu NextGenerationEU. Trajao je ukupno 92 sata, uz neprekidan niz formalnih sastanaka, pauza, bilateralnih razgovora i noćnih pregovora, a izaslanstva su tek povremeno prilegla, uz obvezan poziv da se hitno vrate u dvoranu. Na kraju je tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je slovila kao maratonka, najbolje pripremljena za duge pregovore, presjekla: uzela je olovku i počela ručno precrtavati dijelove teksta, dok su joj savjetnici diktirali nove brojke i formulacije, inzistirajući da se uklone opcije bez stvarne potpore i da se tekst svede na ono oko čega je postojao minimalni konsenzus.
Sadašnji njemački kancelar Merz još nema dovoljnu dugu reputaciju u ovakvim situacijama: ovoga puta ušao je na summit s jasnom ambicijom: vezati pomoć Ukrajini uz zamrznutu rusku imovinu i time poslati snažan politički signal Moskvi. U razgovorima njemačka delegacija gurala je moralni argument – agresor mora platiti rat – i pokušavala zadržati taj model kao glavnu opciju što je dulje moguće. No kako je noć odmicala, postajalo je jasno da Berlin ostaje sve usamljeniji. Njemačka je došla do točke izbora: ili inzistirati i riskirati slom summita, ili prihvatiti rješenje koje ne nosi njezin potpis, ali drži Uniju na okupu. Važnu ulogu odigrala je i premijerka Giorgia Meloni – ona nije ulazila u frontalne sukobe oko ruske imovine. Talijanska strategija bila je drukčija: stalno, uporno, gotovo dosadno podsjećanje da mora postojati rješenje koje se može odmah provesti. Zajedničko zaduživanje EU – plan B – kružilo je među delegacijama kao tiha alternativa, spremna da uskoči kad plan A zapne. U talijanskom čitanju summita upravo je ta pragmatičnost presudila. Kad se pokazalo da se formulacije o ruskoj imovini više ne mogu zakrpati jamstvima i fusnotama, plan B ostao je jedini izlaz. Italija nije slavila. Nije ni morala. Dobila je ishod.
Kako je večer prelazila u noć, nacrti zaključaka počeli su kružiti u sve kraćim razmacima. Riječi su se vagale kao da nose tone. "Jamstva", "solidarnost", "podjela rizika – svaka formulacija prolazila je kroz deset ruku. Više se raspravljalo o jednoj rečenici nego o cijelom paketu. Ni radna večera nije donijela olakšanje. Bila je tiha, gotovo tehnička. Na stol su stigli raženi kruh s dimljenom ribom i školjkama, zatim pečenje s hrskavom koricom, pa rižin puding s bademima. Jelo se brzo, bez ceremonije. Razgovori nisu stajali dok su tanjuri dolazili i odlazili. Tema je bila preteška za ležerne razgovore. Negdje oko 1 sat postalo je jasno da se povijesni presedan neće dogoditi. Ideja da se zamrznuta ruska imovina odmah pretvori u instrument financiranja polako se povlačila pred jednostavnijim pitanjem: kako završiti summit bez poraza i bez financijskog vakuuma za Ukrajinu. Čelnici su dotad bili zatvoreni u dvorani, sami i bez mobitela, a onda su izašli na 15 minuta pauze i na kratko savjetovanje sa svojim timom prije negoli nastave o zajmu.
Izbjegnuto gore
Iako je jučer mađarski premijer Victor Orbán bio glasan, poručujući da je spasio EU, na summitu se, za razliku od niza prethodnih, nije nametnuo kao remetilački faktor. Bio je prisutan, ali nenametljiv. Sudjelovao je u raspravama, no rijetko se prvi javljao i nije dizao ton. Upravo zato što Orbán nije eskalirao, nitko ga nije morao zaobilaziti agresivnim institucionalnim trikovima. Njegova šutnja olakšala je kompromis i smanjila političku cijenu dogovora. On je zadržao svoju crvenu liniju – ne dira se u rusku imovinu – ali se Ukrajina ipak financira. Kad je summit završio, nije bilo euforije. Nije bilo ni otvorenog nezadovoljstva. Prevladavao je osjećaj da je izbjegnuto gore i da će se rasprava o ruskoj imovini ipak nekada vratiti. Ali ne sada.
FOTO Okupili se europski čelnici: Pogledajte tko je sve stigao u Bruxelles, tu je i Zelenski
Otvori KEKS Pay
Najzad je razum prevladao.