U petak, 17. siječnja, umro je Martin Pollak. U Poljskoj, zemlji čijom se kulturom i književnošću najviše bavio, i čiji je zagovornik bio u strašnim i manje strašnim vremenima, ta smrt živo je odjeknula. Pollak je bio nositelj najviših poljskih državnih odličja, kulturnih i književnih nagrada. Prevodio je, uglavnom, pisce s ruba fikcije i fakcije, recimo Andrzeja Bobkowskog, čiji je čudesni biciklistički dnevnik niz okupiranu Francusku jedan od neobičnijih i upečatljivijih dijarističkih i književnih dokumenata Drugoga svjetskog rata, ali i Mariusza Wilka, genijalnog kroničara i putopisca postkomunističkog doba. Ali možda najvažnija Pollakova prevoditeljska misija bila je u uvođenju Ryszarda Kapuścińskog u njemačku kulturnu svijest. Usto, Pollak je Nijemcima približio, protumačio, kritički i esejistički približio cijelu jednu veliku suvremenu poljsku književnost. Pritom je kao tumač povijesti, ljudskih života i vlastitih krivnji i odgovornosti učinio golemu stvar za stvaranje neke nove povijesti dviju kultura, koje su u prethodna vremena bile u odnosu istrebljivača i istrebljivanog, nadljudi i podljudi, životvornih i hodajućih mrtvaca, da bi nakon 1945. istrebljivači dobili djelomičnu slobodu i priliku za iskupljivanje krivnje i za stvaranje svijesti o vlastitoj povijesnoj odgovornosti, dok su istrebljivani pali u sovjetsko političko ropstvo.
Izvan sebe sam kad naiđem na slučaj poput "kao vanbračno dijete"? Pridjevi su: bračno i izvanbračno. Postoje bračne i izvanbračne zajednice. Vanbračne ne.