Ima glumaca koji i dalje igraju, ali više ne glume. Tome ih vodi njihov način. Pamtimo, primjerice, Ljubu Tadića, Slobodana Perovića, Pavla Vuisića. Pamtimo Fabijana Šovagovića i Ivicu Vidovića. Oni koji ne bi bili sasvim sigurni što gledaju dok njih gledaju, govorili bi - ali, opet, ne bez strahopoštovanja - da su oni svugdje, u svakom filmu, isti. Drugi bi objašnjavali na drukčiji način, ali jedno bi ostajalo neobjašnjivo: kako mogu odigrati tolike likove, kako mogu predstavljati tako različita lica, naravi, karaktere, a da više ne glume? I u kojem se to trenutku zapravo dogodilo, u kojoj predstavi i kojem filmu, da su prestali glumiti… Ali svaki od njih bi, tako ne glumeći, već samim svojim prisustvom ispunio kadar i napučio pozornicu.
Lice Ksenije Marinković cijeli jedan je kontinent, koji je u stanju izraziti sve misli i osjećaje likova koji ga naseljavaju. Milijuna žena i muškaraca. Ksenija Marinkovć može sve, a čini se da ne radi ništa. I svejedno to sve ostvaruje
Otvori KEKS Pay
