Posljednjih godina mnogo se govori o reformi Crkve. Jedni priželjkuju povratak starom redu, drugi žele nešto novo, a treći su jednostavno otišli. Između tih struja postoji još jedna, tiha Crkva, ona koja diše u pukotinama sustava. To je Crkva običnih ljudi koji su umorni od buke i podjela, ali još vjeruju da sveto postoji, da nada nije izgubljena i da je Bog još uvijek blizu.
Švicarski benediktinac Martin Werlen nazvao ju je “drukčijom Crkvom”. Ne Crkvom budućnosti, nego onom koja je već tu, u šutnji molitve, u blagosti pogleda, u ljudima koji se više ne guraju u prvi red nego stoje otraga. Možda zato da bi mogli disati. Možda zato da bi još jednom pokušali vjerovati. Takvi ljudi nisu izgubili vjeru u Boga, već u način na koji se Boga često predstavlja. Nedjeljno evanđelje govori upravo o njima. Luka piše o farizeju i cariniku, dvojici ljudi koji stoje u istom hramu, ali ne pred istim Bogom. Farizej moli besprijekorno. Sve kod njega funkcionira. Carinik se, s druge strane, ne zna ponašati u hramu. Stoji otraga, ne podiže pogled, ne zna napamet molitve, ali zna za vlastiti očaj. U tom očaju rađa se povjerenje koje ne traži opravdanje, nego pronalazi milost.
Ljudi nisu izgubili vjeru u Boga, nego u način na koji ga se često predstavlja
Razlika između Crkve u sjeni i one koja živi u svjetlu jest u tome što u jednoj dominira obraćenje, a u drugoj hijerarhija
Još nema komentara
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.